Zašto mi imponira šarena Njemačka?

Imidž bilo koje kulture, naroda i zemlje je u pravilu subjektivna percepcija onih drugih, kako vide i osjećaju one prve. Ukoliko je, pak, malo istine u onomu što stoji u medijima ovih drugih, tad to više govori o njima, nego o onima o kojima je riječ. Ma koliko se, primjerice, srpski i grčki, američki i britanski mediji trudili posredovati, primjerice u kontekstu krize u EU, jednostrane poruke o Nijemcima, imidž Njemačke je rijetko kada bio bolji u recentnoj povijesti.

Možda je samo u vrijeme Svjetskog nogometnog prvenstva u Njemačkoj 2006. (WM 2006.) bio još bolji, jer je i najskeptičnim medijima u svijetu bilo nemoguće previdjeti da je Njemačka ”svjetski otvorena zemlja’’. Ugledni pariški Le Monde je tih dana pisao da se Nijemci “ne moraju više gnjaviti s osjećajem kolektivne krivnje…, osjećajem s kojim su odrasli”.

U vrijeme WM 2006. sam zakratko radio kao vanjski suradnik WDR-a (Westdeutscher Rundfunk), pa sam za taj javni servis komentirao da je Njemačka – unatoč tomu što nije osvojila titulu svjetskog nogometnog prvaka – svjetski šampion, jer je osvojila titulu velemajstora u opuštenom, zaraznom slavlju, tako netipičnom do tada za tu zemlju ozbiljnih ljudi. Nijemce je, naime, decenijama bio glas da “žive kako bi radili”, da su namćorasti i tsl. Možda su i bili sve dotad ili do ponovnog ujedinjenja 3. listopada 1990.?

Imidž bilo koje kulture, naroda i zemlje je u pravilu subjektivna percepcija onih drugih, kako vide i osjećaju one prve. Ukoliko je, pak, malo istine u onomu što stoji u medijima ovih drugih, tad to više govori o njima, nego o onima o kojima je riječ. Ma koliko se, primjerice, srpski i grčki, američki i britanski mediji trudili posredovati, primjerice u kontekstu krize u EU, jednostrane poruke o Nijemcima, imidž Njemačke je rijetko kada bio bolji u recentnoj povijesti

I tomu je uskoro četvrt stoljeća, pa bi bio red uočiti da se ovoj zemlji posrećila i demokratska tranzicija bivšeg DDR-a. Za uspješnu modernizaciju i integraciju istočnog dijela zemlje su zaslužni ponajviše istočnonjemački građani željni slobode, ali bez pomoći zapadnih Nijemaca u milijardskim iznosima, kao i milijuna zapadnih Nijemaca koji su izravno pomogli tzv. drugu liberalnu revoluciju (govoreći jezikom Ernesta Gellnera) DDR se ne bi uspio brzo integrirati u demokratsku Njemačku.

Danas i nema razlike među mladim ”Osijima” i ”Wesijima”, potvrdio je i ravnatelj KAS-a u BiH dr. sc. Karsten Dümmel, gostujući proljetos na mom kolegiju Interkulturalno razumijevanje. Nisu se ”tranzitirali’’, to jest dedogmatizirali pravovjerni dijelovi SED I STASI aparata; oni su i danas ”zarobljenog uma”, pa podupiru čak PEGIDA prosvjede.

Ponesen dojmom da su strani posjetitelji Mundijala prije devet godina očarani što se na njemačkim trgovima slavilo opušteno i samouvjereno, što se potom odrazilo i u britanskim i američkim medijima, naivno sam komentirao za WDR da je u cijeloj priči oko WM 2006. najljepše što je svijet konačno razumio modernu Njemačku, pa će se prestati s njegovanjem predrasuda o Nijemcima. Ali prevario sam se; u vremenima svjetske gospodarske i financijske krize, pa i krize EU, objede Nijemaca ponovo imaju visoku konjunkturu.

Pri tomu se autori objeda i spekulacija nerijetko dive njemačkoj gospodarskoj i inovativnoj snazi, pa čak govore i o njezinoj “posrećenoj demokraciji”, ali Nijemci su krivi za svu bijedu u Grčkoj ili drugdje, oni su na grčkoj nesreći zaradili više od 100 milijardi eura, itd. Nerijetko su u tom najveći ”autoriteti” oni koji izvješćuju iz Berlinu iako ne govore njemački, pa i ne razumiju modernu Njemačku, koji pišu onako kako se u njihovim zemljama i u svjetskim centrima političke i financijske moći očekuje da se piše o Njemačkoj. S tim je Nijemcima živjeti. I šaliti se, po mogućnosti, jer Nijemci i to umiju.

