Životni intervju – Golo Mann (2)

1.Sažetak Luke Draganića, priređivača i prevoditelja intervjua: U nastavku televizijskog intervjua s Günterom Gausom iz 1965. godine Golo Mann opisuje odrastanje u obiteljskoj kući te izdvaja vrijednosti koje je usvojio od oca, Thomasa Manna, poput humanizma, liberalizma i tolerancije. Pored toga, posebno ističe ljubav i poštovanje prema jeziku kao nešto na čemu može zahvaliti ocu. Također, opisuje odnos sa starijom sestrom i starijim bratom, Erikom i Klausom. Golo Mann potom govori o svojem obrazovanju te političkom angažmanu u mladosti u okviru socijaldemokratske studentske grupe. Pri tome naročito naglašava svoj animozitet prema svakom obliku političkog ekstremizma koji sažima ovako: “Svojim temperamentom mrzim krajnost. Uvijek sam je mrzio gdjegod da se pojavljivala preda mnom u knjigama; mrzio sam figure poput Calvina, Robespierra, Trockog ili Lenjina. Uvijek sam mrzio krajnost u svakoj njezinoj pojavi”. Konačno, u ovom središnjem dijelu intervjua otkriva svoju ljubav prema poeziji i recitiranju pjesama.2.Životni intervju – Golo Mann (2)[i]

Gaus: Gospodine Mann, Vaš stariji brat, Klaus Mann – koji je preminuo 1949. godine, u svojoj autobiografiji Prekretnica ovako je opisao život u Vašoj zajedničkoj obiteljskoj kući: “Oca su djeca – ili zbog njegova zanosa ili zbog povremene nježne pažnje, zvala čarobnjakom; majka je bila, a možda još uvijek jest, jedna blistava središnja figura obitelji; same djece bilo je šest – najstariji par Klaus i Erika, srednji par Golo i Monika i posljednje rođeni par Elisabeth i Michael.“ Čini se da se sve to odvijalo u jednom napola visoko-buržujskom, napola umjetničko-književnom okviru. Gospodine profesore Mann, kada sami razmišljate o djetinjstvu i odrastanju, koji je doživljaj iz obiteljske kuće najjači u Vašem pamćenju?  

Mann: To je zasigurno jedno gotovo neiscrpno pitanje za svakoga čovjeka. Na to se nadovezuje činjenica da sam, vjerujem, opterećen posebno oštrim i živim sjećanjem iz djetinjstva. To znači da su stotine ili tisuće doživljaja iz djetinjstva ili rane mladosti živi u mojemu duhu još danas.  

Gaus: Smijem li postaviti jedno međupitanje; biste li mogli napisati precizniju autobiografiju od Klausa?

Mann: Ne bih rekao da je njegova bila neprecizna. Moja bi mogla biti preciznija na jedan drugi način, ali pri tome ne želim reći da bi bila preciznija sama po sebi. Još danas se među mojom rodbinom moje pamćenje uvijek priziva u pomoć kada se treba identificirati neka osoba ili neki događaj iz 1914. godine.

Gaus: Tada ste imali 5 godina.

Mann: Da. To sjećanje seže od beznačajnih do vrlo značajnih stvari. Među njima su, naravno, česta predavanja mojega oca kada bi nam iz djela u nastanku navečer čitao u svojoj radnoj sobi. Pamtim, dakle, tipičnu atmosferu i način njegova izlaganja i kako nam – dok puši svoju cigaru, čita određeno poglavlje iz Čarobne gore ili kasnije iz Felixa Krulla. Za mene je to sve nezaboravno, naravno. S druge strane, tu su muke emigracije. Sjećam se, na primjer, kada je moj otac bio u južnoj Francuskoj u rano ljeto 33., a ja sam tada još bio u Njemačkoj. Posjetio sam ga tamo nekoliko puta i tada smo uvijek razgovarali treba li se on vratiti ili ne. Jasno, muka tih diskusija ostavila mi je nezaboravan dojam. Zatim su tu pojedina opažanja o dnevnoj politici ili ratnoj situaciji 1914./1915. kada sam po prvi put čuo za imena Hindenburg ili Tannenberg; naravno, i to mi je nezaboravno. Bilo je tu, dakle, jako puno i jako različitih tipova sjećanja – od najveselijih do smrtno ozbiljnih.

