Thompsonovo sakraliziranje nacionalnog

Sada je sve jasno: najvažniji sadržaji kojima smo bombardirani i koje pratimo ovog ljeta odnose se na koncerte (Zagreb, Sinj) Marka Perkovića Thompsona (MPT). Dobro, ima neke razlike u ta dva koncerta budući da su Grad Zagreb i RH zagrebačkom koncertu dali svu moguću podršku, o čemu se također debatira; u Sinju je, izgleda, bilo drugačije).

Tako je puno različitih informacija prije zagrebačkog koncerta (i cijelo vrijeme kasnije), ali zapravo dominiraju one podržavajuće, one koje podsvjesno djeluju u pravcu davanja velikog značaja događaju, prihvaćanju MPT kao nacionalnog idola i prihvaćanja (kontroverznih) poruka koje šalje Hrvatima…

Iako mi je jasno da revizionistički val kod nas (i drugdje, nažalost) napreduje, sada uz posve otvorenu podršku vladajućih (koga briga za Ustav i temelje antifašizma), za mene je ipak bilo šokantno gledati kao se političari i dužnosnici određuju prema koncertu i izvođaču, što i kako govore, te kada, kako i s kime dolaze izvođaču na noge, jasno pokazujući podršku i svim konotacijama koje on nudi.

Sociolog Dražen Lalić komentirao je koncert (održan u Zagrebu 4. 7. 2025.): “To nije bio koncert, nego kulturno-politički skup na kojem se nastavilo redefinirati povijest Hrvatske, posebno četrdesetih i vezano uz Drugi svjetski rat. Ovo je povijesni događaj iza kojega je velika snaga”.

Filozof i teolog Marko Vučetić govori o fenomenu MPT kao dubljoj krizi identiteta i vrijednosti hrvatskog društva.

Tema individualnog i grupnog identiteta (posebno u turbulentnim i ratnim te poratnim vremenima) je životna tema i izazov u mom osobnom i profesionalnom radu.

Prenosim iz Hrvatske enciklopedije (https://www.enciklopedija.hr/clanak/identitet) dio o identitetu iz sociološke perspektive:

“U sociologiji, (identitet je) skup značajki koje određuju posebnost pojedinca ili skupine u smislu različitosti ili pak pripadnosti u odnosu na druge pojedince ili skupine. Individualni identitet odgovor je na pitanje ‘tko sam ja?’, a proizlazi iz činjenica koje tvore pojedinčev životopis, koji je jedinstven i neponovljiv, te iz vlastitih iskaza o pripadnosti različitim skupinama, odnosno državljanstvu, koje čine društveni ili kolektivni identitet, svojstven ili tipičan većemu broju pojedinaca.

Društveni identitet odgovor je na pitanje ‘tko smo mi?’, a može biti spolni ili rodni, dobni, seksualni, rodbinski, jezični, vjerski, nacionalni, regionalni, klasni, profesionalni, organizacijski, klupski, politički, tradicionalni, moderni, itd.

Neki su identiteti podijeljeni ili višestruki, što znači da pojedinac može istodobno pripadati različitim skupinama, poput jezičnih (npr. dvojezičnost), profesionalnih (osoba s dva ili više zanimanja), regionalnih (npr. Istranin, Hrvat, Europljanin), a neki su identiteti kategorijski ili isključivi (npr. spol/rod, nacionalnost)”.

Moja opaska: ni odrednice spola/roda više nisu kategorijske, a i nacionalni identitet ne mora biti isključiv (mnogi su se osjećali Jugoslavenima od čega su iz različitih razloga odustali).

“Identitet je uvjetovan kulturom kao i povjesnim promjenama. Shvaćanje o osobi kao omeđenoj i jedinstvenoj cjelini, različitoj od drugih takvih cjelina, svojstveno je zapadnjačkoj kulturi i rijetko je u drugim svjetskim kulturama, iako se i u zapadnjačkoj kulturi naglašava da osobni identitet nije rezultat odvojenosti, nego neprestane interakcije s drugim osobama. Također, pojedine društvene skupine, od vjerskih do nacionalnih, mijenjaju shvaćanje o razlikama između sebe i drugih u skladu s promjenama u odnosima s drugima, a te su promjene u suvremenosti najčešće uvjetovane dinamikom političkih ili međudržavnih odnosa”.

Pišući o hrvatskom identetu i kulturnom razvoju Neven Budak zaključuje da se identitet hrvatske nacije formirao u drugoj polovini 19. i prvim desetljećima 20. st. kao niz općeprihvaćenih, ali ne dokraja određenih mitologema (https://tripalo.hr/wp-content/uploads/2015/10/HRVATSKA-KAKO-DALJE-ZADANOSTI-I-MOGU%C4%86NOSTI-13.pdf.)

Iz tog “zajedničkog nazivnika” svatko je mogao uzimati što želi i odabirom sebi prihvatljivih elemenata kreirati vlastiti identitet. To bi značilo da je hrvatski identitet postojao kao nikada ostvareni identitet, a da su stvarno egzistirali samo parcijalni hrvatski identiteti, prilagođeni ideološkim potrebama njihovih nositelja.

