novinarstvo s potpisom

Zdravka Govedarica
Tužni ljudi
Umiju pisati
Umiju slikati
Umiju pjevati
Tužni ljudi su
Ponekad i glasni
Ponekad se i smiju
I tad to bude
Rapsodija smijeha
Jel’ love s njom dah
Za daljnje korake
Tužni ljudi nose
Tugu drugih ljudi
Na leđima
U džepovima
U cipelama
I nije da ih ne žulja
Al’ se trude da
Drugi ne vide
Težinu tog žuljanja
Pa piju sve
Do ĉega stignu
Tablete protiv boli
Ili čašu po čašu pića
Za stolom
Il ‘ za šankom
Tužni ljudi
Tope tu bol u krvi
Sa svime što nađu
Pa bježe od ljudi
Kad postane preteško
Nenaučeni da traže pomoć
Tužni ljudi pokušavaju
Spasiti svijet
Da bi spasili i sebe
To im je u genima
A geni su
Oprostite mi
Na izrazu
Zahebana stvar
Tužni ljudi
Ne prihvaćaju
Da se svijet
Prebrzo mijenja
Daleko brže
Od svih
Njihovih pokušaja
Da ga dokuče
I od te dokučenosti
Naprave kakav takav
Ali svoj dom
U njemu
R.I.P. Goran Bare
xxx
Ne vjeruj uvijek
Kad se čovjek smije
To ne znači
To jos uvijek nije
Niti znak sreće
Niti znak veselja
To je samo znak
Da još tinja želja
Da još uvijek voli
Da u njemu cvijeta
Makar malen dio
Ovog našeg svijeta
Da nije tek tišina
Što u njemu vrišti
Koju više ne čuju
Ni daleki ni bliski
Da nije i sam
Odreko se svega
A najviše što može
Od vlastitog bijega
Od toga da bude jak
I snažniji što može
Jer od stijene sazdan nije
Jer je mekan ispod kože
Da nije kao more
Kojem mu se divi
I jaĉi su od njeg’ pali
Pa su mrtvi, a još żivi
Da nije tek sjena
Ŝto se pod suncem širi
Glas mu se ne čuje
A lik nestaje u tmini
xxx
Kad jednom dobar čovjek ode
Ljudi se tad sjete sve dobrote
Ljudi se sjete i svoje slobode
Od koje i sami nekoć otplove
Ne zato sto nisu u duŝi dobri
Ne zato ŝto to baŝ tako vole
Vec što ih sustav stalno kroti
I zato ŝto se istog stalno boje
Boje se ustati pred tom moći
Boje se ustati protiv tog zla
Jer mogu ostati preko noći
Bez svega svog pa i bez sna
I tako krotki i pognute glave
Idu u krug kao žrvanj u mlinu
Za tuđu moć, zlato i tuđe slave
Njima tek čaršav za dugu zimu
Pa ljudi puste pored svega toga
Jer tako hodajući um manje radi
Da ih oni što im od rada uzmu
Još s istim poput sebe zavadi
Kad ne bude dosta sve te moći
Kad ne budu puna prepuna usta
Tad se s lažima napune umovi
A u ruke tuđih sinova preda puška
I nije važno koliko mladosti gine
Tad čovjek postane samo broj
Na stolu su karte zemaljske kugle
A u rukama metri za njen novi kroj
Mržnja se među ljudima lako stvara
Oni od gore to prate još od arena
Znaju sve koncepte sve metode
Kako se rat jednostavno sprema
Uzdignute glave na binama stoje
I tvrde da su oni drugi zli i loši
Samo da bi zaštitili sve ono svoje
I grabili još više preko tuđih kosti
Pjevaju se pjesme upirući prste
Na drugačije vjere, nacije i boje
Ignorirajući da smo od iste vrste
I da svi jednako pate i jednako vole
Svaka majka, svaki otac iste suze lije
Kad u grob svog sina ili kćerku stavlja
Nema tu ničeg dobrog niti uzdignutog
Tu je za sve vijeke bol, nema više slavlja
Slave oni što su stvarali put za tu patnju
Čak sve manje iza zlatnih zatvorenih vrata
Znaju oni staviti koprenu na oči, sol na ranu
Način da brat opet digne nož protiv brata
A mi dalje hodamo pognuti u svom krugu
Samo rijetki dignu glas u ime svih sloboda
Samo se rijetki bore otvoriit’ nam oči i uši
Da čujemo istinu i od neba i od Boga
Nema takvih podjela iznad naših glava
Sama riječ Svemir dovoljno nam zbori
Neće u njem’ ostat kamen koji sije mržnju
To zna Onaj tko taj Svemir za sve stvori
MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

















































