U El Shattu se živjelo utopiju

Na Hrvatskoj televiziji, prije desetak godina, gledala sam dokumentarac o Britancima, pripadnicima udruženih savezničkih snaga koji su 1944. godine bili stacionirani na Visu. Sedamdeset i više godina kasnije, već malobrojni devedesetogodišnjaci, i dalje posjećuju svake godine ovaj otok odajući počast poginulim kolegama, ali i održavajući prijateljstva s Višanima, stečena u ratu.

Na drugom kraju svijeta, u egipatskoj pustinji stoji groblje i spomen obilježje stotinama Dalmatinaca, koje nitko ne posjećuje…

Dokumentarac Ivana Ramljaka ”El Shatt – nacrt za utopiju” započinje dugim scenama iz egipatske pustinje, gdje čovjek koračajući zapuštenom cestom stiže do vrata na kojima piše El Shatt. Iza vrata je spomen obilježje – kip žene (Majka Dalmatinka, kipara Ante Kostovića) i dugi zid s više od osamsto imena sudionika zbjega, koji nisu doživjeli kraj Drugog svjetskog rata umrijevši na putu ili u El Shattu.

Hrvatska ambasada u Kairu angažirala je trojicu Egipćana da održavaju spomen mjesto El Shatt, gdje su gotovo dvije godine živjeli žitelji iz raznih krajeva Dalmacije, koji su – nakon pada Italije, a pred odmazdom Nijemaca – napustili svoje domove i krenuli prema Visu.

Dogovorom Vrhovnog štaba i saveznika koji su već držali jug Italije, s Visa je 28 tisuća Hrvata prebačeno u Bari, a potom u El Shatt – vojnu bazu britanskih vojnika koji su ju koristili do kapitulacije Italije.

U prosincu 1943. godine, iscrpljeni glađu, neizvjesnošću i dugim putovanjem, u El Shatt su stigli tisuće staraca, žena i djece. Englezima koji su ih dočekali higijenskim mjerama i učestalim cjepivima, činilo se da većina neće preživjeti.

Ali je Odbor intelektualaca koji je poslan na ovo dugo putovanje – odmah krenuo u organizaciju života i za nekoliko dana već su gotovo svi znali što trebaju raditi.

O njihovom životu u pustinji, u dokumentarcu Ivana Ramljaka govore danas još rijetki živi svjedoci – devedesetogodišnjaci – koji su El Shatt došli kao djeca ili sasvim mladi ljudi.

Fascinantna je živost sjećanja osmorice pripadnika zbjega – detalji koje pamte, a koje je redatelj i scenarist Ivan Ramljak vješto povezao s fotografskim i filmskim materijalom iz El Shatta.

Pa smo tako saznali da je vrlo brzo organizirana prehrana u logorima jedan, dva i tri (koji su bili međusobno udaljeni desetak kilometara, ali ustrojeni po istom sistemu), krenula je i školska nastava – isprva na pijesku, a kasnije su u šatorima nikle ”klupe”, stigli su papir i olovke, a pokrenut je i čitav niz najrazličitijih radionica – od postolarskih, šnajderskih, pletilja, čipkarica, do folklornih i kurseva za opismenjavanje, ali i učenje stranih jezika.

Ipak, najzačudnije od svih sekcija i aktivnosti u pustinji djeluju fotografije djevojčica u baletnim haljinicama i papučicama, koje plešu na pijesku. Poduku su dobivale od sestara Nola iz Makarske…

Budući da su sa zbjegom u El Shatt poslani i književnici Ranko Marinković, Vjekoslav Kaleb, muzičari među kojima Josip Hatze, u logorima su se priređivale i priredbe i koncerti, a orkestar pod vodstvom maestra Hatzea putovao je i priređivao priredbe u drugim logorima.

Ali ono što je najviše fasciniralo Engleze (koji su stalno obavljali nadzor nad El Shattovim logorima) – bile su novine. Oni pripadnici hrvatskog zbjega koji su znali engleski, slušali su svake večeri u ponoć Radio London, zapisivali i prevodili vijesti, koje su se potom šapirografirale i kao Naš list već rano ujutro dijelile u sva tri šatorska naselja El Shatta.