Vesna Pusić također piše o identitetu, hrvatskim nacionalnim interesima i europskoj politici (https://tripalo.hr/wp-content/uploads/2015/10/HRVATSKA-KAKO-DALJE-ZADANOSTI-I-MOGU%C4%86NOSTI-6.pdf): “Svako povijesno razdoblje i ljudi u svakom povijesnom razdoblju u tom spektru različitih nasljeđa koje svaka nacija nosi sa sobom selekcioniraju one ljude i one događaje na čijem nasljeđu žele graditi identitet današnjice. Prema tome, biraju između različitih povijesnih događaja, biraju između različitih razdoblja, različitih figura, i na taj način određuju na kojim temeljima grade svoj suvremeni, današnji, bez obzira na to kakva ta današnjica bila, svoj današnji identitet. Tom selekcijom, tim izborom, u prvom redu, govore o tome ne što im je povijesno zadano, nego tim izborom iz vlastite povijesti onoga na čemu temelje svoje samorazumijevanje i svoju sadašnjicu, govore u prvom redu o tome kuda žele ići, na čemu se žele temeljiti. Taj izbor u velikoj mjeri ocrtava kuda misle da treba razvoj ići i u toj dimenziji selekcija na neki način odražava i ilustrira tu vezu između nacionalnog identiteta i patriotizma jer selekcija otkriva odnos između patriotizma, ljubavi prema domovini, i onoga što se smatra dovoljnim ili očitim razlogom u vlastitoj povijesti za tu ljubav. Drugim riječima, izbor događaja i figura na kojima se temelji slika ili nacionalni identitet u jednom trenutku govori donekle o mišljenju ili stavu onoga koji tu selekciju čini, koji su pozitivni, dobri, snažni argumenti na kojima ta generacija, ta osoba temelji svoj vlastiti stav prema svojoj zemlji”.

S posebnim zanimanjem pratim mišljenja kompetentnih osoba o kritičkom promišljanju odnosa religije i društva: Teolog i franjevac Franjo Ninić nakon (pvog) Thompsovog koncerta kaže slijedeće: “Ono što se dogodilo 5. srpnja 2025. na zagrebačkom Hipodromu najveća je kolektivna deluzija Hrvata u povijesti. I najveći poraz kršćanske vjere, njezine simbolike i etike još od izmišljene krunidbe kralja Tomislava na Duvanjskom polju”.

Sakraliziranje nacionalnog – što je u biti i bio Thompsonov show na hipodromu – još je poodavno prozreo i opisao jedan od naših najboljih teologa: Tomislav Janko Šagi-Bunić. I upozorio na katastrofalne posljedice istoga. Memento!”

Dakle, tko smo to “mi”, koji je identet našeg društva, koji patriotizam i koje vrijednosti živimo, kamo mi to idemo, na kojim temeljima?

Velika je snaga (emocionalnih i drugih) potreba i silnog zanosa koju obožavatelji MPH imaju, doživljavajući katarzično ispunjenje uz svoga idola.  Posebno su to mladi, koji se razvijaju u okolnostima društva u dugotrajnoj krizi identiteta i vrijednosti. Što odanoj publici znači MPT i atmosfera koju razvija kazuju brojni primjeri vođenja djece na koncert, ne mareći koliko je rizično svako masovno okupljanje, osobito u tako “zagrijanoj” atmosferi.

(Oni mudriji odveli su djecu dan-dva ranije upoznati protagonistu i time udovoljili navodnoj želji djece, ujedno pokazavši roditeljsku odgovornost da ih ne izlažu nepotrebnim rizicima).

Da se vratimo pitanju identiteta, emocija, različitih potreba odane publike: svjedočimo, dakle, velikom zanosu kod mnogih. Znamo da su zanosi opasna stvar (ne vidi se realnost), vrlo privlačna pojedincu u traženju i razvoju osobnog identiteta.

Iza velikih zanosa često slijedi duboko razočaranje. Ovdje je važno koliko su grupni zanosi privlačni za poticanje i usmjeravanje od strane onih koji posjeduju moć (otvorenu ili manje više tajnovitu): nitko se s time ne bi smio igrati! Previše je svježih negativnih iskustava iz naše dalje i bliže prošlosti, ali to ne pomaže…

Da ponovim ono na što nam ukazuje Vesna Pusić: biranjem između različitih povijesnih događaja, između različitih razdoblja, različitih figura, određuje se na kojim temeljima se gradi suvremeni, današnji identitet. Izbori iz vlastite povijesti određuju ono na čemu se temelji svoje samorazumijevanje i sadašnjica. Dodala bih da bez autorefleksije nema zdravog izbora, kako za pojedinca, tako i za grupu.

A naš visoki dužnosnik na kritičke reakcije oko fenomena MPT i koncerta kaže (cinično) da su to pokušaji diskreditacije događaja zbog jedne pjesme!

Samo zbog jedne pjesme??? Znači, nema ništa upitno oko čega trebamo razmisliti i pitati se kamo idemo?

Sigurna sam jedino u to da je fenomen MPT značajan, a ocjenu prof. Lalića da se radi povijesnom događaju iza kojega je velika snaga, treba ozbiljno shvatiti.

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Važne poruke mirovne konferencije ''Srcem do mira''
    •  Treba dići glas protiv poricanja zločina
    •  Jača svijest o prepoznavanju potrebe za psihološkom podrškom
    •  Kako osnažiti školu nakon tragedije u OŠ Prečko
    •  Problematični dječak: reagirati, ne izbjegavati problem
    •  Ljudi bez maske
    •  Boli me duša: što sve čeka Ukrajince nakon rata?
    •  Posljedice genocida se nose generacijama, na objema stranama
    •  Socijalna (ne)pravda
    •  Kakvo društvo želimo i što možemo učiniti da to postignemo

> Svi tekstovi ovog autora