Anti-bilješke o Trumpu, Izraelu i Palestini

Najstarija monoteistička religija jest judaizam unutar kojeg su četiri danas glavne struje stupnjevane od strogog ortodoksnog judaizma, nakon kojeg se u 19. stoljeću pojavljuju konzervativna, nešto umjerenija struja kao i liberalno-progresivna reformska struja. Konačno u 20. stoljeću se pojavljuje rekonstrukcionistička struja judaizma s naglaskom na židovsku kulturu ispred same religije.

Unutar mora kršćanskih zajednica koje različito tumače Bibliju i različito obavljaju bogoslužje, unutar jedne takve a nazvane Worldwide Church of God, rodio se Matthew James Baker. Na internetima poznatiji kao Matt Baker, pedagog i dizajner iz Kanade svoj hobi izrade lijepih korisnih grafikona vremenom je pretvorio u konkretan i unosan biznis pa na Amazonu možete kupiti njegove umne mape i kvalitetne grafikone na teme iz općih prirodnih znanosti do porodičnih stabala kraljevskih dinastija ili popularnih trica i kučina iz svijeta Hollywooda.

Doktorirao je na temu “Psihološke osobnosti i ateizam: zašto se neki ljudi lakše odriču Boga”, nije bio zadovoljan unutar neobične crkvene zajednice u kojoj se zatekao. Učenje da su Amerikanci i Britanci izgubljeni potomci dvanaest plemena Izraela, između ostalog, stvaralo mu je osjećaj pripadanja kultu.

Priklonio se u mladosti protestantskim crkvama, kasnije se pronašao u agnostičkim pogledima na svijet da bi na kraju svog duhovnog istraživanja prešao u tabor reformskog judaizma, kojeg još nazivaju liberalni.

Kako sam i sâm zainteresiran za klasične liberalne i progresivne ideje, kojih u hrvatskom političkom spektru ima tek na kapaljku, u jednom trenutku sam sa zanimanjem uočio YouTube kanal Matt Bakera kojeg zasad prati tek 2 milijuna ljudi, to je još uvijek skromna brojka na ljestvicama visoke popularnosti.

Nije taj liberalizam ono što vama prvo pada napamet, riječi naime, od one dnevno-uporabno medijske vrijednosti imaju i svoju (izvornu) enciklopedijsku ideju i smisao. Kao što je prirodno i da se desetljećima upotrebom različitih termina u jezičnom tečaju same riječi mijenjaju svojom jačinom i izvornošću značenja, počevši od raznih riječi kao što su prekomjerno upotrebljavana riječ fašizam, narativ, sloboda ili socijalizam. Čemu dati prednost?

Nećemo se praviti ludi svi znamo što danas znači kad se u svakom stupcu novina pojavi etiketa fašizam, znamo na što se misli, znamo težinu izraza.

Nije bitno što se nekim pametnijim filozofima i povjesničarima, podiže kosa na glavi kad neko tako olako i ne sasvim točno nazove (za primjer) Trumpa fašistom, on to i da hoće ne zna biti, po svim svojim specifikacijama nije ni proučavao Drugi svjetski rat dalje od nekih retoričkih poštapalica, pa se osobno na takve objede u svojoj samodopadljivosti i ne obazire previše.

Zlo je moguće i preciznije imenovati, točnih termina i konstrukcija naravno da ima, ali ako nisu u člancima i svakodnevnoj upotrebi neće se “primiti” i dok se jezičkopravna bitka izbojuje – voz (ili vlak) prođe i s babom i s kolačima.

Trump je (p)ostao fašist, nevina djeca ginu u borbi za svjetski mir, a povijesne knjige će pamtiti američkog predsjednika onako kako to bude zahtijevalo tehnokratsko buduće vrijeme pobjednika nad razumom.

Neoizmi naši svagdašnji

Netko želi smrt fašizmu, netko samo želi zlo svome neistomišljeniku, revoluciju i streljački vod. Netko je za dom okupan krvlju, radne logore i apartmane, a netko drugi je za dom i uređenu državu. Netko je za slobodu narodu pod svaku cijenu, netko i pod cijenu ograničenih sloboda. Netko je za pravdu, a drugi gleda samo na realitet stanja na terenu.

Ja sam (barem si tako tepam) za slobodu pojedinca, za slobodu unutar jednostavnog učenja Isusa Krista ili Lao Tzea, za zagovornike nenasilja, ekonomske diplomate, nesavršene svetačke osobe, ponizne teologe i učitelje.

Nekom je opet bauk slobodno tržište, religija, kapital i demokracija – mnogi tako u manjkavoj demokraciji kakvu živimo priželjkuju čvrstu stožernu pesnicu, nalaštenu čizmu otvorene diktature koja se slavi uz pjesmu i ideju. Takvi misle da će svijet uništiti dijalog i komunikacija.

