Zašto sam odbio sudjelovati u Hudelistovom članku o Stepincu?

Prije nekoliko tjedana pristupio mi je novinar tjednika Globus Darko Hudelist s molbom da razgovaramo jer je pripremao, kako mi je rekao, velik članak u povodu 4. godišnjice pontifikata pape Franje te želi čuti moje mišljenje, posebno o radu mješovite komisije o Stepincu. Sreli smo se dva puta. Dugo smo razgovarali. Naknadno mi je javio da će članak biti objavljen u dva nastavka i da će moja intervencija, kako sam razumio, ići u drugome djelu.

Nakon našeg prvog susreta, shvativši da kolega Hudelist, premda katolik i unatoč činjenici da priprema knjigu o Crkvi u (SR) Hrvatskoj te da je prijateljevao i puno razgovarao s pokojnim don Živkom Kustićem i pokojnim monsinjorom Vladimirom Stankovićem, ima velike rupe u znanju jer ne poznaje dovoljno Crkvu, pa ni teologiju, niti je stručan za Alojzija Stepinca, izričito sam ga zamolio da mi pošalje na autorizaciju ono što ću kazati za njegov tekst.

Gospodin Hudelist mi je poslao tekst, ali sam, konstatirajući ogromne pogreške u prvom nastavku (koje niže pojašnjavam) te pribojavajući se da će se manipulirati mojim izjavama, to jest, staviti ih u kontekst koji mi ne odgovara, povukao izjave i poručio gospodinu Hudelistu i glavnom uredniku Globusa Zdravku Milinoviću da ne želim da se moje riječi objave.

Gospodin Hudelist mi je poslao tekst, ali sam, konstatirajući ogromne pogreške u prvom nastavku (koje niže pojašnjavam) te sluteći da će se manipulirati mojim izjavama, to jest, staviti ih u kontekst koji mi ne odgovara, povukao izjave i poručio gospodinu Hudelistu i glavnom uredniku Globusa Zdravku Milinoviću da ne želim da se moje riječi objave

Budući da je gospodin Hudelist ipak objavio mnoge stvari koje sam mu rekao ne navodeći moje ime (”jedan od mojih sugovornika”, napisao je), a kako je upućenima jasno da se radi o meni, smatram svojim pravom objaviti ovu kolumnu kako slijedi.

Prvi nastavak Hudelistova članka (Globus, broj 1370. od 10. 3. 2017., str. 22-31) najavljen je na naslovnici ovako: ”Papa koji je podijelio Hrvate – Zašto ga jedni obožavaju, a drugi jedva podnose?” Kako sam naveo, članak je odviše opterećen pogreškama; navodim one najvažnije.

Papa Franjo nema nadimak ”Dobri Papa”; taj nadimak pripada papi svetom Ivanu XXIII. Papa Franjo u mladim danima (Jorge Bergoglio je bio kemijski tehničar a zatim bogoslov, zaređen je za svećenika sa 33 godine) i nije bio u dodiru s teologijom oslobođenja. Nije točno da je papa Franjo ”prvi neeuropski papa u povijesti” (što Hudelist piše čak dva puta). Pretjerano je kazati da bi ovaj pontifikat mogao dovesti do šizme! Nije točno da ga je u mladim danima njegova profesorica upoznala s komunističkim idejama; bila je to njegova neposredna šefica u kemijskoj tvornici (kako sam napisao u knjizi ”Franjo – Papa s kraja svijeta, Večernji list, 2013.), inače mučenica argentinske diktature, Paragvajka po rođenju, kojoj je papa Franjo iskazao poštovanje i priznanje tijekom apostolskog pohoda Paragvaju. Zatim, Hudelist teologiju oslobođenja naziva ideologijom (očito neupoznat sa strukturom bazičnih crkvenih zajednica, u kojima sam ja pak kao Argentinac odrastao). Nije točno da se opadanje katolika u Latinskoj Americi događa ”u zadnje vrijeme”, jer su na to već ukazivali latinoamerički (nad)biskupi u Puebli 1979. Nije točno da smo se mi u Latinskoj Americi isticali tako što smo više mrzili bogataše nego što smo pomagali siromašne. Nije točno da katolištvo ne traži promjenu struktura (osobito grešnih). Nije točno da je dom Svete Marte u kojoj boravi papa Franjo ”na vatikanskoj periferiji”. To da je u Vatikanu okružen vukovima se govorilo ne za papu Franju već za papu Benedikta XVI. i to u vatikanskom dnevniku L’Osservatore Romano!