Ponesen dojmom da su strani posjetitelji Mundijala prije devet godina očarani što se na njemačkim trgovima slavilo opušteno i samouvjereno, što se potom odrazilo i u britanskim i američkim medijima, naivno sam komentirao za WDR da je u cijeloj priči oko WM 2006. najljepše što je svijet konačno razumio modernu Njemačku, pa će se prestati s njegovanjem predrasuda o Nijemcima. Ali prevario sam se; u vremenima svjetske gospodarske i financijske krize, pa i krize EU, objede Nijemaca ponovo imaju visoku konjunkturu

Očaravajaću je, zapravo, kako se njemački prosvijećeni mediji relaksirano odnose i prema odnjegovanim predrasudama u svijetu o Nijemcima. Više je i šarma, ali i istine, primjerice, u kolumni Haralda Martensteina ”O njemačkom imidžu” (Zeit Magazin, 6. kolovoza 2015.), u kojoj se aktualni položaj Njemačke uspoređuje s nemogućom zadaćom za svakog kolumnista – svakomu ugoditi i svakomu se dopasti, nego u velikim newyorškim i londonskim listovima, mada oni i dalje oblikuju javno mišljenje u svijetu i o Njemačkoj.

”Njemačka je kolumnist među narodima”, veli Martenstein, jer što god uradili i Njemačka i kolumnisti nekomu nije dovoljno dobro ili nije relevantno. Ako se Njemačka ponaša pasivno i svemu kaže ”Ja” i ”Amen”, prigovara joj se da nije dorasla vodećoj ulozi. A ako Nijemci kažu ”Imate pravo, takvo naše ponašanje i nije bilo odgovorno, od sada sudjelujemo u procesu donošenja odluka”, odmah je tu i primjedba – ponašate se kao hegemon i želite uspostaviti Četvrti Reich.

Ako, pak, Njemačka daje novac, ali novac povezuje s ispunjavanjem određenih uvjeta, tad su Nijemci bezosjećajni i zli. Ali, ako Nijemci tad kažu ”Dobro, nećemo vas obeshrabrivati našim uvjetima, imamo poštovanje, zadržavamo naš novac, jer vi možete sebi i sami pomoći”, tad je bijes još veći. Nijemci bi jedino bili dobri kad bi rekli: ”U redu, dobivate sve što želite, poslužite se, solidarni smo, ne postavljamo nikakve uvjete, glavno je da ste sretni”, ali bi i tada nastupila relativno kratka faza bezuvjetne velikodušnosti.

”Ako si siromašan, ne vole te, a ako si bogat, tek te tad pravo mrze, ako si tvrd i znalački pregovaraš – tad si svinja”, veli Martenstein. ”Ali, ako se dozvoliš namagarčiti u pregovorima, tad si blećak, a ako se odlučiš za srednji put, za kompromis, tad si i svinja i blećak. Iz mojeg iskustva kao kolumniste”, šaljivo zaključuje Martenstein, ”znam posve sigurno da se pogrešno impresionirati psovačkim reakcijama, jer da si sve i napisao posve drugačije, psovali bi te tad neki drugi drugim izrazima. Ako čak i ništa ne činiš, oni psuju, otud je samo važno djelovati autentično.

Nema sumnje kako i njemački političari i gospodarstvenici ”muljaju” kad mogu, moraju ili kad im se čini korisnim. Prije nekoliko godina je izbilo na vidjelo kako je, primjerice, veliki koncern Siemens potrošio na podmićivanje partnera u svijetu više od 200 milijuna eura. No, ova se zemlja cijeni što je sve manje muljatorska, a sve više ambijent pravne države i uvažavanja ljudskih prava i drugosti

Važno je i malo neuračunljivosti: jedanput biti totalno drag, a drugi put bezosjećajan i zao. Ako oni kažu: ‘Vi želite Četvrti Reich’, ne treba to ni u kojem slučaju poricati. Umjesto toga bi Angela Merkel trebala odgovoriti: ‘Hm, ideja Četvrtog Reicha i nije tako loša, ili? Hajdemo o tomu u miru razgovarati’. No, šalu na stranu, mislim da Njemačka danas ima najbolji imidž od kad ja mogu misliti. Muljatori su uvijek najinteresantniji karakteri”. (Ovdje sam bio slobodan prevesti imenicu ”der Schurke” blaže i slobodnije, jer po Hurmu ona bi se trebala prevesti kao hulja, nitkov, lupež.)