Gaus: Sve u svemu, radi li se u svakom slučaju o dobrom sjećanju?

Mann: Ne uvijek. Kako bi to moglo biti?

Gaus: Gospodine profesore, u Vašoj već spomenutoj knjizi Njemačka povijest 19. i 20. stoljeća u pogledu političkog držanja Vašega oca napisali ste sljedeće: “Njegovo da – pri čemu mislite na njegovo da Weimarskoj Republici, bilo je uvijek samo polovično, oslabljeno kritikom i samokritikom. Njegovo ne – pri čemu mislite na ne upućeno Hitlerovoj diktaturi, bilo je jednoznačno i snažno.“ Na koji način je otac politički utjecao na Vas još kao mladića? Koje vrijednosti za javni život ste uzeli od stola Thomasa Manna?

Mann: Rekao bih da su to u dvadesetim godinama bile humanitarne, liberalne, poludemokratske vrijednosti kojima se on priklanjao. Kao skroz mali dječak bio sam u opoziciji; bio sam član Njemačkog nacionalnog saveza mladih i Izviđača i činio sam sve što se u Kraljevskoj Wilhelmskoj gimnaziji u Münchenu 1919. godine već trebalo raditi. Od svega toga bio sam oslobođen ili – ako hoćete, odvučen atmosferom u mojem roditeljskom domu.

Gaus: Je li pristup u Njemački nacionalni savez mladih u Wilhelmskoj gimnaziji u Münchenu bio čin opozicije roditeljskom domu?

Mann: Ne znam. U svakom slučaju, radilo se o žudnji da budem kao i drugi. Sjećam se kada sam 1919., 1920. ili 1921. godine za Božić dobio izviđačku košulju, koplje i djela Theodora Körnera na što se moj stariji brat izrugivao takvom reakcionarnom Božiću. Kasnije sam se odmakao od toga djelomično zasigurno pod utjecajem razgovora koje sam slušao za stolom. To je skroz neupitno. 

Gaus: Te vrijednosti bile bi dakle, kako ste rekli, humanizam, liberalizam i tolerancija.

Mann: Tolerancija i mir prije svega – dakle, njemačko-francusko pomirenje. To su sve stvari u koje smo već dvadesetih godina snažno vjerovali i oko kojih smo se toliko nadali. 

Gaus: Je li to bila ključna riječ i za Vašeg oca?

Mann: Oh da, oh da! Potom je u kasnim dvadesetim godinama već došla ideja Paneurope i drugih stvari koje su tada, nažalost, bile iluzije. Nesumnjivo je da sam to sve naslijedio od svoga oca i možda to ne bih imao bez njega.

Gaus: Na čemu mu još možete zahvaliti?

Mann: Još jedno gotovo neiscrpno pitanje. Rekao bih da su to poštovanje za jezik, ljubav za jezik, poštovanje stila i nastojanje da pišem stilom iza kojega mogu stati kao autor. Je li mi to uvijek polazilo za rukom, ne znam, ali nastojanje je uvijek bilo tu. Možda i izraženo gađenje spram zlobe. On je to posjedovao i mogu zamisliti da sam i na tom polju naslijedio nešto od njega. Te dvije stvari zasigurno. I obrazovanje, dakako. To možda nije baš toliko važno, ali moje obrazovanje u književnosti snažno je obilježeno poznavanjem njegovih djela i njegovih eseja. Potom sam prešao na Tolstojeva i Flaubertova djela koja je i on poznavao i volio. 

Gaus: Jeste li se upustili u ta djela kako biste možda dokazali nešto suprotno?

Mann: Ne, to ne vjerujem. Moja sinovljeva opozicija ipak nije išla toliko daleko.

Gaus: Je li i Vaš ujak Heinrich Mann utjecao na Vas i bio Vaša inspiracija?

Mann: Jedva. Dugo vremena bio nam je stranac i to upravo u najformativnijem dobu jer on i moj otac nisu bili u dobrim odnosima tijekom i nakon Prvog svjetskog rata. Pomalo je teško to reći, ali njegovi romani kao ni njegovi eseji nikada mi se nisu naročito sviđali. Postoje iznimke; Podanik ostaje remekdjelo.