Uglavnom, bio sam šokiran količinom pogrešaka i netočnosti, pa sam odustao od sudjelovanja u Hudelistovom članku. I dobro da je bilo tako. Jer u drugom nastavku (tjednik Globus, broj 1371. od 17. 3. 2017., str. 32-38), također najavljenom na naslovnici: ”papa Franjo neće proglasiti Stepinca svetim!? – Bergoglio će odugovlačiti i prepustiti odluku idućem papi, procjenjuje Globusov izvor iz Vatikana”, Hudelist previše koristi neimenovane izvore, navodno insajdere i navodno vatikanske, premda sam se prepoznao u tim izvorima, te što je najvažnije, krivo kontekstualizira rad komisije o Stepincu.

Hudelist se pri tome nepotrebno, jer ne poznaje tematiku, zapetljao, pa je zaradio zasluženu opomenu postulatora dr. Batelje (tjednik Globus, broj, 1372 od 24. 3. 2017.) u reagiranju ”Stepinac nije bio prisiljavan na bilo kakav potpis za vrijeme istražnog postupka”.

Hudelist se pri tome nepotrebno, jer ne poznaje tematiku, zapetljao, pa je zaradio zasluženu opomenu postulatora Batelje (tjednik Globus, broj, 1372 od 24. 3. 2017.) ”Stepinac nije bio prisiljavan na bilo kakav potpis za vrijeme istražnog postupka”

Kako je Darko Hudelist obilato koristio informacije koje je dobio od mene (ponavljam: zamolio sam ga da me ne koristi niti imenuje), odlučio sam ovdje prenijeti ono što je Hudelist namjeravao objaviti kao moj doprinos.

”Novinar Drago Pilsel, blizak članovima srpskog (pravoslavnog) dijela Mješovite komisije (koju je Bergoglio osnovao potkraj 2014.), dijeli slično mišljenje:

Po onome kako ja vidim stvari, rekao bih da neće biti skore kanonizacije. Osim toga, smatram da rad Komisije ne može biti kvalitetno obavljen unutar godinu dana.

Jedini hrvatski novinar koji ima direktan kontakt s patrijarhom Irinejom i nekim drugim bitnim ljudima iz vrha Srpske pravoslavne Crkve jest Drago Pilsel – publicist i teolog koji je u jednome svom članku, objavljenom na portalu Autograf.hr, sebe samoga definirao kao ‘integralnog kršćanina’ – tj. onakvoga kršćanina ‘koji je istodobno i katolik i pravoslavac i protestant, jer za mene postoji samo jedna – Kristova crkva’. Na moje pitanje hoće li sud Mješovite komisije o Stepincu – po njegovim predviđanjima – biti negativan, Pilsel je odgovorio:

Sve ovisi o kvaliteti suradnje pravoslavnog sastava Komisije s Arhivom Svete Stolice. Ta je suradnja upravo započela. Prije sastanka u Požegi, u travnju o.g., srpskim članovima Komisije trebali bi stići određeni dokumenti, koji su djelomice već zatraženi, a koji će bitno utjecati na razumijevanje ponašanja nadbiskupa Stepinca vis-à-vis vlasti NDH i u odnosima NDH i Svete Stolice. Primjerice, Stepinac se u nekoliko navrata zalaže kod Pija XII. za priznanje NDH od Svete Stolice, i to čak sredinom 1943., kad je Holokaust u Hrvatskoj dogotovljena stvar, o čemu pedantno pišu Slavko i Ivo Goldstein u knjizi “Holokaust u Zagrebu”. Pa se postavlja pitanje, odnosno radna hipoteza: može li se Stepinčevo zagovaranje opstojnosti NDH protumačiti odvojeno od strahota koje su doživjeli Židovi, Srbi, Romi i drugi – za vrijeme Drugoga svjetskog rata?

Pilsel mi je u razgovoru posebno istaknuo sljedeće:

Kada sam ovo istaknuo u ranijim kolumnama, jurišnici poput Jurja Batelje i Ivana Miklenića (bilo je i drugih) napali su me da izmišljam, odnosno da to nije napisao Stepinac, već da su to dijelovi koje je u dnevnik ubacila (dopisala) OZN-a, odnosno UDB-a. Kako god bilo, vrlo hrabri katolički muževi i odvjetnici Alojzija Stepinca ne žele dati na uvid blaženikov dnevnik. Zašto?! Čega se boje?

Srpskoj strani Komisije posebno sam pojasnio detalj koji je njima bio nepoznat, a to je da 1938., u posljednjoj godini pontifikata Pija XI., kada taj papa želi osuditi nacizam i rasističke teorije nacionalsocijalizma, upravo Stepinac biva prepoznat kao važan sugovornik autora teksta nikad objavljene enciklike “Humani generis unitas” (”Jedinstvo ljudskog roda”). Naime, Pio XI. moli američkog isusovca francuskog podrijetla Johna LaFargea, koji je upravo bio doktorirao na temi američkog rasizma, da mu pripremi tekst enciklike kojom će osuditi rasizam u Europi. I Pio XI. obavezuje tog američkog isusovca da u fazi istraživanja obavezno obiđe nadbiskupa Stepinca, koji je upravo otvorio zagrebački Caritas, prvenstveno radi prihvaćanja židovskih izbjeglica koji su iz Trećeg Reicha stizali u Zagreb i druge gradove Kraljevine Jugoslavije.

