novinarstvo s potpisom
Sve što Putinov režim radi u Ukrajini svakim detaljem sve više podsjeća na Miloševića, a to opet na nacionalsocijalizam hitlerovskog tipa.
I sve češće mislim kako smo mi na ovim prostorima bili sretni da Miloševićeva vojna sila, kvalitativno i kvantitativno, nije bila putinovska, premda, evo, svakodnevno gledamo kako je i Rusija, osim što ima atomsko oružje, u svakom drugom smislu – jad i bijeda.
A što misliti o zemlji koja je sve druge toliko dugo pljačkala, a sad i sama bez oružja iz Bjelorusije, Sjeverne Koreje i Irana ne bi bila u stanju suprotstaviti se ojačanoj vojsci naroda tri puta manjeg od nje.
Čak i tu demonstriraju miloševićevski sindrom, jer kad počnu gubiti na vojnom polju, kukavički ubijaju civile, ruše infrastrukturu, dok u isto vrijeme Putin govori kako nema ništa protiv ukrajinskog naroda (a još nedavno je govorio kako taj narod ne postoji!).
A onda se, ne bez razloga, sjetim Bogdana Bogdanovića: ”Srbi su izgubili rat, to je gotovo, ali su izgubili i dušu, izgubili su čast, izgubili su sve, jer posle izgubljene duše i časti, ne ostaje ništa više. Sve je potrošeno. I to je rezultat srpskog nacionalizma, te neverovatne ludačke istrajnosti u stvaranju velike Srbije.”
Kad kažem ”ne bez razloga” mislim na slučaj u kojemu je na prorežimskoj ruskoj televiziji Russia Today, koja se financira iz ruskog proračuna, prikazan razgovor RT-ovog direktora Antona Krasovskija i pisca SF-a Sergeja Lukjanenka.
U jednom trenutku Lukjanenko govori kako je 1980-ih posjetio Ukrajinu te da su mu ukrajinska djeca govorila da je ta zemlja pod okupacijom Moskve. Na to je RT-ov direktor Krasovsky odgovorio: ”Trebalo ih je utopiti u rijeci Tsini, tamo gdje plivaju pačići. Samo utopiti tu djecu, utopiti ih.”
Toliko je uvjeren u svoju istinu i ljubav svih prema Rusiji da za ”nevjernike” svoje istine ima samo jedno rješenje: ”Tko god kaže da ga je okupirala Moskva, treba ga baciti u rijeku” ili, čak i ovo, da bi ”ukrajinske bakice dale svoju ušteđevinu za sprovod samo da ih siluju ruski vojnici”. Kao što su radili 1945. diljem Europe? – pitam se.
Kažu da je nakon toga suspendiran. Zamislite – suspendiran! A obični ruski građanin koji je samo rat nazvao ratom, a ne ”vojnom akcijom” ide na robiju. Ako sve ovo nije fašizam, ruski fašizam – ne znam što jest?! I da je sve to tek ispad, pa bi čovjek još nekako i zažmirio nad tim Putinovim šešeljima, ali ima i još i više i dalje.
Jedan od Putinovih najvažnijih propagandista Vladimir Solovjov na ruskoj je državnoj televiziji ukrajinsku vladu proglasio ”LGBT i transrodno-nacističkom” te je invaziju na Ukrajinu nazvao protunapadom protiv tih vrijednosti.
I sve da je to istina, gola istina, trebamo li svi mi u svojim susjedstvima, zgradama, na radnim mjestima krenuti oružjem na LGBT ili transrodnu populaciju, jer ih smatramo nacističkim, a mi smo, kao, ljudi ili ”zemlja tradicionalnih vrijednosti”.
A što su to tradicionalne vrijednosti? One koje zastupa ruski patrijarh Kiril kad je već i mogućnost odvajanja Ukrajinske Crkve od Moskve nazvao ”katastrofom za cijelo pravoslavlje”.
Osim što je i ovo miloševićevski, jer je srpski patrijarh Irinej ”službeno” zamjerio Vatikanu priznanje neovisnosti Hrvatske, jedva da je u dosluhu s bilo kojom istinom, ponajmanje vjerskom. A o pameti da i ne govorim.
Nastranu što time Kiril jasno demonstrira kako u životu nije susreo ni Isusa ni Evanđelje, a kamoli da je sam ikakav, a kamoli kršćanski vjernik. Onaj kome je političko pravoslavlje, gnusna ideologija Trećeg Rima, važnije od čovjeka, jednog jedinog čovjeka, a kamoli naroda, nije baš dobar ni s Dostojevskim, a kamoli s Kristom po kome je kršćanstvo dobilo ime. A tek pravoslavno (?!) kršćanstvo što ovakvi vole misliti za sebe.