Nema sumnje kako i njemački političari i gospodarstvenici ”muljaju” kad mogu, moraju ili kad im se čini korisnim. Prije nekoliko godina je izbilo na vidjelo kako je, primjerice, veliki koncern Siemens potrošio na podmićivanje partnera u svijetu više od 200 milijuna eura. No, ova se zemlja cijeni što je sve manje muljatorska, a sve više ambijent pravne države i uvažavanja ljudskih prava i drugosti.

Voli se, pak, zbog naslovne poruke ”Willkommen” u vodećem tjedniku za kulturu i društvena pitanja upućene izbjeglicama, koje nisu nesreća nego ”sreća za Njemačku”. Tako poručuje Sabine Rückert u uvodniku početkom kolovoza (Die Zeit, No. 32) izbjeglicama, u kojima ova vrsta njemačkog srca i (raz)uma vidi ”mlade, odane, nerijetko vrlo talentirane i časne ljude’’, što je ”prvo potrebno spoznati, pa potom i braniti protivu svih otpora ”.

U ovom bajkovitom uvodniku najljudskije je zazvučala intimna priča kako su autorica uvodnika i njezin suprug primili prije tri godine nakratko u svoju kuću nepoznate izbjeglice iz Taškenta, oca, majku i troje djece, bez znanja jezika, na preporuku ”Liječnika bez granica”. Tri godine kasnije, nakon svojevrsne akulturacije u Hamburgu, u goste im dolaze ti isti ljudi ”kao jedna nova njemačka familija’’, kao prijatelji. Otac je u međuvremenu izvještač iz Ukrajine za jedan američki medij, majka dovršava tzv. aprobaciju, to jest prilagodbu i priznanje svog liječničkog statusa, najstarije dijete ide na fakultet, srednje u gimnaziju a najmlađe polazi u školu.

Završit ću ovu kolumnu na isti način na koji sam završio i komentar na WDR-u prije devet godina – riječima brazilijanskog književnika iz Berlina Ze Do Rocka: “Ja, koji sam ovu zemlju do sada često kritizirao zbog njezine turobnosti, ne mogu je sada kritizirati što je postala tako lijepo šarena”

To su ”novi Nijemci’’ i ”novi Europljani’’, sviđalo se to pojedinim političarima i onima koji napadaju izbjeglička naselja ili ne. Takvih je napada u prvoj polovici ove godine bilo, nažalost, preko 200. Dakako, nitko ne može zamijeniti ulogu pravne države tijekom prihvata izbjeglica i njihove integracije, ali ”integracija tolikih ljudi je zadaća svih nas’’, tvrdi s pravom Sabine Rückert. Samosvjesni njemački građani u ulogama mentora i ”kuma’’, spremni pomoći, osvjetlali su i ovih dana obraz njemačkoj naciji i kulturi, kao i prije četvrt stoljeća u slučaju izbjeglica iz tzv. jugoslavenskih ratova.

Njemačka treba u prvom redu tzv. kvalificiranu radnu snagu, što najčešće nije slučaj s izbjeglicama iz ratom zahvaćenih područja. Ali, ona treba i ove ljude jednako koliko i oni trebaju nju. Prema studiji Instituta za istraživanje tržišta i radnih zanimanja SR Njemačka će od 2050., naime, trebati godišnje između 300.000 i 500.000 pridošlica izvan EU da bi se spriječio slom socijalnih sustava!

Završit ću ovu kolumnu na isti način na koji sam završio i komentar na WDR-u prije devet godina – riječima brazilijanskog književnika iz Berlina Ze Do Rocka: “Ja, koji sam ovu zemlju do sada često kritizirao zbog njezine turobnosti, ne mogu je sada kritizirati što je postala tako lijepo šarena”.

    •  S ''instinktivnim Europljanima'' još Europa ni propala
    •  Nepodnošljiva lakoća normalnosti
    •  Novi Nijemci
    •  Kad Merkelova pomiluje!
    •  GREXIT – bolje prije, nego poslije?
    •  Bošnjaci i Srbi kao Armenci i Turci
    •  Srebrenica i kultura laži
    •  Licemjerje i Srebrenica
    •  Hrvatska enciklopedija BiH
    •  Traži se ''treći modus'' u BiH

> Svi tekstovi ovog autora