Koliko je Stepinac jasno izrazio protivljenje rasizmu i toj vrsti nacionalističkog ludila kakvo je širio Hitler, vidi se iz memoara Johna LaFargea, koji su objavljeni 1954. u SAD-u, u kojima LaFarge biranim riječima hvali proroštvo nadbiskupa Stepinca. Nažalost, Pio XI. je preminuo nekoliko dana prije planiranog datuma za objavu enciklike, a Pio XII. je odlučio ne objaviti taj tekst. Devedesetih godina, jedan belgijski i jedan švicarski istraživač zajedno otkrivaju tekst enciklike, rekonstruiraju njezin put, i ja sam taj tekst predložio da se objavi na hrvatskom jeziku u izdanju kuće ‘Zoro’, tako da ga se može naći i među nama.

(Napomena D. P.: Zahvaljujući izuzetno preciznom novinarsko-teološkom istraživanju Georgesa Passelecqa i Bernarda Sucheckyja o sudbini toga teksta objavljenom u Parizu 1995. pod naslovom ‘L’encyclique cachée de Pie XI. Una occasion manquée de l’Eglise face à l’antisémitisme’ – objavljen u nas pod naslovom ‘Zatajena enciklika pape Pija XI.’, Zoro, Zagreb, 05/2011. – saznajemo da je Stepinac bio važan u kreiranju te enciklike i shvaćamo da je tim više skandalozno njegovo držanje 1941. prilikom uspostave NDH i tijekom godine genocidnih radnji ustaša).

I kada Stepinac u listopadu 1943. na svetkovini Krista Kralja ispred zagrebačke katedrale, po riječima postulatora Batelje, kardinala Bozanića i drugih, vrlo hrabro proziva rasističke teorije i kritizira ustaštvo, ja vidim da Stepinac koristi rečenice iz te čuvene enciklike Pija XI. I sad se zajedničkoj Komisiji postavlja pitanje: zašto je Stepinac 1941. bio manje-više gluh i slijep pred navalom ustaškog rasizma, dopustivši, nažalost, da se rasizam uvuče i u onaj dio katoličkog tiska (npr. Katolički list) nad kojim je on imao ingerenciju?

Pilsel je ovu svoju misao završio riječima:

Da je sačuvao bistrinu uma i hrabrost koju je imao 1938., Stepinac bi 1941. drugačije reagirao: ne bi išao kalkulirati i ne bi pravdao zločine idejom državnosti koja je, očito, njemu bila iznimno važna. Tada već postoji kršćanska literatura u Europi, i kršćanski pokreti, za koje Stepinac zna – zna, primjerice, za Jacquesa Maritaina i Barmensku deklaraciju koju su napisali njemački luterani 1936. On kao intelektualac, kao doktor teologije, zna za literaturu koja kaže da je čovjek važniji od države i da katoliku nije dopuštena statolatrija (obogotvorenje države). Dakle, ta svijest među teolozima 1930-ih postoji, ali Stepinac prelazi preko toga.

Svoje generalno mišljenje o Stepincu Pilsel je izrazio riječima:

Budući da je gospodin Hudelist ipak objavio neke stvari koje sam mu rekao ne navodeći moje ime (”jedan od mojih sugovornika”), a kako je upućenima jasno da se radi o meni, smatram svojim pravom objaviti ovu kolumnu kako slijedi

Nakon 25 godina rada na Stepinčevim temama imam duboko uvjerenje da on meni kao kršćaninu, nažalost, ne predstavlja ono što svetac mora biti za bilo koga i bilo gdje. A to je neupitan uzor i model života. Previše toga mi kod Stepinca izaziva dvojbe, i ako kao kršćanin i teolog u ratnom vihoru moram prepoznati sveca, onda ga prepoznajem u Maksimilijanu Kolbeu ili u Dietrichu Bonhoefferu, a nažalost ne u Stepincu. Vjerujem da će ova Komisija iskopati istine koje su neprijatne katoličkoj strani, ali istinskom kršćaninu, kome je stalo do istine, ne može smetati činjenica ako je ona neprijeporna. Stepinac je ideologijski svetac, on služi Hrvatima kako bi uljepšali svoju prošlost.”

Eto, iz prve ruke ste informirani, ispravljene su pogreške koje se ne bi dogodile da novinar Globusa Darko Hudelist nije pristupio poslu na površan i brzoplet način, saznali ste nešto novo.

Želim dodati još nešto što sam rekao Hudelistu, a što on nije smatrao važnim uvrstiti; ja pak smatram da je od izuzetne važnosti.