Izlazile su i zidne novine, koje su nepismenima čitali oni koji su to znali, a priređivale su se i žive deklamacije najnovijih vijesti iz domovine, koje su govorili glumci!

Radili su svi, bez razlike, ali prema afinitetima i obrazovanju.

S tisućama ljudi koji su krenuli prema Egiptu, poslana su i tri liječnika. Jedan od njih, dr. Karlo Pansini (pedijatar, koji je nakon rata utemeljio Dječju bolnicu na Kantridi u Rijeci) bio je djed Ivana Ramljaka. Njegove dnevničke natuknice koje je našao na tavanu obiteljske kuće dugo nakon djedove smrti, potakle su Ramljaka na istraživanje o El Shattu.

Čudno je da ovako zanimljiva tema ni u Jugoslaviji nije dobila veći publicitet. Pogotovo zato jer je El Shatt bio model kojim se zapadnim saveznicima trebalo pokazati kako će funkcionirati komunistička Jugoslavija.

Savka Dapčević Kučar, kao mlada partizanka i sudionica zbjega u El Shattu, izjavila je kako komunizam nigdje i nikada nije bolje funkcionirao nego tamo. Pa ipak, Jugoslavija je o El Shattu progovarala šturo – s nekoliko rečenica u školskim knjigama iz povijesti. A i muzejski su materijali bili vrlo skromni.

U novije vrijeme, 2009. godine, HRT 3 je prikazao dokumentarac ”Priča o zbjegu Hrvata u El Shattu 1944. godine” koji govori o istoj temi, služi se često istim foto i filmskim materijalom (iako je ovaj u filmu Ivana Ramljaka bogatiji), ali je pristup drugačiji.

Naglasak HRT-ova dokumentarca je na povijesnom kontekstu, razlozima koji su naveli stanovništvo Dalmacije u zbjeg kojem nisu znali odredišta. Taj film detaljno govori o ratu u Dalmaciji, o pogromu koji su vršili Nijemci nad stanovništvom po malim mjestima, o strahu i bijegu na Lastovo, povratku kućama pa novom bijegu i konačnom dolasku na slobodni teritorij, otok Vis i dalje sve do Egipta.

Neki od sudionika ovog HRT-ovog dokumentarca pojavljuju se i u filmu Ivana Ramljaka, ali su njihove izjave – desetak godina kasnije – fokusirane na sve ono lijepo čega se sjećaju.

Štoviše, oni izrijekom tvrde da im je upravo vrijeme provedeno u El Shattu bio – najljepše dio života. Ne samo zato jer su bili skromnih prohtjeva i zadovoljni s malo, već stoga što su uživali u zajedništvu, što su mogli raditi ono za što su bili predestinirani rođenjem, mogli su se dalje obrazovati i što su u svim tim izborima – bili slobodni!

Ove izjave, pogotovo danas, izgledaju nestvarno i potpuno opravdavaju naslov ”El Shatt – nacrt za utopiju”. Jer, društvo koje će svakom čovjeku dati pravo na jednak start, koje će omogućiti besplatno obrazovanje, liječenje, pravo na rad i slobodu odlučivanja, što su proklamirali komunisti kao budućnost Jugoslavije, čini se da je zaista bilo zaživjelo u El Shattu.

Do danas živi svjedoci nekadašnjeg zbjega El Shatt tijekom života su vidjeli i loše strane obećanog sistema jednakosti, pa Domovinski rat, probleme tranzicije i konačno čari demokracije u kojoj se samo novcem može kupiti obrazovanje i liječenje. Pa i pravo na rad.

Stoga ne čudi da im je El Shatt ostao najljepšim dijelom života. Jer tamo su zaista živjeli utopiju.

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Podrška antimilitarizmu i prizivu savjesti
    •  Tuga za vječnim Šjor Nikom
    •  Emerik Blum je vjerovao u ljude i moć znanja
    •  Sloboda koja ne isključuje pripadanje
    •  Bojkot trgovačkih lanaca ili štednja
    •  Željka i Boris Rogić – zaljubljenici u obojenu svjetlost
    •  Rijeka ne prepoznaje svoje potencijale
    •  Zaborav je oružje diktature, a neznanje opasno po narod
    •  Zabranite Jugoslaviju
    •  Otvorenje Olimpijade – između ushita i uvrede

> Svi tekstovi ovog autora