Unuk sam suradnika Gestapa i ustaše, neću šutjeti!

Kada sam ljetos s ocem, prvi puta u njegovom životu, posjetio područje nekadašnjeg logora smrti Jasenovac (stajali smo ispred Bogdanovićeva spomenika umorenima), rekao sam tati: Okreni se oko sebe i gledaj dokle ti pogled seže, ovdje je zemlja natopljena krvlju Srba, Židova, Roma te drugih… i, nemoj nikada zaboraviti, naših ljudi – Hrvata. Koliko su te moje riječi zaista pogodile tatino srce i um ja zaista ne znam, premda on ne bi uzeo u ruke, pročitao i pohvalio knjigu pokojnog Slavka Goldsteina ”1941. – godina koja se vraća” niti bi položio ruže u Jasenovcu tek tako. Nešto ga je ipak streslo.

Poljski parlament je izglasao zakon kojim se može kazniti i sa tri godine zatvora svakog tko poveže holokaust s Poljacima. Potpiše li šef države taj zakon, pitao sam neki dan bivšeg predsjednika Ivu Josipovića za mišljenje (na predstavljanju nove knjige našega kolumniste Josipa Kregara), nitko ne može jamčiti, kako smo krenuli, da nećemo dočekati dan kada će biti zabranjeno i kažnjivo povezivati Hrvate s holokaustom

Od tada, praktični otkako se vratio iz Južne Amerike (iz Paragvaja, gdje je živio od 1972.), raspravljamo o politici i o povijesti; sada mu kanim pojasniti što su to strašno ovih dana napravili poljski političari, a Poljsku on smatra važnom zemljom jer je u njoj živio, kao dijete, dvije ratne godine (od 1942. do 1944.).

Naime, poljski parlament je izglasao zakon kojim se može kazniti i sa tri godine zatvora svakog tko poveže holokaust s Poljacima. Potpiše li šef države taj zakon, pitao sam neki dan bivšeg predsjednika Ivu Josipovića za mišljenje (na predstavljanju nove knjige našega kolumniste Josipa Kregara), nitko ne može jamčiti, kako smo krenuli, da nećemo dočekati dan kada će biti zabranjeno i kažnjivo povezivati Hrvate s holokaustom.

Istina je, puno je Poljaka pomagalo Židovima. U Yad Vashemu znamo za 6.706 Poljaka – pravednika među narodima. Više ih je nego u bilo kojoj drugoj zemlji, jer su riskirali, katkad i izgubili život u spašavanju Židova. Ali isto tako je činjenica da su nacisti uspjeli usmrtiti 3 milijuna Židova na teritoriju Poljske jer su znali da mogu računati s kolaboracionistima. Zašto su nacisti odvukli našeg Branka Lustiga ili našeg Olega Mandića na tako dalek put, do Poljske? Jer su znali da će dobar dio stanovništva sudjelovati u izvršenju plana genocida nad Židovima.

Kad stojite na području logora Auschwitz-Birkenau ili na području Jasenovca, znajte da stojite na svetom tlu, na terenu na kojem je prolivena krv mučenika.

I ja o tomu neću šutjeti. Moram o tome govoriti jer sam Hrvat i kršćanin, jer me na to sili osjećaj moralne odgovornost, isti onaj osjećaj krivice koji su osjećali Nijemci, a o kojem je već 1946. Karl Jaspers progovorio u djelu ”Pitanje krivnje”. Progovaram i zbog toga što sam unuk suradnika Wermachta i Gestapa (Jakov Pilsel) i unuk ustaše (Erih Pavlinec).

Židovi se nisu skrivali samo od Nijemaca nacista, već i od Poljaka kolaboracionista, i od Hrvata ustaša, dabome i od Srba nedićevaca, itd. Kad bismo slegnuli ramenima nad sramotom Poljske, bilo bi kao da priželjkujemo zakon kojim će se u Hrvatskoj kažnjavati povezivanje Hrvata s holokaustom. Još i gore, jer ako, objektivno rečeno, ne stoji pojam ”poljski koncentracijski logor”, pojam ”hrvatski koncentracijski logor” itekako stoji, jer su holokaust i genocid nad Srbima i Romima provedeni na teritoriju NDH, od Jadovna do Jasenovca, bili čista ”hrvatska manufaktura”

Ne smijem šutjeti, osobito jer sam došao na svijet u obitelji onih koji su 10. svibnja 1945. spasili život uplašenom Anti Paveliću (u Judenburgu, u Austriji, gdje su tada živjeli Pilselovi, o čemu detaljnije možete pročitati u mojoj knjizi ”Argentinski roman”), pak osobito i zato jer mi je otac služio Paveliću i ustašama u Buenos Airesu i drugdje u Argentini i zato jer sam i sâm, kao mladić, bio inficiran idejama ustaštva, te mržnjom prema Židovima, Srbima, partizanima…

To što sam se od toga distancirao polovinom osamdesetih i što sam se javno pokajao za nedjela (među kojima je i razbijanje prozora na sinagogi blizu moje kuće 1978. godine kada mi je bilo 16), te to što sam po uvjerenju antifašist i ljudskopravaški aktivist, mislim da mi daje pravo da kažem da je spomenuti poljski zakon sramota za Poljsku, koja, nažalost, sve dublje tone u fašizam, ali i prijetnja miru i demokraciji, samoj ideji Ujedinjene Europe, pobratimljene, pomirene… koju mi, građani Hrvatske, vjerujem i to, moramo baštiniti i braniti, pa i po cijenu života.

