Treba u sebi naći bijesa

(Ovaj ogled je objavljen u rubrici ”Subotnja matineja” Jutarnjeg lista od 13. rujna 2014. pod naslovom ”H. M. Enzensberger: Male izdaje”).

 

”Razgovor o stablima” objavljen je 1985. u biblioteci Zora, kod Grafičkog zavoda Hrvatske. Knjiga deset suvremenih njemačkih pjesnika, u izboru, prijevodu i s komentarima Trude Stamać, na prednjoj i zadnjoj korici donosi reprodukcije Giorgija de Chirica, uz kratku kritičku biografiju slikara. Bila je to u Zori uređivačka norma, amblem biblioteke, da se po koricama reproduciraju umjetnička djela moderne umjetnosti, od De Chirica do Sanje Iveković i Toma Gotovca.

 

Knjigu sam kupio čim je izašla. Bilo je o njoj na sve strane govora, najviše po omladinskim klubovima i caffeima u koje se po nuždi epohe zalazilo, ali i u novinama i književnim časopisima širom zemlje. Naraštaju koji se formirao i odrastao uz punk i jugoslavenski novi val, Ruski umjetnički eksperiment i filmove Dušana Makavejeva, njemačka suvremena poezija bila je, uz poljsko pjesništvo, prijelaz u novu epohu i u sljedeću fazu u osobnom biološkom i emocionalnom sazrijevanju.

 

Te pjesme bile su greze, pune političkih parola, uznemiravajuće, prijeteće i proturežimske. Dugo će nam se činiti da tako u poeziji i treba biti, u naše vrijeme i pri kraju našega stoljeća.

 

“Razgovor o stablima” nisam viđao godinama. Eno ga, barem dvadeset i dvije godine, ili otpočetka rata čami na mrtvim policama s knjigama, koje su iza mene ostale u stanu na Sepetarevcu, ili sam knjigu davno prije nekom posudio, i taj mi je nije vratio.

Sredinom kolovoza 2014, u antikvarijatu Brala u Dežmanovom prolazu, naišao sam na primjerak “Razgovora o stablima”. Možda sam ga viđao i ranije, pa mi je nešto branilo da kupim knjigu za koju sam vjerovao da još uvijek postoji u stanu na Sepetarevcu. A možda me nije privlačila, jer nije bilo doba godine za nju

 

Sredinom kolovoza 2014, u antikvarijatu Brala u Dežmanovom prolazu, naišao sam na primjerak “Razgovora o stablima”. Možda sam ga viđao i ranije, pa mi je nešto branilo da kupim knjigu za koju sam vjerovao da još uvijek postoji u stanu na Sepetarevcu. A možda me nije privlačila, jer nije bilo doba godine za nju.

 

August je vrijeme kada nema ljudi po ulicama, ranojutarnja i kasnopopodnevna Ilica ima atmosferu sa De Chirichovih slika. Je li to razlog što sam ponovo kupio tu knjigu? Ili sam to učinio zbog pečata na unutrašnjoj strani korica: “Obiteljska knjižnica Josip Golubić Zagreb, Remetinec 2”.

 

Ne znam tko je bio Josip Golubić, ali ponekad kupujem njegove knjige. Nakon dvadeset godina obilaženja zagrebačkih antikvarijata, listanja rabljenih i odbačenih knjiga, čitanja tuđih posveta i njuškanja po tuđim životima, mogao bih napisati knjigu o rasturanju porodičnih biblioteka.

 

Kad god vidim crnu zastavu na zgradi Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, pomišljam da bi se sljedećeg tjedna, ili za nekoliko tjedana ili mjeseci, ovisno o mjeri sućuti i dužini kolone kondolira koji minu domom ucviljene rodbine, istovarena na Britancu, na tamošnjem nedeljnom vašarištu antikviteta i starudije, mogla naći nečija privatna knjižnica.

 

Tu se, pred očima poznatih i nepoznatih, nađe rasprostrta i posuvraćena pokojnikova intima, čitateljska i privatna, iz knjiga ispadaju osobna pisma, bilješke, papirići kiki bombona, sve ono što je činilo nečiji život i svakodnevicu.