Gaus: Što je s Malim gradom?

Mann: Da, to je jedna jako lijepa knjiga. Henrik Četvrti također je jedna lijepa knjiga. On je definitivno bio veličina – lavlja kandža često se primjećuje kod manjih stvari. Nemam ništa protiv njega. Samo želim reći da mi on – ili bolje rečeno ja njemu nisam bio vrlo blizak. U biti, njegove političke napore držao sam iluzornim i fiktivnim. Posjedovao je nešto upravo djetinje; jednu mješavinu intuicije i naivnosti kroz koju sam prozreo. Susreo sam ga u Francuskoj 1940. godine usred tadašnjeg kaosa. Zajedno smo putovali do Španjolske i potom do Amerike i tako smo se ljudski uistinu zbližili. Kratko rečeno, nikada nije bio moj duhovni vođa.

Gaus: Vaši stariji brat i sestra, Klaus i Erika, načinili su ime za sebe kao pisci i kabaretisti i, kako mi se čini, kao samosvjesni divlji jeunesse dorée. Vi sami bili ste stalno prikazivani od svoga brata Klausa kao jedan ozbiljan tip. Imam dojam da je u ranom izdanju svoje autobiografije gotovo sa zlobom pisao o Vašoj neobičnoj ozbiljnosti kada je iznio da ste se kao dijete držali tako dostojanstveno poput nekog kralja gnomova. U vezi toga imam pojedina pitanja. Jeste li ponekad osjećali da stojite u sjeni svojeg starijeg brata i sestre?

Mann: U sjeni pomalo da. Ne vjerujem da sam bio zavidan. U sjeni dakako. Oni su bili stariji; razlika u godinama nije djelovala značajno u ranom djetinjstvu. Kada sam, međutim, bio petnaestogodišnji školarac, a moj brat elegantni, mladi pisac tada je, naravno, postojala duboka provalija. Oni su bili elegantni, izrazito druželjubivi, atraktivni mladi ljudi traženi na svim zabavama, a ja sam bio gotovo sušta suprotnost tome (smijeh); možda pomalo iz inata – to ne bih znao jer sam bio jako mlad. Priznat ću, dakle, to da sam u početku stajao u njihovoj sjeni. Oboje su, međutim, bili – naročito tada, dragi prema meni i spremni pomoći. Želio bih to naglasiti.

Gaus: Jedno malo pitanje između; kršteni ste pod imenom Gottfried, je li istina da je oblik Golo bio iskrivljenje Vaše braće i sestara?   

Mann: To ime mi je priraslo prije nego što sam mogao govoriti ili dok sam učio govoriti. Ono, doduše, nije došlo od Gottfrieda već od Angelusa što je bilo moje prvo ime. Moja dadilja zvala me Gelo, a ja sam promumljao Golo. To se primilo. Želio bih reći da sam propustio priliku da se pravovremeno odmaknem od toga imena i sada to više nije moguće. Sada sam zaglavio s njim.   

Gaus: Vratimo se na pitanje Vašeg starijeg brata i sestre. Već kao mlad čovjek bili ste predodređeni za jedan građanski, akademski životni put. Kakav je bio i kakav jest Vaš odnos spram nevezanosti koja proizlazi iz jedne vrste spisateljskog života i rada? To je životni stil za koji su Vaši stariji brat i sestra povremeno bili primjer; radi se, naime, o  jednom obliku svjesnog nastojanja da se šokira buržoazija? Koji je Vaš stav o tome?

Mann: Ovo što ste upravo rekli vrijedilo bi prije za moga preminulog brata nego za moju sestru, ali to samo usputno primjećujem. Rekao bih da mi je ta vreva bila strana. Nisam bio protiv toga, ali u tom izvanjskom životnom stilu boema koji je podrazumijevao mnoge sate provedene u loše provjetrenom baru – nečemu što smo tada nazivali noćnim klubom, nikada nisam pronalazio zadovoljstvo, već zapravo uvijek ono suprotno od toga. Naprosto nisam to mogao podnijeti. To mi je bilo strano i nikada nisam bio u iskušenju da sudjelujem u tome, ali mislio sam si à chacun son gout – svakome po njegovom ukusu. Moj brat sasvim je sigurno bio stanovnik velegrada ili građanin svijeta koji je zapravo jedino mogao živjeti u Berlinu ili Parizu ili na kraju u New Yorku.

