Svetkovina Duhova za europski duh

”Pošalji Duha svojega, Gospodine, i obnovi lice Zemlje.”

Ovih dana, dok Europa postepeno izlazi iz lockdowna, zemlje članice Vijeća Europe (najstarije europske institucije, osnovane 1949. godine) nadoknađuju svečano obilježavanje 70. godišnjice proglašenja Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (4. studenoga 1950. godine).

Skoro pa točno šest mjeseci kasnije ta visoka obljetnica se obilježava oko ovogodišnjeg datuma kršćanske svetkovine Duhova. Tako se poklapaju datumi važne sekularno-humanističke Povelje s kršćanskim blagdanom.

Duhovi su blagdan konstituiranja Crkve (v. Hans Küng). https://www.autograf.hr/duhovi-su-blagdan-konstituiranja-crkve/

To je blagdan rođenja Crkve u smislu zajednice osoba povezanih vjerom i zajednice ispunjene karizmom i žarom širenja evanđelja.

No ovo značenje može se proširiti ili produbiti, ovisno o kutu gledanja. Moguće je usmjeriti težište prema uzbudljivom događaju kojeg je opisao grčki liječnik Luka u ”Djelu apostola” (2,41). U vihoru i žamoru, nekolicina zastrašenih sljedbenika raspetog Isusa, odvaže se izaći iz kuće, zakorače među mnoštvo i počinju propovijedati. ”Svaki na svom jeziku”, zaneseni karizmom i nadahnuti nadnaravnom silom. Tijek povijesti se u tom trenutku promijenio.

Crkva (ekklesia) iskoračila je iz jednoga naroda, a pustila je korijenje jezikom i duhom u svijetu. Crkva je postala interkulturalna, globalna i univerzalna, a svaki pojedinac prigrlio je drugoga, poznatog ili nepoznatoga. ”Svaki čovjek brat je drugom, tvoj kad divni slijedi put”.

Na godišnjicu proglašenja Europske konvencije njezini čuvari, Vijeće Europe, podsjetilo je na ove riječi iz ”Ode radosti”, koju je uglazbio Ludwig van Beethoven, kojem se 250. godišnjica rođenja također poklapa s europskim jubilejom.

Čovjekova ograničenost i slabost ne osiguravaju zaštitu, a osnivači Konvencije su zaboravili transcendentalnu utemeljenosti svakog prava i svakog morala. Države i javne ustanove moraju znati i znaju da nad njima bdije nadnacionalna institucija koja ih kontrolira – institucija koja provodi odlučnost zemalja-članica da se uvažavaju pravila i zaštiti duh Konvencije

Europa se neposredno poslije Drugoga svjetskog rata našla na putu da postane interkulturalni kontinent. U prvobitnom smislu zbog prisutnosti oko 11 milijuna ljudi koji su se u oslobođenim teritorijima Srednje Europe našli kao ”raseljene osobe” (displaced persons), koje se velikim dijelom više nisu željele ili nisu mogle vratiti u svoje domovine. Savezničke sile su tada bile njihov spas.

Od tada migracije skoro da nisu prestale, a izbjeglice, migranti i azilanti su i danas sveeuropska briga. Njihovo zbrinjavanje, integriranje u Europi ili, u najgorem smislu, njihova repatrijacija, trajni su izazov, jer je svima njima potrebno i opravdano poštivati im pravo na domovinu, na zadovoljavanje temeljnih potreba, na obrazovanje, zdravlje i na priznanje punopravnim građanima i građankama.

Duhovi 2021. godine obilježeni su u nekim crkvama diljem Europe kao dan rođenja svjetske, univerzalne Crkve, koja se ljudima obraća na njihovim jezicima i u obredima vodi računa o njihovim tradicijama.

No to je i Crkva koja će Evanđelje propovijedati kad slušateljima evanđeoske poruke zadovolje njihove elementarne psihofizičke potrebe. Elementarne potrebe su slobode bez kojih se ljudska bića ne mogu razvijati do punine čovječnosti.

Užas četiriju godina ratovanja diljem Europe, Afrike i Azije bio je još u živom sjećanju Europljana kad je Vijeće Europe – koje se tada sastojalo od 12 zemalja – 1950. godine donijelo Europsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda građana.

Popis tih prava i sloboda neposredni su plod sjećanja na strahote nečovječnog režima, i polazi od uvjerenja idejnih začetnika tog međunarodnog sporazuma, da pravo i mir u svijetu ovisi upravo o uvažavanju tih vrijednosti.

Međutim, Europska konvencija nije zamišljena kao statično, zaokruženo djelo, nego kao dinamičan work in progress. Doživjela je niz preinaka i nadopuna (dodatnim protokolima), materijalnim pravima i formalnim elementima.

Prilagođavala se promjenama životnih uvjeta i novim potrebama, kao što posebno zorno pokazuju rješenja vezana uz migracijske teme.

Koliko su čeznuli za slobodama i pravima stanovnici zemalja iza Željezne zavjese, vidjelo se nakon mirne revolucije 1989. godine u DDR-u, kad su nove/stare zemlje bivšeg Varšavskog pakta tražile žurni prijem u europske institucije i pristupanje Europskoj konvenciji o ljudskim pravima.

Konvenciji je do 2020. godine pristupilo 47 zemalja. Malobrojne su one koje se ne nalaze među potpisnicima, jedna od njih je najmanja država na svijetu Vatikan, Sveta Stolica; premda ona uživa status promatrača. No nema izgleda ni sada pod papom Franjom da će Vatikan Konvenciju u bliskoj budućnosti ipak potpisati.