Svima je opet zajedničko to što im novac kao platežno sredstvo nije problem i smatraju ga visokim dosegom civilizacije – samo daj ga što više nama i našima. Ako ga ne možeš dovoljno isprintati, otmi ga bogatašu, nogometašu ili Papi osobno, otmi ga strancu, turistu, ravnozemljašu i korumpiranom predstavniku sustava. Preraspodijeli malo. Šaraj.

Revolucija je loša kada ti uzimaju, dobra kada ti daju, a glave suvišne same ionako padaju. Nemaš pritom izgleda za svoje političko mišljenje, igraš godinama onako kako ti je grah pao, obreo si se u tome a ni sam ne znaš kako.

Svakog dana u kafiću, kao i vi svi ostali skupa zajedno sa mnom, financiram(o) ovakvo stanje u državi i svijetu. Rekao bi na to moj kolega propalestinac i antivakser: A ne idem ti ja po kafićima!

Tako je, moguće su razne svjetonazorske kombinacije, matematički neiscrpne jer nije svijet podijeljen samo u dvije odvojene skupine gdje svaki ravnozemljaš, ujedno je i trampovac, antivakser i fašista; a svaki ljevičar biva komunista, cijepljeni intelektualac i rodno osviješteni umjetnik. Ipak postoje nijanse, nije sve ukalupljeno u ta dva ideološka stupca, nećete mi vjerovati na riječ, ne sumnjam.

Tamo gdje plaćamo porez vjerujući sustavu i gdje nemamo jasnu kontrolu, ne utječemo svjesno ekonomski ni na što, ali ponekad imamo priliku pomnije odabrati proizvod koji kupujemo i usmjeriti vlastiti novac u pravom smjeru, u prave ruke da čini nekog (vrijednosnog) dobra u ovom svijetu. Pomoći bližnjemu je izgleda najteža stvar, rame uz rame onom Gibonnijevom “oprosti”.

A trebalo bi kažem prvo počistiti u svome dvorištu, pomoći svom članu obitelji, susjedu, starijim osobama u nemoći. Kad bi tako ljudi učinili već idući tjedan, ako ne preko noći, čovječanstvo bi se probudilo okupano u svjetlosti dobrote, mnogi bi okovi otpali i empatija bi se proširila i prekogranično i međukontinentalno.

Naivno, ne idu stvari tako, znam, iako bismo u teoriji mogli barem nastojati ići tim smjerom.

Ali ne, mi se još uvijek uporno opsesivno bavimo terminima. Znamo što znači genocid kad svi viču genocid, nećemo se praviti ludi, manje je bitno što je to relativno mlađahan termin s pravnim začkoljicama, tko će se još sad s time zamarati. Istovremeno sam ironičan i nisam.

Riječ genocid je moderna kovanica grčkog i latinskog, može se prevesti kao izravan pokušaj i nakana istrjebljenja čitavog plemena. U kojem postotku genocid treba biti ostvaren da bi se nazvao legitimno i pravno genocidom, koliko matematički neprijateljski narod treba biti zatrt i kulturno poništen?

Ili u kojem postotku jedna vojska mora vršiti zločin, da bi bila proglašena zločinačkom, može i recipročno, koliki postotak je dovoljan da bismo bilo koju vojsku amnestirali od zločinačke naravi ratovanja?

Biće da je po pitanju kriterija odlučujući onaj status pobjednika, ili će prije biti da se ovo sve igra na neograničeni niz utakmica i prvenstava.

Jesu li osvojeni pokali nakon velikih sukoba, iz Velikog rata i onog Drugog samo uspomene koje krase ujedinjene vojne natjecateljske muzeje, bez pravih rezultata i političke konačnosti? Gubitnici uporno igraju nove pretkvalifikacije za idući veliki svjetski sukob, pa koliko bude trajalo, trajalo.

Puno se lakše baviti geopolitikom i rješavati probleme u Ukrajini i Gazi. Gaza je sad naročito popularna vruća tema, nečija velika nesreća daleko nam od kuće i jasno političko ogledalo. Zbog brutalnosti Izraela naše su oči uprte u zločinačke navade Netanyahua, ostali ratovi i rasuto Zlo po svijetu nas ne dotiče istim intenzitetom, naš kapacitet emotivni je ograničen, privid našeg djelovanja je poprilično medijski sužen i prepušten algoritmu, estetski (a)moralan, umjetnički nadahnut i ganut.

Taman kad sam se mislio gorko našaliti da u Gazi još jedino nedostaju tek ustaše i partizani, ispostaviće se da ću načuti podatak kako su odmah nakon osnivanja Izraela 1948. u prvim sukobima (povijesne nevjerojatnice) ipak sudjelovali i politički borci s ovih naših prostora i jedni drugima psovali bližnje na našem (samo)razumljivom jeziku.

Strane su birali i po religijskom ključu, na jednoj su pripomogli handžar-ustaše uz partizanske istomišljenike, na drugoj je bilo dosta Židova koji su napuštali Jugoslaviji, također s iskustvom partizanskog ratovanja.

