novinarstvo s potpisom
Prošao je mesec u kojem je prošle godine otišao Teofil Pančić. Veče sećanja na njega održano je u Kulturnom centru Parobrod 26. februara, a početkom meseca su objavljeni divni tekstovi u regionu.
Pre nekoliko nedelja, na izvesnoj promociji knjige, prišao mi je neznanac i rekao: ”A zašto vi (u nedeljniku ”Vreme”) ne objavite knjigu svih Teofilovih tekstova gde se pominje Vučić? Razumete, sve o Vučiću?” Zaista, retko je ko kao on – ako je iko – umeo da daje tako precizne dijagnoze za aktualnog predsednika Srbije. Međutim, želela sam tom dobronamernom čoveku da odgovorim: ”Radije bih da objavimo Teofilove tekstove o životu”.
Ali u toj knjizi ne bi moglo da se nađe ama baš ništa u vezi sa naprednjačkom vlašću i svih onih koji je – delima, glasom i ćutanjem – podržavaju. Jer je ona životu potpuno suprotna kao negacija svega dobrog, stvaralačkog, punokrvnog. Kod te vlasti sve je destrukcija, kič, kvazi i nadri… Sve je kod nje laž, a Teofil je voleo istinu.
***
O naprednjačkim vlastodršcima Teofil je pisao da ih uvek treba podsećati ko su i šta su da ne pomisle da ono što o sebi misle može da prođe kao istina. Zato se, valja dodati, mora pamtiti i druge na zapamćeno podsećati da nam dežurni muljatori ne podvale i ”svoja sećanja”.
A baš zato je, između ostalog, važno pisati, kako nas ne bi toliko sludeli pa da posumnjamo da smo neka mesta i neke događaje izmislili. A najvažnije u svemu tome jeste da je postojao svedok kojeg će jednom čitati generacije premlade da pamte doba zla (u množini), kako bi znale da ne nasednu na te podvale.
***
Piše Teofil: ”Sa istinom vam je nezgodna stvar ovo: verodostojni su samo oni koji imaju ozbiljan kontinuitet u njenom izgovaranju. Koji će zbog nje s podjednakom ravnodušnošću primati i zvižduke i aplauze. Oh, da, ima još nešto veoma važno: ne računaju se među govornike istine oni koji stalno podešavaju njen ton onome što je trenutno kurentno, poželjno, statusno isplativo.”
Zašto sad ovo? Znamo da nema političkih preokreta bez prihvatanja konvertita i raznih kameleona. Ali ne treba da se zanosimo, nema tu ni ”v” od verodostojnosti. Dobri, takvi su korisni jer mogu da posluže kao barometri – koliko će brzo da osveži.
***
Teško da ima autora kojeg su više pokušavali da imitiraju od Teofila. Ali šta je kod njega bilo taman, kod njih je groteskno; što je kod njega bilo duhovito, kod njih je otužno. Zašto? Upravo zbog istinitosti. Ne može se kopirati stil koji je potpuni izraz nesvodivog i neuporedivog čoveka.
***
U ”39 dana lipnja”, Teofil piše kako jede gavunčiće: ”Gledaju me prženi gavunčići u tanjiru, fiksiraju me svojim prženim očima. Gavun je malecki riblji stvor, kada vidi tunu, pomisli ‘bežimo, vidi ajkulu’, baš tako, u množini jer je suviše mali da misli pojedinačno.”
Kakve to veze ima sa svim prethodnim redovima? Ima maleckih ljudskih stvorova – ne po visini nego po uskosti duše, pameti i moralnog zakona u sebi, koji možda zaista ne umeju da misle drugačije nego u množini. Pisala je Arentova za Ajhmana, da je njegova savest govorila glasom njegovih nadređenih. Isto važi to i za ova naša jata, odnosno krda.
I još samo ovo: sa Teofilom se nisam slagala u svemu, bilo je njegovih stavova koji su mi bili potpuno strani. Ali to nikada nije prekidalo razgovor, niti je moglo da okruni prijateljstvo. Naprotiv. To ne mogu da razumeju ovi što misle u množini, pa makar pričali po vasceli dan o ljubavi i toleranciji, a onda zatvorili vrata na prvu reč kritike i neslaganja. I kako god okreneš, opet sve to ima veze sa verodostojnošću i istinom. Bilo da gledamo u sebe, bilo na svet.
MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.
















