Glavna zamjerka, koju su papa Ivan Pavao II. i papa Benedikt XVI. potvrdili je da Konvencija ne sadrži niti jednu naznaku da je europska kultura, u kojoj je čovjek krajnji adresat konvencije, ukorijenjena i plod kršćanstva. Konvencija je nadahnuta sekularnim pravom, koje svoje ”pravo na egzistenciju” izvodi iz samoga sebe, a ne iz transcendentalnog izvora, iz prirodnog prava koje potječe od Boga i Božje je pravo.

Konvencija počiva na spoznaji da ona štiti pojedinca od zloporabe moći od strane države, jer su države ili moćnici uvijek u iskušenju iskoristiti svoj autoritet nad pojedincem. Papa Ivan Pavao II. zamjerio je utemeljiteljima Konvencije što su smetnuli s uma da ljudska jamstva kao i ljudska prava moraju biti dublje usađena i s jačim korijenima.

Čovjekova ograničenost i slabost ne osiguravaju zaštitu, a osnivači Konvencije su zaboravili transcendentalnu utemeljenosti svakog prava i svakog morala. Države i javne ustanove moraju znati i znaju da nad njima bdije nadnacionalna institucija koja ih kontrolira – institucija koja provodi odlučnost zemalja-članica da se uvažavaju pravila i zaštiti duh Konvencije.

Europa je ovim međunarodnim sporazumom dobila jedinstveni i značajan instrument zaštite građana i građanki, najmoćniji alat političkog života poslije Drugoga svjetskog rata, moćniji od Opće deklaracije ljudskih prava Ujedinjenih naroda prihvaćene 9. prosinca 1948. godine.

Europska je konvencija pravno obvezatni sporazum, koji nalaže svojim zemljama članicama osigurati pravo na život, na slobodu i sigurnost, poštivanje privatnog i obiteljskog živoga, na slobodu misli, savjesti i vjeroispovijedi, na slobodu udruživanja. To uključuje i zabranu mučenja, ropstva i prisilnog rada, kažnjavanja bez zakonskih temelja, diskriminaciju.

Ovih dana, dok Europa postepeno izlazi iz lockdowna, zemlje članice Vijeća Europe (najstarije europske institucije, osnovane 1949. godine) nadoknađuju svečano obilježavanje 70. godišnjice proglašenja Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (4. studenoga 1950. godine)

Konvencija osigurava minimum zaštite, a omogućava odnosno dopušta svakoj zemlji proširiti dimenzije prava i slobode na nacionalnoj razini.

Ovogodišnja svetkovina Duhova sugerira pojedincima, državama, ali i crkvama: ”Gledajte oko sebe, izađite iz svojih skrovišta, među ljude i komunicirajte sa svijetom. Premostite strah od stranaca i stranih kultura i približite im se, ljudi ljudima, jer diljem svijeta rastu brojevi izbjeglica, ilegalnih migranata i azilanata”.

I u Europi rastu nevolje uslijed lockdowna: porast nasilja u obiteljima, otežani pristup socijalnoj pomoći i državnoj potpori, dodatno opterećenje žena zbog pomanjkanja pomoći njegovatelja u brizi za bolesne i starije članove obitelji.

Sedamdeseta obljetnica bit će manje pod znakom proslave i zadovoljnog bilanciranja postignutih napredaka jer Europska unija krši konvenciju na težak i tragičan način.

Na vanjskim granicama Europske unije ona dopušta vegetiranje migranata u bijednim logorima; odbija one u životnoj opasnosti koji se u ruševnim brodovima približe europskim obalama.

Europska unija ne udovoljava svojoj svrsi, a iznevjerila je aktiviste i sve nevladine udruge za pomoć.

Kršćanske crkve usvojile su multikulturalnost i interkulturni dijalog; one i žive solidarnošću, kulturom mira. U pogledu prihvaćanja raznolikosti i otvorenosti još bi trebalo poraditi, a Europa u godini značajnog jubileja, nema mnogo razloga za zadovoljstvo, nego joj treba preporučiti samokritičnost.

Kakva li snažna simbolika blizine značajne obljetnice Europske konvencije i svetkovine Duhova. Kao da se ispunio vapaj iz psalma 104. ”Pošalji Duha svojega, Gospodine, i obnovi lice Zemlje”.

 

UKOLIKO VAM SE tekst DOPADA sam Volite NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA sam NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ Račun, PREKO PAYPAL-A, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILČU NA Naj BROJU 060 800 333 HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE .

    •  Pokušaj da shvatimo papu Pija XII. sine ira et studio
    •  Tko je svet? Kanonizacije su problematične
    •  Svjetska biskupska sinoda – proces samorefleksije
    •  Nihil obstatili kako vjernike voditi žedne preko vode
    •  Papa na strani migranata – no treba čuti i drugu stranu
    •  Nimalo blagdanske misli o svetkovini Marijinog uznesenja
    •  Otvorenje OI u znaku povrijeđenih osjećaja vjernika
    •  Slavimo one koji su dio ljudi kojim je Antigona prva heroina
    •  Socijalni tjedan, Trst: Oduševljenje i iritacije
    •  Novi dokument o rimskom biskupu: ni revolucija ni evolucija

> Svi tekstovi ovog autora