Užasnuta sam Milanovićevim kršenjem Ustava

Put Hrvatske do svojeg Ustava (od 20. prosinca 1990., pročišćeni tekst iz 2010. godine bio je dugotrajan i trnovit, ali zato su građanke i građani Republike Hrvatske svjesni da je njihova zemlja postala jednom od članica velike europske zajednice demokratskih i pravnih država, u kojoj je svakoj građanki i svakom građaninu zajamčena sigurnost pravne zaštite, u kojoj se Ustav poštuje i nastoji pretočiti u odgovarajuće kvalitetne zakone koji omogućavaju zaštitu ljudskih i građanskih prava. Za većinu građana to nije sporno. Nekima, izgleda, ipak jest. Neki ne znaju cijeniti značaj ustavnog, demokratskog poretka, a vrijednosti takve države im očito ne znače ništa i ne dokazuju se dostojnima njih.

Teško je odmjeriti što me je šokiralo više: sama činjenica da se netko uopće usudi javno i svjesno kršiti Ustav i ignorirati upozorenja stručnih i nadležnih institucija, ili činjenica da je taj ”netko” najviši dužnosnik Republike Hrvatske, koji predstavlja svoju zemlju u zemlji i u inozemstvu, osoba koja je takoreći ”oličenje” Republike Hrvatske, najviši dužnosnik koji se na dan stupanja na dužnost, 15. veljače 2020. godine, položivši ruku na tekst Ustava, zaklinjao da će ga poštivati, djelovati u suglasju sa slovom i duhom Ustava itd., ili da je cijela jedna stranka pljeskala njegovoj odluci da će na izborima predvoditi stranačku listu.

Ne treba biti stručnjak za ustavno pravo da bi se užasnuto zaključilo kako sam predsjednik krši Ustav, a da stranka, koja ga je stavila na svoju izbornu listu, stranka s dosta pravnika među članstvom, ne samo što nije spriječila takav postupak, nego ga je svesrdno pozdravljala.

SDP je nakon svoje transformacije u moderno zastupništvo radništva u procesima privatizacije do 2000. godine uvjerljivo provodila svoju unutarnju pretvorbu, od komunizma do demokratskog poretka, i uspjela uvjeriti građane u iskrenost svojeg plana da će izgraditi pravnu državu (što je, šepavo i uz dosta ”kikseva” i problema i ostvarila), kao da se odrekla toga razdoblja svoje povijesti, tijekom kojeg je zaslužila i ostvarila ugled i dostojanstvo.

Razočaranje osoba koje su vjerovale u to da je stranačko vodstvo – koje, doduše, više nije ono iz razdoblja demokratskih reformi – svejedno je moglo nešto naučiti iz povijesti. ”Očevi” i ”preci” te stranke su zastranjivali, izdajući svoje najviše vrijednosti: poštenje, iskrenost, vjerodostojnost, poštivanje ljudskog dostojanstva… Povijest boljševizma i staljinizma nije tako davno završila, a 1990. godine su najveći optimisti ”trabunjali” o ”kraju povijesti” (Francis Fukuyama), jer su političke utopije ostvarene. Kakva li zabluda! Umjesto ”reformiranih komunista” dobili smo ”preokrenute oportuniste”.

Medije su se ograničili na neke mlitave komentare, a donekle burnije su reagirali na osvrt Komisije Justitia et pax Hrvatske biskupske konferencije. ”Uplitanje Crkve u državu, kršenje Vatikanskih ugovora, kršenje – naravno i Ustava”. Jer: ”Hrvatska je sekularna država, u njoj je Crkva odvojena od države….”, ”građani znaju misliti svojim glavama, ne trebaju im biskupi….”.

Zašto im zapravo ne trebaju? Čudila bih se da se Crkva nije očitovala. Neosporno je da kršenje Ustava predstavlja udar na temeljne vrijednosti države, koja je zajednička svima, i crkvenjacima i laicima, vjernicima i nevjernicima ili inovjernicima. Ustav jest visoka, zapravo najviša vrijednost državne zajednice – a Crkva ne propovijeda samo individualni moral pojedinaca (”ne ubij”, ”ne kradi”, ”ne laži”).

Moral Crkva čuva, brani i propovijeda, moral je koji obvezuje i pojedinca u odnosu na zajednicu, a zajednicu i u odnosu na pojedinca. Točno je da Crkva nije uvijek bila na strani onih koji su se pobunili protiv vladara, poglavito protiv nepravednih vladara, diktatora, kraljeva koji su također nogama gazili sve etičke vrijednosti. Crkva je dugo, predugo, podržavala ”prirodni zakon” da se čovječanstvo dijeli u vladare i podanike. Ustavna država bila je dugo ”sotonsko djelo”, djelo poganske antike.

