Za izvornu radost Božića treba otvoreno Nebo u nečijim očima

Na obnovi zgrade u mom susjedstvu, već treći mjesec zaredom, rade trojica mladih Nepalaca. Često sam ih znala vidjeti kako se okretno penju na skelu, koncentrirano gletaju i zaglađuju neravnine na podlozi vanjskih zidova, skoro uvijek nasmiješeni, marljivi i tihi. Ne trešti nikakva glazba, jedan drugog zazovu po imenu i onda dođu do njega pa mu objasne što trebaju. Ponekad sam, prolazeći tom ulicom znala čuti jednog od njih kako tiho pjevuši lijepeći stiroporne obloge.

Jednom kad sam izvela Eli u šetnju, zatekla sam ih kako sjedeći na daskama jedu gablec i veselo čavrljaju. Eli je, svojim psećim njuhom, nepogrešivo otkrila pileću salamu u njihovim sendvičima i prišla im veselo vrteći repom. Svaki od njih je izvadio komadić salame iz svog sendviča, tepali su joj, mazili je. Otad smo se veselo pozdravljali i mahali si kad god bih naišla njihovom ulicom.

Jednom sam ih, dok su dijelili svoje sendviče s Eli, upitala kako im je u Hrvatskoj, kolika im je plaća, jesu li zadovoljni smještajem?

Daaaa, zadovoljni su, veselo su u glas odgovorili. Plaća im je 5.400 kuna, smješteni su u objektu od vlasnika firme, u jednoj velikoj sobi s kupaonicom, frižiderom, malom pećnicom i internetom. Kombi ih svakog dana vozi na gradilište. Za smještaj izdvajaju 1.800 kuna, za prijevoz još 200, ali ne troše puno na hranu. Ponekad, jednom ili dva puta tjedno, poslije posla malo prošeću gradom i sjednu negdje na topli čaj. Uspiju obiteljima poslati oko 250 eura mjesečno, nekad i malo više.

Teški prekarijat, ali oni su zadovoljni. Uvijek nasmijani, oči su im kao komadići ugljena u kojima tinja žar, kao ugljene pikulice, oči snjegovića iz djetinjstva.

Misleći o njima, kako su uvijek nasmijani i vedri, pitala sam se kako im je s nama, tako različitima, s različitom kulturom i običajima, a tako daleko od najmilijih, kojima ne mogu doći ni nakratko za praznike, jer je i najjeftiniji let za njih preskup. Svoje obitelji viđaju uglavnom po završetku jednog ugovora i posla, a prije drugog.

Mi smo, idući trbuhom za kruhom i boljom zaradom, ipak gravitirali svom europskom okružju, zemljama istog kulturnog bazena, iste rase i kršćanske kulturne tradicije, izuzev onih koji su radili na naftnim platformama, projektima na Bliskom istoku ili na prekooceanskim brodovima.

Ne mogu ne misliti o tome kako bi meni bilo da sam negdje u Indiji ili Nepalu, da radim 10 sati dnevno, a svi su moji voljeni tako daleko.

Ne znam kakve se slastice jedu u Nepalu, znam da oni nisu kršćani i ne znam koliko imaju dodira s božićnim običajima, no htjela sam da Ljubav koja se utjelovila za sve nas, pohodi i njih, u našoj maloj zemlji, daleko od njihovih obitelji.

Ispekla sam kuglof s datuljama, bademima, narančinom koricom i kardamomom i prelila ga mliječnom čokoladom. Umotala sam ga u šareni celofan i na vrh stavila malo zvonce. Došla sam do njih baš kad su dvojica teglila ogromnu vreću punu šute prema kamiončiću.

