Žena i Crkva: Spolna segregacija – muška dominacija

Papa Frane nema nikakve namjere bitno mijenjati ulogu žene u Katoličkoj crkvi, ne samo zato što je on “vjerni sin Crkve”, kako je rekao jednom, dakle odlučan ne dirati u dogme makar koliko mijenjao njihovu interpretativnu paradigmu, nego i zato što a priori prihvaća načelo segregacije funkcija u Katoličkoj crkvi: muškarcima odlučivanje, ženama utjeha.

U tom pogledu i on, veliki štovatelj Bogorodice, potpuno prihvaća striktnu podjelu koja traje od “ustavne” Posljednje večere, preko Pavlovih “amandmana”: muškarci služe tako što vladaju, žene služe tako što tješe.

Naravno, posrijedi su unutrašnji odnosi organizacije koja je u našem stoljeću ipak dobrovoljna.

Nitko nije prisiljen biti članom Katoličke crkve (drugo je pitanje koliko je u Hrvatskoj diskriminiran ako u Crkvi nije, osobito ako je od Crkve otpao, treće je pitanje zašto u Hrvatskoj Katoličku crkvu podjednako sufinancira tko joj je član i tko to nije, o tome ne treba raspravljati ovdje i sada).

To znači da je unutarnja stvar katolika i katolkinja kako je njihova crkva organizirana, što podrazumijeva i odgovor na pitanje mora li kler biti jednospolan.

Pitanje uloge žena tu se pojavilo kao rubno, dijelom i zato što je na čelu Švedske crkve, luteranske i episkopalne, na povijesnoj primacijalnoj nadbiskupskoj katedri u Uppsali sada žena, Antje Jackelén, udana majka dvoje djece, dok je na stockholmskoj biskupskoj katedri Eva Brunne, vjenčana s Gunillom Lindén, prva biskupica u svijetu u registriranome homoseksualnom partnerstvu

Papino apostolsko putovanje u Švedsku nije imalo za svrhu urediti pitanje katoličkog svećenstva. Svrha je bila naglasiti pozitivne rezultate prvih pedeset godina teološkog dijaloga između katolika i luterana, priznati da je Lutherova kritika simonije i mercimonije u Katoličkoj crkvi bila umjesna, priznati da je Luther postavio pitanja koja su bila plodotvorna i za katolike, priznati da je u Reformaciji s jedne i Protureformaciji s druge strane bilo mržnje i nasilja te se za to pokajati, priznati da su “teološke razlike bile popraćene predrasudama i sukobima, a religija (…) bila instrumentalizirana u političke svrhe.”

Pitanje uloge žena tu se pojavilo kao rubno, dijelom i zato što je na čelu Švedske crkve, luteranske i episkopalne, na povijesnoj primacijalnoj nadbiskupskoj katedri u Uppsali sada žena, Antje Jackelén, udana majka dvoje djece, dok je na stockholmskoj biskupskoj katedri Eva Brunne, vjenčana s Gunillom Lindén, prva biskupica u svijetu u registriranome homoseksualnom partnerstvu.

Bilo je vjerojatno neizbježno da Cristina Kappelin, dopisnica Švedske televizije, u avionu koji ih je vraćao iz Švedske, upita Papu: “Je li realistično razmišljati o svećenicama i u Katoličkoj crkvi u sljedećim desetljećima?”

Papa je odgovorio: “O ređenju žena u Katoličkoj crkvi zadnja riječ je jasna a izrekao ju je sv. Ivan Pavao II, i tako ostaje.” To su iste večeri prenijela glasila diljem svijeta (uključujući i posljednje izdanje našeg lista).

Poglavar Katoličke crkve nije se zaustavio na tome, nego je ponudio – točnije: opetovao – artikulirani stav katoličkog magisterija u svojoj inkluzivnoj interpretaciji:

Tu za ženu nema mjesta, na stanovitu ravnopravnost može računati tek u mističnoj, neoperativnoj djelatnosti, kao sv. Teresa Ávilska i slične, eventualno kao posrednica Bogorodičina poput sv. Bernadette Soubiroux, odnosno kao organizatorica u karitativnoj ili formativnoj djelatnosti poput sv. Terese Kolkatske, samo krajnje iznimno kao ratnica poput Djevice Orléanske – ali nipošto kao posrednica s Trojstvom, jer to je apanaža muškarca

“Žene mogu učiniti mnogo toga, bolje od muškaraca. I na dogmatskom planu – da bih razjasnio a ne se samo pozivao na neki dokument – u katoličkoj eklesiologiji postoje dvije dimenzije: petrinska dimenzija, ona koja pripada Petru i apostolskom zboru, dakle biskupskom pastoralu – i marijanska dimenzija, koja je ženska dimenzija Crkve.