Gaus: Vi niste takvi?

Mann: Ne. Ja sam suprotnost tome. U jednom takvom gradu bih prije ili kasnije uvenuo. München kakav je nekada bio u dobrom starom vremenu prije 30 godina bio mi je baš po mjeri – ne prevelik, ali općenito govoreći najradije živim na selu. 

Gaus: Možete li pokušati skicirati okolinu u kojoj biste živjeli?

Mann: Teško bih to mogao apstraktno, ali mogao bih Vam navesti krajeve koji su mi najdraži; to bi bio krajolik između gornjeg Dunava i Bodenskog jezera, dakle, gornja Švapska i potom Baden koji je odmah pored. To bi bila određena područja u gornjoj Bavarskoj – ne toliko visoke planine, već nadmorska visina od 800 do 1000 metara. Podneblje koje odgovara onome što pitate bila bi Švicarska. To je krajolik i kultura koja mi je najdraža. 

Gaus: I tamo mala kuća i vrt?

Mann: Da, to bi bilo lijepo.

Gaus: Gospodine profesore, pohađali ste prestižan i primjeran internat Schloss Salem na Bodenskom jezeru. Čini se da je to bila takoreći primjerena obrazovna institucija za sina visoko uspješnog pisca i za unuka jedne vrlo imućne obitelji. Kasnije na fakultetu ste – po vlastitom priznanju, pristupili grupi lijevo usmjerenih studenata. Rado bih saznao je li to bio pokušaj bijega iz konvencionalnog i familijarnog? Je li to bila reakcija na potonje ili je Vaš politički stav proizašao iz nekog drugog motiva?

Mann: Ne, to je bila studentska grupa socijaldemokrata na sveučilištu. Pristupio sam im jer je to bio moj čin borbe protiv rastućeg nacionalsocijalizma. Nisam to učinio iz nijednog drugog razloga. Tada smo se još nazivali drugovima. Nasreću, taj izraz je sada otpao. Tada sam rekao drugovima da nisam marksist. Već tada sam, dakle, stalno govorio protiv marksizma. Vodio sam se time da i u toj sferi visokog obrazovanja moram činiti ono što mogu – nisam mogao puno, protiv uzleta te opasnosti. Tako je ta studentska grupa bila najprikladnija opcija za mene. Zato sam to učinio.

Gaus: To mi djeluje zapanjujuće; krajem Weimarske Republike kada su mladi ljudi težili lijevim i desnim ekstremima Vi ste ostali kod jedne stranke koja je unatoč ekstremnom vokabularu faktički pripadala umjerenom centru ili nešto lijevo od centra. Od kuda Vam ta razboritost i taj osjećaj za mjeru?

Mann: To ne znam. Vjerujem da to posjedujem. Mislim da se takve sklonosti temperamenta ili sklonosti razmišljanja mogu potpuno arbitrarno i s jednakim pravom označiti negativno i pozitivno. Moglo bi se reći da to proizlazi iz miroljubivosti ili slabosti ili straha pred borbom, zar ne? Moglo bi se pak reći da to proizlazi iz dobre volje ili razuma itd., itd. Meni je u biti potpuno svejedno kako se to označava jer stvar, naime, ostaje uvijek ista kako god da se zvala. Uistinu, umjerenost mi je uvijek bila vrlo značajna u politici. Doduše, dodao bih da smo mi – mladi ljudi u Heidelbergu, tada oštro kritizirali službenu politiku SPD-a i da smo bili protiv njihove nemoćne tolerancije.

Gaus: Smatrali ste da su suviše zaokupljeni detaljima?

Mann: Pored toga smatrao sam i da su prenemoćni. Oni su sudjelovali u političkim igrama, a ipak nisu bili na vlasti. Recimo, omogućili su Brüninga i unatoč tome nisu imali gotovo nikakav utjecaj.

Gaus: Unatoč tome ste im se pridružili.