Eto zašto ovdje Bogdan Bogdanović!
Ali ni to nije sve, jer izvjesni Aleksej Pavlov, pomoćnik sekretara Vijeća sigurnosti Ruske Federacije, upozorava kako sad već Rusija ne ide na ”denacifikaciju” Ukrajine, što se govorilo prvih tjedana, već govori kako tu susjednu zemlju treba ”desotonizirati”. A taj, izgleda, nije bilo tko, budući da je predsjednik spomenutog vijeća Vladimir Putin, a njegov zamjenik u vijeću je Dmitrij Medvedev.
Znao sam da Rusija za sebe misli da je svjetska vojna sila, ali i da je antisotonistička svjetska sila?! I da joj je to svjetsko (ili samo europsko?) novo poslanje?
Čitali smo, vidjeli, znali kako je u ratu i ljubavi sve moguće, no je li baš i dopušteno?
Naravno da je dopušteno biti prijatelj s kim hoćeš, ali što misliti o državama, režimima koji su međusobni prijatelji: Rusija, Bjelorusija, Iran, Sjeverna Koreja, Sirija, Srbija? Što misliti o njihovim vođama? Istočnjačkim despotima, ”antisotonistima”? O ljudima koji laž uzdižu na čast (novog) svjetskog poretka, reče li ono Kafka u ”Procesu”, gdje li?
I idem dalje, pa posegnem za ”Nürnberškim dnevnikom” G. M. Gilberta koji u povodu zapovjednika Auschwitza Rudolfa Hössa, piše: ”Opći je dojam o njemu da je u emocionalnom pogledu normalan, no to je čovjek koji je iz shizoidne apatije utonuo u bezosjećajnost i nedostatak sposobnosti za uživljavanje.”
Vidimo li to i danas svakodnevno? Kod vođa gore spomenutih država? Manjak osjećaja za stvarnost i nedostatak mašte kod vođe.
Ne, nije drukčije bilo ni sa Staljinom za kojim cvili Putin. Da ne podsjećam ni na što drugo nego tek na Katyn i 22.000 ubijenih Poljaka… Jer, za Putina je propast SSSR-a najveća pogreška. Za njega je to slom, za sve druge sloboda. Pa i za ukrajinsku djecu, koju bi Putinov pulen potopio.
Tko se to boji slobode? Tko to žali za vremenom ugnjetavanja drugih od Berlina do Vladivostoka? Tko žali za otimačinom tuđega? Tko to radi na proizvodnji prošlosti? Netalentirani idioti, koji slabosti i nemoći nasilnika, vide kao nekakvu moć? Koji kažnjavanjem naroda, pa i vlastitog, uporno poručuju – ne možete biti drukčiji od nas, ne možete biti bolji od nas, ne može vama biti bolje nego nama…
Nažalost, diktatura je mnoge, svejedno koja – fašistička, komunistička, religijska ili liberalnototalitaristička, pa i u nas, učinila ovisnicima, te se sad bez nje nikako ili baš teško snalaze, i svako malo sanjaju velike (bivše, umrle) vođe, očeve domovine i žude za sigurnosti njihove zaštite.
Strah biti pojedincem i strah od pojedinca, strah govoriti drugim i drukčijim jezikom od zajednice (S. Weil), ili od govora onih koji ne govore jezikom kolektiviteta, podjednak je i kod mnogih pojedinaca, jednako kao i kod moćnika koji iza sebe imaju milijunske vojske, tenkove i balističke rakete.
Nikad to nije bilo vidljivije nego u ovim našim vremenima kad su ”voljeni narodi”, za malo vremena, pristali proći put transformacije od kmetova i priprostog puka, preko životinja (stoke sitnog i krupnog zuba) do stvari odbačenih zajedno sa zapaljenim i slupanim tenkovima.
Najtužnije u svemu je upravo ono na što ukazuje Bogdan Bogdanović – gubljenje duše, časti. Jer, nažalost, pokazuje se, kako je ”važnija laž koja održava naciju od istine koja kvari naciju” (I. Kertész). A to je ono što ostaje i kad nestanu hitleri, staljini, miloševići ili putini, njihove despocije… Naročito onima koji o sebi vole misliti vjernički ili visokomoralno…
Da, ljaga s ”voljenog naroda” teško se sapire, čak i kad na sva zvona trubimo mantru kako su za zločine odgovorni (samo!) pojedinci?! Znaju to vođe dobro, itekako znaju, zato kao alibi i vuku nacije, ”voljene narode” za sobom, pa ako treba i do općeg, totalnog, atomskog rata, u propast, u kataklizmu, u nepostojanje…
No ipak i ”samo ako bude ugrožen opstanak Rusije”!? Da, jer Rusija – to sam ja, kaže, misli i radi Putin I. Grozni.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.