A to sam rekao više puta. Pitam se, tko je važniji u teologiji i mistici Crkve, apostoli ili Marija, na Duhove? Marija! Štoviše: Crkva je žena, ‘ta’ Crkva a ne ‘taj’ Crkva. Crkva je nevjesta Isusa Krista. To je sponsalski misterij. U svjetlu tog misterija se razumije razlog tih dviju dimenzija: petrovske, dakle biskupske, i marijanske, koja obuhvaća sve što čini majčinstvo Crkve, ali u dubljem smislu. Crkva ne postoji bez te ženske dimenzije, jer ona sama jest žensko.”

Da, naravno, pojmovi kao što su “otac biskup”, “Sveti Otac Papa” i “Sveta Majka Crkva” mogu se razmatrati i u tom kontekstu, kao suštinski a ne samo običajni i simbolički – ali s druge strane ostaje ne samo teza, nego organizacijska činjenica da “biskup jest u Crkvi i Crkva jest u biskupu”, tj. da biskup suvereno ravna Katoličkom crkvom u svojoj dijecezi (podjednako kao i episkop u svojoj eparhiji, bilo katoličkoj istočnog obreda, bilo pravoslavnoj), što znači da je biskupska služba istodobno i apsolutna vlast, koju on ne dijeli ni s jednom ženom u svojoj dijecezi odnosno eparhiji.

A ako dio svoje vlasti delegira, ako se s nekim svjetuje ili vijeća, i tu su mu opet partneri muškarci: pomoćni biskup, kanonik, dekan.

Tu za ženu nema mjesta, na stanovitu ravnopravnost može računati tek u mističnoj, neoperativnoj djelatnosti, kao sv. Teresa Ávilska i slične, eventualno kao posrednica Bogorodičina poput sv. Bernadette Soubiroux, odnosno kao organizatorica u karitativnoj ili formativnoj djelatnosti poput sv. Terese Kolkatske, samo krajnje iznimno kao ratnica poput Djevice Orléanske – ali nipošto kao posrednica s Trojstvom, jer to je apanaža muškarca.

Kao duhovno biće, ni Bog nema spol, pošto je spolnost tjelesna, po kršćanskom nauku. Ne treba Mu spolnost da bi dominirao – ali u Njegovoj Crkvi, ako je katolička ili pravoslavna, dominacija pripada muškom spolu, sklonjenom od žena

Papine riječi, sasvim u skladu s onim što je u više navrata govorio i sv. Ivan Pavao II, razdvajaju spolnost u Crkvi (koja mora biti potisnuta, eventualno sublimirana u mistiku) i spolnost same Crkve, koju Papa vidi kao ženu – zanemarivši onaj dio nauka koji kaže da je Crkva živo tijelo Kristovo, muškarčevo ukoliko je Krist čovjek, dvospolno ukoliko je i bog, jer “Bog je i Otac i Majka”, tvrdio je Ivan Pavao I.

Kao duhovno biće, ni Bog nema spol, pošto je spolnost tjelesna, po kršćanskom nauku. Ne treba Mu spolnost da bi dominirao – ali u Njegovoj Crkvi, ako je katolička ili pravoslavna, dominacija pripada muškom spolu, sklonjenom od žena.

U tom kontekstu jasno je da rodna teorija izaziva užas konfuzije: kamo strpati transrodnu osobu ako aspirira bilo na petrinsku, bilo na marijansku stranu?

(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).

    •  Kako pisati ukrajinske toponime? Kriterij ne može biti ruski
    •  Moramo biti opremljeni za najgore, a ne za prosječno
    •  Biskup u Hercegovini izravno se protivi papi Franji
    •  Konačno stiže toliko najavljena reforma vatikanske Kurije
    •  Ekstremisti koji se žele iskupiti pa i kroz ''krvavu kupelj''
    •  Je li sekularizam kriv za terorizam?
    •  Trump je zrcalo i naših dilema
    •  Većina klera ne prati papin koncept siromašne Crkve
    •  Nitko nema pravo prijetiti biskupu Košiću klanjem!
    •  Izrael i Palestina: Pedeset godina pat-pozicije

> Svi tekstovi ovog autora