Pričekala sam ih, a onda im pružila kolač, rekavši otprilike ovo:

Hi guys! I thought a lot about you, how you are always kind to my Eli, hardworking and smiling. At this time of Christmas, we traditionally hang out, visit each other bake cakes, spend time with our loved ones. And you are so far from your families, with us, who are different and have different customs. I hope you will like some of these customs… here you go. I made one variant of our traditional cake, which we call kuglof, with dates, cocoa, almonds, coconut sugar and cinnamon. I hope you’ll like it, i know you like dates. There, just to know that you are not alone. We see you, and we care. Welcome to Croatia.

Njihovi izrazi lica, širom rastvorene oči kojima su se pogledavali dok sam ja govorila, cupkanje od radosti dok su razmotavali celofan, i iskre svjetlosti kao upaljene zvijezde u tim ugljenim okicama-pikulicama, ne daju se prepričati.

Svi mi darujemo jedni druge, vjerujem i pakiramo božićne paketiće za potrebite, i za skloništa za životinje. Razlije se srcem radost i toplina, no ja sam uvijek u potrazi za onom radošću nekoliko ljestvica iznad ”normalne” radosti.

Nečim što mi može vratiti osjećaj Božića iz djetinjstva. Koji nije bio poseban po onim starinskim kuglicama koje smo od bake sačuvali pa ih stavljamo na bor pokušavajući oživjeti djetinje osjećaje ponavljajući tradiciju, spravljajući mamina jela koja nas vraćaju u naše prve Božiće i čistu radost koju smo osjećali.

Oni nisu isti, ma koliko ih ponavljali, jer i mi nismo isti, nismo djeca i nemamo više djetinje srce ni čisti pogled i mjesto im je zaista samo u uspomenama. Za taj osjećaj izvorne radosti Božića, meni treba otvoreno Nebo u nečijim očima.

Radost, nekoliko ljestvica iznad ”normalne” radosti druženja i darivanja, a to je čista milost. Kad to, u iznimnim prigodama doživim, znam da je Božić stigao i meni.

Imala sam takvih Božića u životu bar upola manje od kalendarskih, no zahvaljujući upaljenim zvijezdama u ugljenim očima tih momaka iz Nepala, znam da je ovaj Božić, jedan od onih koji se broje.

Takav Božić želim nam svima, a ne mogu ga poželjeti drugačije doli najljepšom čestitkom koju sam ovih dana u bespuću društvenih mreža pročitala – stihovima Ivana Koprića:

SRETAN BOŽIĆ!

Obnoviti se.
Osnažiti se poslije teškoća.
Naći svjetlo u okvirima tamnih predjela.
Slaviti dobro.
U dobru se ogledati, zlo prezirati.
Poželjeti dobro i prijateljima i neprijateljima,
s nadom da će sve njih obasjati iskra oporavljene i
proširene savjesti.
Smoći pouzdanje.
Nadom nadmašiti iskušenja.
Uroniti u mir noći i titranje zvijezda.
Zagledati se u jutro.
Buditi se u ljubavi i toplini doma.
Primiti goste, bogate i siromašne.
Ljubiti život, poštovati smrt.
Nizati biserne dane.
Kruniti se davanjem.
Pokriti se strpljenjem.
Raditi za druge.
Smijati se djeci u nama.
Radovati se cvijeću.
Drugovati sa životinjama.
U prirodi tražiti počela svake stvari.
Plakati radi nepravde.
Razmišljati o bojama.
Prepoznati odgovore.
Lijegati u čistoću.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Sarajevo, ljubavi moja
    •  Turbulentna prosvjetarska jesen
    •  U Alsaceu sam učila o ljudskosti, prevladavanju traumi i napretku  
    •  Plodovi jednostavnosti
    •  Adieu, mon amie la Rose
    •  Što bismo sve, da hoćemo, mogli naučiti od Baby Lasagne?
    •  Zašto ne vjerujem u pravdu Zorana Milanovića?
    •  Učenici prve i druge klase i inkluzija kao ideološka parola
    •  Sindikalni prosvjedi i rasjedi
    •  Božićno vrijeme u hostelu Arena

> Svi tekstovi ovog autora