U Ateni su pojedinci bili uključeni u zajedničko upravljanje grada-države, Rimska je Republika živjela od sudjelovanja puka u poslovima od javnog interesa, da bi u 4. stoljeću naše ere, u razdoblju najljućeg bješnjenja cara Dioklecijana, 301. godine samotnjak Marin s braćom pobjegao na brdo Titano (Monte Titano) i ondje zasnovali zajednicu slobodnih i jednakih ljudi, s (pre)republikanskim elementima.

Prvi dokazi takve kršćanske zajednice ili praoblik države potječu iz 6. stoljeća n.e., a temelje suvremenog sustava javnoga života, koji danas povezujemo s pojmom ”republika”, razvijali su se do početka 13. stoljeća. Prvi pisani ustav s elementima Rimske Republike, što ih je ugradila u svoj politički poredak Mletačka Republika, nije se pojavio prije 1600. godine. Američki Ustav od 1787. godine, zatim francuski ustav od 3. rujna 1791. godine u Francuskoj, i – istog datuma – Ustav donesen u Poljsko-Litvanskoj Uniji, sa svojim principima trodiobe vlasti i međusobnog kontroliranja i uzajamne odgovornosti bili su ”previše sekularni”, da bi ih crkveno naučavanje moglo priznati kao djelo prirodnog zakona koji je identičan s Božjim zakonom.

Pozitivan odnos Katoličke Crkve prema vrijednostima sekularne države i racionalnog sustava upravljanja ljudskim zajednicama nije ostvaren prije sazivanja Vatikanskog sabora – i to svesrdno, kako se može razabrati iz niza inicijativa reguliranja odnosa Crkve – države u duhu konstruktivne suradnje i uzajamnog poštivanja (ne bez iznimki, doduše).

Da Crkva pastirskim pismima svoje vjernike potiče na sudjelovanje u izborima, na izlazak na izbore, na savjesno određivanje odluke komu će dati svoje glasove, nije neko nedopustivo uplitanje u izbore – premda su ”preporuke” vjernicima na što trebaju paziti, doista problematične. Ne samo zbog toga, što biskupi konkretno navode kao ”upute” i ”kriterije” (ljudi znaju čitati između redaka!), nego i zbog neinventivnosti i manjka informiranosti o vitalnim brigama i problemima glasača.

Obitelj – demografska kriza – imigracije, kao da obitelj postoji samo za demografsku politiku. Ako obitelj zakaže u tom pogledu – zbog pobačaja, ali i zbog ”rodne ideologije” – onda Hrvatskoj prijeti (”prijeti!”) imigracija stranaca. Zbog ovakvog pastirskog pisma zaista se ne vrijedi uznemiravati radi ”uplitanja Crkve u politiku”.

Za članove Komisije HBK-a Justitia et pax, koje sve do jednoga ne krasi baš velika informiranost o pravim izazovima današnjih obitelji, evo nekoliko prijedloga.

Znaju li kreatori crkvene ”obiteljske politike” da se danas obitelji ne brinu samo o demografskom porastu (o rađanju djece), nego o bolesnim, invalidnim, starim i osamljenim članovima – jer državna socijalna politika nema sluha niti volje ostvariti svoju funkciju. Kada su te skupine ikad bile predmetom biskupovih briga? Ne pamtim tako nešto.

Komisija HBK-a Justitia et pax želi ”pružiti katoličkim vjernicima, ali i svim ljudima dobre volje, određena temeljna polazišta za svoje odluke”. Onda svoje prijedloge neka ne napišu u svojem uredu, i neka ih ne napišu prije no što su se informirali ”na terenu”.

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Socijalni tjedan, Trst: Oduševljenje i iritacije
    •  Novi dokument o rimskom biskupu: ni revolucija ni evolucija
    •  Papa Franjo razočarao? ''Urotnici'' i skrupulozni vjernici
    •  Poznate varke i greške demografskih snova DP-a
    •  Različita vrijednost – jednako dostojanstvo
    •  Empatija kao civilizacijski iskorak za humaniste i kršćane
    •  Postaje li oružje namijenjeno Ukrajini put prema miru
    •  Govore o nama, ali ne i s nama, pak Hrvatska klizi u praktični ateizam
    •  Poučci za današnje doba iz dviju knjiga o Papi koji je šutio
    •  Što čini totalitarna vlast sa svojim podanicima

> Svi tekstovi ovog autora