 

Rasturanje pokojnikove biblioteke nalik je javnoj obdukciji, samo što je više intime u čovjekovoj biblioteci, nego u razrezanoj utrobi pokojnika. U ovih dvadeset godina zbližio sam se s mnogim ljudima čije su biblioteke njihovi bližnji iznijeli na tržište. Možda sam im, mrtvima, danas bliži rod nego njihove udovice, djeca, unuci…

 

U “Razgovoru o stablima” jedna je od ključnih pjesama Hansa Magnusa Enzensbergera (Kaufbeuren, 11.11.1929), najvažnijeg pjesnika desetljeća lijevoga bunta i poslijeratnog njemačkog samoočišćenja.

 

Za čitanku za više razrede

Ne čitaj ode, sine, već redove vožnje:
oni su točniji. Razmotaj pomorske karte,
dok nije prekasno. Budi budan, ne pjevaj.
Dolazi dan kad će opet pribiti liste
na vrata i oporbenjacima na grudi naslikati
znak. Uči hodati neprepoznat, nauči više nego ja:
mijenjati četvrt, pasoš, lice.
Upoznaj se s malom izdajom,
svakodnevnim prljavim spasom. Enciklike
su korisne za potpaljivanje vatre,
manifesti: da se umota maslac i sol
za bespomoćne. Treba bijesa i strpljenja
da se u pluća moći upuše
fini smrtonosni prah, samljeven
od onih koji su mnogo naučili,
koji su točni, samljeven od tebe.

 

Na pitanje o čemu govori ova pjesma svatko tko je pročita s razumijevanjem drukčije bi odgovorio, na hiljadu i jedan šokantno različit način.

 

Načini bi nam se razlikovali u skladu s razlikama u temperamentu i u političkom svjetonazoru, više nego u stilu, senzibilitetu i poetici. Ne sjećam se kako sam pjesmu čitao 1985, ali sigurno na radikalno drukčiji način nego danas. Da nije tako, sjećao bih se njenog čitanja.

Ne sjećam se kako sam pjesmu čitao 1985, ali sigurno na radikalno drukčiji način nego danas. Da nije tako, sjećao bih se njenog čitanja. Ali i još važnije: ne bih bio ovakav kakav sam danas. Hodao bih neprepoznat, jer bih znao što znači preporuka “uči hodati neprepoznat”, i ne bih govorio ono što se ne smije govoriti, jer bih znao što znači: “Upoznaj se s malom izdajom,/ svakodnevnim prljavim spasom.” Znao bih da se stihovi “Enciklike su korisne za potpaljivanje vatre, manifesti: da se umota maslac i sol za bespomoćne” odnose na biskupa Vladu Košića, koji enciklikama potpaljuje vatre za lomače, dok se hrvatski pisci i pjesnici bave estetskim pitanjima svoje nemušte poezije, pišu manifeste

 

Ali i još važnije: ne bih bio ovakav kakav sam danas. Hodao bih neprepoznat, jer bih znao što znači preporuka “uči hodati neprepoznat”, i ne bih govorio ono što se ne smije govoriti, jer bih znao što znači:

 

“Upoznaj se s malom izdajom,/ svakodnevnim prljavim spasom.” Znao bih da se stihovi “Enciklike su korisne za potpaljivanje vatre, manifesti: da se umota maslac i sol za bespomoćne” odnose na biskupa Vladu Košića, koji enciklikama potpaljuje vatre za lomače, dok se hrvatski pisci i pjesnici bave estetskim pitanjima svoje nemušte poezije, pišu manifeste.

 

Znao bih, da sam 1985. razumio Enzensbergera kao što ga razumijem rujna 2014, da se iz istih razloga ne valja zamjerati Vladi Košiću i Zoranu Feriću. Jednakih je deset slova, jednaka četiri sloga u njihovim imenima.

 

Prvi je stih, naravno, najsnažniji i najzlokobniji. To i nije stih nego razlomljeni aforizam, parola, grafit na zidu glavnoga željezničkog kolodvora u Zagrebu: “Ne čitaj ode, sine, već redove vožnje: oni su točniji.”

