autograf.hr

novinarstvo s potpisom

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

Utjeha kosi

AUTOR: Zdravka Govedarica / 22.11.2021.

Zdravka Govedarica

Počela je padati i nije prestajala. Nije padala po podu, po trosjedu, po krevetu. Samo su se niti odvajale od korijena i ostajale sapletene o druge dok ne bih po njima prošla četkom.

Tjeme je u početku blago, a nakon nekoliko dana, prilično boljelo. Peklo je kao da je rana po čitavoj površini i moje odgađanje neizbježnog postalo je besmisleno.

Željela sam to odraditi na jedan način, dogovorila termin za vikend, ali bolnost tjemena postalo je sve teže podnositi i odluka je pala gotovo u trenu, danas idem na brijanje.

Otišla sam u frizerski salon žene koju znam godinama, žene s kojom sam dijelila mnoge priče, one koje dijele prijatelji. Rezervirala je dva termina za mene oslobodivši čitav salon, dajući na taj način sav svoj prostor i svo to vrijeme samo za ovaj čin.

Geste koje znače i geste koje se pamte.

Osjetila sam težinu u njoj kad sam došla, toliko puta je frizirala moju dugu kosu, toliko puta udijelila kompliment i sigurna sam da nikad nije ni slutila da će je jednom potpuno odrezati. I što reći osim da je to učinila na najtopliji način. Hvala joj na tome.

Moja kćerka je išla sa mnom. O veličini svega što je napravila za mene otkad sam bolesna neću u ovom poglavlju. Za to bi moja duša mogla ispisati tomove. Premda ova bolest izgleda kao kazna, ona je ujedno i nagrada jer sumnjam da bih bez nje došla do nekih spoznaja na kojima sam beskrajno zahvalna.

Premda ova bolest izgleda kao kazna, ona je ujedno i nagrada jer sumnjam da bih bez nje došla do nekih spoznaja na kojima sam beskrajno zahvalna

Dvije osobe pored mene, svaka sa svojom težinom i svaka sa svojim načinom da ju prekrije. Što je u meni? Ne znam, valjda previše toga da bih definirala s jednim osjećajem.

Dok sam vozila prema salonu možda je najbitniji bio pokušaj da uhvatim i najmanji treptaj duše koja je sjedila pored sebe. Da ulovim i one najtanje vibracije svoje kćerke koja se čitavo vrijeme doima snažnom i koja je tu ulogu izgradila zbog mene, a koja ispod površine treperi i drhti kao list pod jesenjim vjetrom, kišom, studeni…

Obje smo u biti izgradile sličnu ulogu, dva sidra na prenategnutim lancima jedrenjaka sa spuštenim jedrima pod olujom koja mora proći. Samo što sam ja tu ulogu izgradila od prvog njenog daha i imam više iskustva i više obaveze, čak i u ovim trenucima, da je zaštitim kad postane najbolnije, a znala sam da je ovaj čin za nju bolan.
Ona je mene tješila riječima, a ja nju primjerom.

Kad je zazujao brijači aparat na mom potiljku, progutala sam knedlu. Stvarala se već nova, a onda se rasprsnula u milijun komadića kad sam uz osmijeh i veseo glas mog djeteta ugledala rađanje suza u njenim očima.

Prizor nad kojim bi popucali zidovi, a ne jedna kugla u grlu. Sve je postalo nebitno, kakva crna kosa zbog koje su naručivali pjesmu i kakve gluposti. Kakve kape i kakve perike. Danas ću izaći kao pobjednik jer pored ovakvog djeteta to i jesam.

Osjetila sam težinu u njoj kad sam došla, toliko puta je frizirala moju dugu kosu, toliko puta udijelila kompliment i sigurna sam da nikad nije ni slutila da će je jednom potpuno odrezati. I što reći osim da je to učinila na najtopliji način. Hvala joj na tome

Kad je aparat prestao zujati, zatražila sam minutu za sebe. Otišla sam u toalet, progutala raspršenu kuglu, s jednim pogledom u ogledalu prihvatila svoju novu realnost i izašla s osmijehom na licu pred nju kojoj najviše od sveg na svijetu želim upravo sreću i osmijeh.

Taj dan sam izašla najponosnije od svih mojih izlazaka iz frizerskih salona ikad, s golim tjemenom i prepuna dojmova. Izašla sam s osmijehom na licu i sa srećom što sam vratila suze svog djeteta njihovom ishodištu.

Bilo je nešto klaunovskog u tom osmijehu jer se duboko ili možda čak ne toliko duboko ispod njega krila bol, ali vrijedio je taj osmijeh ”milijun dolara” i još mnogo više.

Meni je ostala noć i njena najdublja tama kad sam u samoći mogla popustiti pred tugom zbog rastanka s jednim dijelom sebe koji znači puno više nego što to ovi stihovi mogu izreći…

Utjeha kosi

Još smo nas dvije jedno
Još nas zajedno kiša kupa
I vjetar dah kroz nju provlači
Još osjeća dok mi srce lupa
Tolike godine prste provlačim
Kroz nju i nesvjesno i svjesno
Kad pomislim da snažne nismo
Ona mi tad šapne da ipak jesmo
Trebala si živjeti duže od mene
Rasti još kad u meni sve stane
Biti utjeha u dvorani kobnoj
Onima kojima prva suza kane
Ne ostavljam te zato što to želim
Previše si svoje ljepote meni dala
Da bih ti ikad hladno okrenula leđa
I nastavila svoj put bez tebe sama
Oprosti mi draga prijateljice moja
Nisam nikad mislila da će tako biti
Kao što ljudi ne misle o gladi
Kad su zadovoljni i kad su siti
Sjećat ću se uvijek svih naših dana
Svih urona u more i osjećaja sirene
Bez tebe te bajke ne bi moglo biti
Tek sad znam kakav si bila dio mene
Al ne brini neću te ostavit tek tako
U nekom košu gdje sve bačeno trune
U korijen ću te saplest da postaneš
Na cvijetu najljepši ukras njegove krune

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

• Tu je za sve vijeke bol, nema više slavlja
• Pogledaj čovjeka u oči kad ti priđe
• Srest ćemo se opet
• Proljeće dolazi, pro bono
• I moj je život igra bez granica
• Figura za žrtvu stvorena da čuva kralja
• Napuštanje svijeta bolesti makar to bilo na određeno vrijeme
• Vrijeme
• Zeleno il' plavo
• Turizam naš (ne)svagdašnji

> Svi tekstovi ovog autora

Objavljeno u: REZOVI I MIRENJA
Oznake: bolest, kosa, Rezovi i mirenja, utjeha, Zdravka Govedarica

Drago Pilsel Follow

Born in 1962 in Buenos Aires, Argentina. Lives in Zagreb, Croatia. Journalist and Theologian. Married. d.pilsel@zamir.net

Drago Pilsel @dragopilsel ·

18 Sep

Jesu li teroristi pobijedili nakon 11. rujna? SAD su odgovorile na napad u New Yorku upravo onako kako su napadači priželjkivali, pridonoseći stvaranju svijeta u kojem je terorizam postao toliko uobičajena pojava da više ni ne znamo kada tu riječ treba upotrijebiti.