Židovi se nisu skrivali samo od Nijemaca nacista, već i od Poljaka kolaboracionista i od Hrvata ustaša, dabome i od Srba nedićevaca, itd. Kad bismo slegnuli ramenima nad sramotom Poljske, bilo bi kao da priželjkujemo zakon kojim će se u Hrvatskoj kažnjavati povezivanje Hrvata s holokaustom.

Još i gore, jer ako, objektivno rečeno, ne stoji pojam ”poljski koncentracijski logor”, pojam ”hrvatski koncentracijski logor” itekako stoji, jer su holokaust i genocid nad Srbima i Romima provedeni na teritoriju NDH, od Jadovna do Jasenovca, bili čista ”hrvatska manufaktura”.

Umanjuje li činjenica da su tijekom Drugog svjetskog rata nacisti umorili jako puno Poljaka nedojbenu istinu da su mnogi Poljaci bili suučesnici genocida? Ne, ne umanjuje. To je dobro znao sveti Ivan Pavao II. koji je prvi od papa kleknuo u Auschwitzu i dok je još živio u Krakowu odlazio šutke na sahrane svojih drugova Židova i partizana.

Ako nisam uložio svoj život u to da spriječim ubijanje drugih, već sam tome prisustvovao, osjećam se krivim na način koji pravno, politički i moralno nije primjereno pojmljiv. To što još živim, a dogodilo se nešto takvo, pada na mene kao neizbrisiva krivnja

Mašinerija smrti nije mogla funkcionirati bez domaće radne snage. Tako je bilo i kod nas. Zato zakoni ne smiju služiti da se povijest zataška i zamuti, već da se ona ružna i krvoločna spriječi i ne ponovi.

Moramo se suprotstaviti antisemitski i fašistički raspoloženim poljskim političarima, jer tako branimo i Hrvatsku od jačeg skretanja u ludost.

Jedini nevini su umoreni u tim kampovima. U njihovo ime moramo progovoriti.

Ovdje imamo posla isključivo s nama samima. Povijest, filozofija i teologija pozvane su da rasvijetle dubinu pitanja krivnje. Razmatranja ο pitanju krivnje pate od miješanja pojmova i stajališta. Postizanje istinitosti iziskuje razlikovanje.

”Postoji solidarnost među ljudima kao takvima, koja svakog čini suodgovornim za svako prekoračenje pravde i nepravednost svijeta, posebice za zločine koji su počinjeni u njegovu prisustvu ili s njegovim znanjem. Ne učinim li sve što mogu da ih spriječim, snosim zajedničku krivnju za njih. Ako nisam uložio svoj život da spriječim ubijanje drugih, već sam tome prisustvovao, osjećam se krivim na način koji pravno, politički i moralno nije primjereno pojmljiv. To što još živim, a dogodilo se nešto takvo, pada na mene kao neizbrisiva krivnja”, pisao je Jaspers.

Koliko su te moje riječi zaista pogodile tatino srce i um ja zaista ne znam, premda on ne bi uzeo u ruke, pročitao i pohvalio knjigu pokojnog Slavka Goldsteina ”1941. – godina koja se vraća” da je položio ruže u Jasenovcu tek tako. Nešto ga je ipak streslo

Poštovani čitatelji, ne smijemo šutjeti! Ostaje stid zbog stalno prisutnog zločina, koji se konkretno ne da rasvijetliti. Taj stid (osjetio sam ga opet, snažno, prije tjedan dana kada sam posjetio Ahmiće) se u najboljem slučaju može samo općenito razmotriti. Moralni promašaji razlog su stanja iz kojih izrastaju politička krivnja i zločin.

Bezbroj malih djelovanja i propuštanja, zgodna prilagodba, jeftino opravdavanje nepravednog, neprimjetno poticanje nepravednog, sudjelovanje u nastanku javne atmosfere (kakva se stvara u Hrvatskoj!!!) koja širi nejasnoću i kao takva tek omogućuje zlo, sve to ima posljedice koje sudjeluju u uvjetovanju političke krivnje za stanja i događaje.

Zaustavimo zlo dok još možemo. Mora nas nositi odlučna razboritost da se u svako doba dohvati ono što je još moguće, dokle život traje. Poniznost i umjerenost, ali u stavu prosvjeda koji ne uzmiče, naš su udio. Za sada.

    •  Shvatite: Milorad Pupovac nije kriv za tragediju Vukovara
    •  Treba nam spomenik kakav je zagovarao Ivan Zvonimir Čičak
    •  Kutlešu ne brinu ni mrtvi ni grabežljivi kapitalizam
    •  Slovo o još jednom (ne)uspjehu, u Nacionalu
    •  20 godina ogromnog doprinosa Documente i Vesne Teršelič
    •  Dođite na promociju možda najvažnije moje knjige
    •  Može li nada doći iz Beograda? Da. Axios, mons. Ladislave!
    •  Novinar Malić i ministar Anušić misle da je Porfirije četnik?
    •  Vatikanska placebo Gospa
    •  Je li SDP ljevica, služi li ona još ičemu danas?

> Svi tekstovi ovog autora