Kada je pokojni povjesničar Ljubo Boban u Danasu početkom devedesetih donio u nastavcima dijelove Stepinčeva dnevnika, mogli smo pročitati da je Alojzije Stepinac bio izuzetno negativno raspoložen prema Srbima i pravoslavnima. Osoba koja je vjerovala i javno širila misao da je NDH ”Božje djelo” bila je sposobna zastupati takve antiekumenske i antikršćanske misli: ”Sve u svemu Hrvati i Srbi dva su svijeta … koji se nikada ne će približiti osim čudom Božjim. Shizma (tj. pravoslavlje) je najveće prokletstvo Evrope, skoro veće nego protestantizam. Tu nema morala, nema načela, nema istine, nema pravde, nema poštenja”.

To je napisao u svom dnevniku nakon što su 27. ožujka 1941. izbile u Beogradu i drugim gradovima masovne demonstracije protiv pristupanja Jugoslavije Trojnom paktu, a probritanski oficiri izvršili državni udar. Nadbiskup Stepinac bio je ogorčen i očigledno vjerske razlike držao podlogom svim ostalim razlikama, pa tako i glavnim izvorom nevolja u Jugoslaviji.

Kada sam to istaknuo u ranijim kolumnama, jurišnici poput Jurja Batelje i Ivana Miklenića (bilo je i drugih) napali su me da izmišljam, odnosno da to nije napisao Stepinac već da su to dijelovi koje je u dnevnik ubacila (dopisala) OZN-a, odnosno UDB-a. Kako god bilo, vrlo hrabri katolički muževi i odvjetnici Alojzija Stepinca ne žele dati na uvid blaženikov dnevnik. Zašto?! Čega se boje?

Hudelistu sam pojasnio da svaka laž ima kratke noge i zato ne stigne daleko. Tako je biskup sisački Vlako Košić, predstavljajući knjigu intervjua i press konferencija pape Franje ”Papa Franjo odgovara” (KS, Zagreb, 2016.), kako izvještava IKA, u četvrtak 16. veljače u Zagrebu priznao da je Stepinac ipak autor problematičnih navedenih rečenica iz dnevnika i to je ponovio u osvrtu na tu Papinu knjigu u ožujskom broju mjesečnika Kana (str. 28-31).

Bavio sam se danas naizgled novinarskim temama, papom Franjom i Stepincem, ali, kao i uvijek, to činim zato što smatram da će Locus theologicus (teološko mjesto) hrvatske suvremene teologije biti – ako se želi biti u ”znaku vremena” – hrvatska ”nacionalna stvarnost”, rastavljena i podložena evanđeoskoj ideji, tj. Crkvi u prolazu svijetom

Bavio sam se danas, naizgled, novinarskim temama, papom Franjom i Stepincem, ali, kao i uvijek, činim to zato što smatram da će Locus theologicus (teološko mjesto) hrvatske suvremene teologije biti – ako se želi biti u ”znaku vremena” – hrvatska ”nacionalna stvarnost”, rastavljena i podložena evanđeoskoj ideji, tj. Crkvi u prolazu svijetom.

Istina, dosta se zakasnilo. Kad su se još nedavno širile ”Crkvom u Hrvata” (oprostite što koristim ovu nacionalističku i nekoncilsku sintagmu) poruke, usmeno i pismeno, da je ”prvo biti Hrvat, a potom katolik”, nitko se (malo tko, zapravo) tomu nije odupro; iako su se tu pomiješali osnovni katekizamski pojmovi. A pošto je tomu tako imao silne poteškoće sa Stepincem, pa je katolicima potrebna mitologija, a ne povijest, odnosno se događa omalovažavanje i prijezir prema papi Franji (kojeg čak priznaje i teolog Stjepan Baloban u navedenom broju Kane).

Elem, nove generacije hrvatskih katolika (i drugih građana) morat će biti drugačije odgojene: skladno, tolerantno, upućeno, medijski pismeno i s puno više povjerenja, ako se o kršćanima radi, u Kristovo poslanje.

    •  Shvatite: Milorad Pupovac nije kriv za tragediju Vukovara
    •  Treba nam spomenik kakav je zagovarao Ivan Zvonimir Čičak
    •  Kutlešu ne brinu ni mrtvi ni grabežljivi kapitalizam
    •  Slovo o još jednom (ne)uspjehu, u Nacionalu
    •  20 godina ogromnog doprinosa Documente i Vesne Teršelič
    •  Dođite na promociju možda najvažnije moje knjige
    •  Može li nada doći iz Beograda? Da. Axios, mons. Ladislave!
    •  Novinar Malić i ministar Anušić misle da je Porfirije četnik?
    •  Vatikanska placebo Gospa
    •  Je li SDP ljevica, služi li ona još ičemu danas?

> Svi tekstovi ovog autora