 

Enzensberger preporučuje rezignaciju kao najadekvatniji oblik bunta. Aktivnu rezignaciju, koja u njegovoj čitanci za više razrede od đaka traži da imenuju svaku stvar, i da ni od čega ne okreću glave. Pa kad zagovara da hodaš po svome gradu neprepoznat, on zapravo kaže suprotno: trebaš ići prepoznat, makar te kao Antu Tomića polili kantom govana, i makar to govnanje podržala glasila Ministarstva kulture, a na fejsbuku istih glasila lajkala ga karasavjetnikova družica Andrea Feldman.

 

Ne smiješ činiti male izdaje, ne smiješ zbog svakodnevnog prljavog spasa prešutjeti ni previdjeti ništa od toga, makar gorio na lomači.

 

“Budi budan, ne pjevaj”, jer tko pjeva, ili laže, ili je budala, ili čini kulisu onima koji će “opet pribiti liste na vrata i oporbenjacima na grudi naslikati znak”.

 

Nisu to liste od devedeset pet teza o Crkvi, što ih je Martin Luther pribio na vrata  crkve u Wittenbergu, nego liste koje pozivaju na progon onih koji dovoljno ne mrze. Ili ne mrze nimalo. Liste za kevine jame, za taj najpouzdaniji hrvatski oblik lustracije.

Treba u sebi naći bijesa. Kada to govori, Enzensberger se više ne zalaže za rezignacijski bunt, ni za izokretanje riječi da bi se njihovim tupim krajem udaralo po tvrdim i šupljim glavama, nego je izričit i izravan poput parole. U sebi valja sačuvati mladog i zdravog bijesa, i pronaći staračkog strpljenja

 

Oni koji ne mrze dovoljno, oporbenjaci su na čije će grudi biti naslikan znak. O tome u svojoj pjesmi govori Enzensberger, pa ako je 1985. to bila akademsko-pjesnička igra, ideološko pretjerivanje, potreba da se sluti zlo da do zla ne bi došlo, 2014. riječ je o hrvatskoj svakodnevici.

 

Naravno, ne svačijoj svakodnevici. Ali nikada i nigdje nemaju problema svi. Uvijek ih imaju samo neki. I uvijek su oni manjina. Nije bilo režima ni države u kojoj bi većinu zatvarali u logore, i većini crtali znak na lijevoj strani grudi.

 

Treba u sebi naći bijesa. Kada to govori, Enzensberger se više ne zalaže za rezignacijski bunt, ni za izokretanje riječi da bi se njihovim tupim krajem udaralo po tvrdim i šupljim glavama, nego je izričit i izravan poput parole.

 

U sebi valja sačuvati mladog i zdravog bijesa, i pronaći staračkog strpljenja. Valja vlastiti prah upuhati u pluća moći, “fini smrtonosni prah” sebe, koji se učiš pjesmi “Za čitanke za više razrede”.

 

Hans Magnus Enzensberger bio je cijenjen i prevođen pjesnik na sve naše jezike, i na onaj jedan čije se ime plašimo izgovoriti. Bio je jedan od prvih dobitnika Zlatnoga vijenca na Struškim večerima poezije. Objavljivane su mu, u više prijevoda, izabrane pjesme. Njegovi su žestoki i antidogmatski eseji izlazili u časopisima za književnost i društvena pitanja. Nestalo ga je nekako u isto vrijeme kad i Jugoslavije, koja je, pak, iščezla u isto vrijeme kad i poezija iz izloga naših knjižara.

 

Imaju li njegova gorka upozorenja smisla i u današnjoj Njemačkoj? Ne znam, možda i nemaju. Ako nemaju, tada je Enzensberger hrvatski pjesnik? Vjerojatno jest.

 

(Prenosimo s autorova portala).

    •  Crveni Štef i dolazak Donalda Trumpa na vlast u Hrvatskoj
    •  Mržnja zagrebačkog gradonačelnika prema vozačima
    •  Kratka povijest parkiranja u Zapruđu
    •  Ovo bi bio bolji svijet kada bismo bili kao vozači kamiona
    •  Zašto nakon uvođenja eura odumiru zagrebačke tržnice?
    •  Hanka Paldum i njezini problemi na državnoj granici
    •  Kako to da nikome nije nedostajalo tih 1.334.823 eura?
    •  Lud, zbunjen, normalan
    •  Zašto Nepalci ne bi postali Hrvati…
    •  Bečki konjušari i slovenska gospoda

> Svi tekstovi ovog autora