Mann: Da, ali ne samo ja. Mi kao grupa slali smo telegrame stranačkom vodstvu u Berlinu s upozorenjima koja uopće nisu bila blesava, ali možete zamisliti kako je bilo odgovarano na njih; najprije moramo naučiti što je to politika i slično.

Gaus: Unatoč tome bih rado ponovio pitanje; što je za Vas bila barijera da ne potpadnete pod ekstreme?

Mann: Svojim temperamentom mrzim krajnost. Uvijek sam je mrzio gdjegod da se pojavljivala preda mnom u knjigama; mrzio sam figure poput Calvina, Robespierra, Trockog ili Lenjina. Uvijek sam mrzio krajnost u svakoj njezinoj pojavi. Nikada nisam bio u iskušenju da se pridružim komunistima. Puno je tu faktora: instinkt, temperament i analiza. Ponešto sam proučio Karla Marxa i bez previše genijalnosti uspio sam otkriti zablude u njegovu razmišljanju. Osim toga, on mi je na čisto ljudskoj osnovi bio izrazito nesimpatičan od samoga početka. Ukratko, nikada nisam bio u tom iskušenju pa čak ni u vremenu kada je to bilo popularno, recimo 30ih godina u Parizu kada je Narodna fronta[ii] bila nada i idol mnogih ljudi koji su dijelili moju sudbinu (emigraciju, nap. prev.). Nikada nisam nasjeo na to.

Gaus: Kada biste morali reći po čemu ste najsličniji svome ocu, Thomasu Mannu, biste li mogući odgovor sveli na nevoljkost ekstremima?

Mann: Da, to mi se čini jasnim. Pridodao bih jednu stvar koja se cijeni na potpuno drugačiji način; ljubav prema poeziji i recitiranje pjesama iz glave. Moj otac znao je jako puno pjesama napamet, ali vjerujem da sam ga u tome nadmašio. 

Gaus: Možete li mi reći imate li apsolutno omiljenu pjesmu?

Mann: Ne, ima ih dvadeset.

Gaus: Navedite mi barem dvije najdraže.

Mann: Ne, ne mogu to napraviti samo tako. Moje poznavanje poezije ne dopire daleko u sadašnjost; samo do Hofmannsthala ili Ricarde Huch – nakon toga sam nažalost slijep. Moje znanje započinje s barokom – Claudiusovom Večernjom pjesmom, Gryphiusom i Güntherom, potom dolazimo do Brentana, Heinea, Eichendorffa i Rückerta prije svega – njega posebno volim. Ukratko, mogao bih navesti jednu cijelu antologiju pjesama koje znam napamet. Vjerujem da se radi o par stotina pjesama i usput rečeno, to sam zacijelo prije naslijedio nego naučio od svoga oca.

Gaus: Učite li pjesme napamet još uvijek?

Mann: Da, još uvijek. Smatram to izvrsnom navikom.

__________________________________

[i] Gaus, G., Zur Person; Günter Gaus im Gespräch mit Golo Mann, ZDF, 1965., dostupno na: https://www.youtube.com/watch?v=otqooqgPj2Q i https://www.zdf.de/play/interviews/zur-person-196/golo-mann-zeitgeschichte-archiv-zur-person-gaus-100, posljednji posjet stranicama 26. siječnja 2026., s njemačkog na hrvatski jezik preveo i sažetak napisao Luka Draganić, e-mail: luka.draganic95@gmail.com

[ii] Die Volksfront.

(Nastavlja se).

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Chelsea Manning – Cijena prokazivanja ratnih zločina (3)
    •  Chelsea Manning – Cijena prokazivanja ratnih zločina (2)
    •  Chelsea Manning – Cijena prokazivanja ratnih zločina (1)
    •  Katharine Gun – Zviždanjem protiv agresije na Irak
    •  Edward Snowden – Zviždanjem protiv masovnog nadzora
    •  U razgovoru s Herbertom Marcuseom (5)
    •  U razgovoru s Herbertom Marcuseom (4)
    •  U razgovoru s Herbertom Marcuseom (3)
    •  U razgovoru s Herbertom Marcuseom (2)
    •  U razgovoru s Herbertom Marcuseom (1)

> Svi tekstovi ovog autora