Tito je odigrao ovdje duplu igru, podržavao je Palestinu, a pod pritiskom Sovjeta fol tajno pomagao i izraelskoj strani naplativši joj to u neophodnim američkim dolarima potrebnim za obnovu ratom porušene Jugoslavije, omogućivši usput i nesmetan odlazak “višku” domaćih Židova u njihovu obećanu “pradomovinu”.

Evo što kaže doktor religijskih studija Matt Baker na još nekoliko učestalih riječi iz svakodnevne uporabe u geopolitičkoj diskusiji.

Izrael ima barem tri značenja: moderna država Izrael stvorena (nepravedno kako inače i nastaju države) 1948., zatim drevni biblijski Izrael – arheološki dokazan i iščitan iz prastarih povijesnih izvora te konačno Izrael kao pojam koji označava cijeli židovski narod.

Tako bi se i Palestina mogla promatrati kroz nekoliko značenja koja nisu identična: Palestina kao geografsko-povijesno područje, zatim sadašnja država Palestina pod okupacijom Izraela i konačno Palestina kao vizija slobodne države uz susjedni Izrael ili još češće vizija jedinstvene Palestine “od rijeke do mora”.

Eto, a ta posljednja vizija je ona na koju se često naslanjaju i naši tradicionalni antisemiti, samo ne znam da li njihovo pravedno rješenje uključuje i povratne centre u svim europskim i arapskim državama gdje bismo smjestili suvišne Židove koji su smetnja takvoj Palestini pa nam ih šalju nazad.

Vraćaju li se i radni logori i hoće li dobiti svu zaplijenjenu imovinu nazad, (ionako “stečenu prevarom i lihvarenjem”)?

Ne, mi smo anticionisti – reći će domaći aktivisti nešto u stilu obrane kakvom se služe i naši “umjerni” desničari koji su zapravo anti-anti fašisti ali sami sebe nazivaju ali-antifašistima i antitotalitaristima.

Jako dugo imamo Ameriku kao svjetskog policajca, u nekom trenutku će to postati netko drugi (znamo i kandidate); još duže imamo i svjetskog bankara a to je kažu narod Izraela, izgleda da su nam baš zato dežurni krivci svi ti naši europski rođaci koje danas nazivamo Amerikanci i Židovi.

Sve je, ispada tako, jedna velika zavjera, jer izgleda da su antifašisti nevoljko oslobađali preživjele Židove od nacističkog stroja, Ameri i Britanci su nevoljko iskoristili snagu Rusije u Drugom svjetskom ratu.

Sjećate li se viceva o Romima i Židovima, bili su popularni u bivšoj zajedničkoj državi Jugoslaviji? I danas su popularni samo nisu toliko općeprihvatljivi, ne pričaju se naglas. Jesmo li oduvijek bili antisemiti ili smo i tada bili anticionisti?

Matt Baker strogo definira riječ cionist kao osobu bilo kojeg političkog spektra koja prihvaća postojanje države Izrael (od “normalnih” osoba do rasističkih ekstremista i islamofobista). Kad se tim metrom mjeri onda su anticionisti oni koji kao antinacionalisti žele kraj okupacije i vide rješenje kroz mogući suživot dviju država do onih ekstremnih anticionista koji žele cijeli Bliski istok pravednički očišćen od svih Židova.

Nama na ovim prostorima i nisu baš najjasnije takve definicije, mi ih koristimo proizvoljno i u kontekstu naših domaćih (fejzbuk) prepucavanja. Gledamo opet crno-bijelo zaboravljajući na sivkaste nijanse.

A u međuvremenu Hrvati se bratime s Ukrajincima, Bošnjaci s Palestincima i rješavaju probleme u vlastitim državama sa takvim iskrivljenim političkim naočalama kao da se po svijetu vode proxy balkanski ratovi, e tako se valjda osjećamo veći i odabraniji od drugih naroda, ako tako nešto već nije i zapisano kao istina u svetim nam tekstovima i vojnim udžbenicima. 

Dvije preporuke za kraj teksta (ili svijeta kakvog poznajemo) 

Onima koji su uspjeli proći kroz cijeli ovaj (djelomično ironičan) tekst, ili će tek samo uočiti njegov kraj refleksnim skrolanjem, toplo preporučujem YouTube kanal Matt Bakera nazvan UsefulCharts i jednu zanimljivu knjižicu Darka Cvijetića “Bilješkarica”. Spomenuti ću da sam u njoj našao barem tucet hrabrih i pametnih rečenica za citirati, ipak ostavljam to za neki drugi put, dosta je piscu tom već njegovih muka i teških preporuka.

Tematika je ovo ljudske naravi i svjetskih ratnih sukoba kojom se mi svi nerado bavimo; sve iščekujući sretniji kraj s nekim iznenadnim proplamsajem razuma i zdrave logike.

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Naš mali otac
    •  Međugorje Ivice Đikića
    •  Tomáš Halík i potraga za Bogom u srcu Srednje Europe
    •  Serijal RTS-a “Kultura Srba u Hrvatskoj”

> Svi tekstovi ovog autora