Hrvatska Vedrane Rudan: nježna ruka, a ne Država strvinara

O smrti Vedrane Rudan mnogi su pisali, referirali su se i na njezin posljednji tekst, objavljen 26. srpnja 2026. god., pod naslovom ”Medicinske sestre odahnut će kad izdahnu”. To je tekst nesebičnosti i empatije žene koja je duboko svjesna da je bolest rastvara u neživotnu materiju, ali u tim trenucima ne misli na sebe – ona je život proživjela onako kako ga je htjela i trebala proživjeti.

Nikoga nije izdala i nikome nije ostala dužna, pa ni nama, zarobljenicama sulude ideje da se u naše tijelo neće useliti bolest, a hoće, i da nas se smrt ne tiče, a samo nas se ona tiče i samo nas ona neprestano dotiče – najprije neprimjetno i nevidljivo, a potom tako bolno očito i fatalno.

Ako smo živjeli kao stvar sustava, politike, religije i povijesti, umrijet ćemo kao stvar; ako smo živjeli kao osobe, bolest, nemoć i smrt nas neće iznenaditi, na sve to smo spremni, sve to smo ukalkulirali u ono što jesmo. Život je, najkraće rečeno, kontinuirano umiranje.

Misao o životu kao svijesti o smrti i ljepoti kao otporu grubosti dužni smo svakodnevno misliti. Vedrana Rudan je, kao književnica i polemičarka, iznosila grubost i negativnost kako bismo se s njima obračunali i naš život zaštitili od poniženja.

Bilo je previše onih koji je nisu razumjeli, takvi danas likuju, živeći u iluziji da iz svoga postvarenog života iznose sud o njezinoj smrti. U njima života nema jer ga nisu sačuvali od grubosti i negativnosti.

Nisam zagovornik esencijalizma, bliže su mi postavke egzistencijalizma, smatram da se sami stvaramo i određujemo, jer jedino tada možemo biti slobodni i odgovorni, ali mi je jasno da je ljudska narav tragično nepromjenjiva – otkad je svijeta i vijeka, neki ljudi se animaliziraju i drugima prilazili s namjerom da ih rastrgaju, pogotovo ako ti drugi ne pripadaju njihovom svijetu stvari, dok neki ljudi, a takva je bila Vedrana Rudan, svojim životom, radom i, konačno, svojom smrću otvaraju put drugim ljudima, pomažući im da se realiziraju kao ljudi.

Njezina posljednja napisana rečenica je rečenica brige za druge, ona poziva građane Hrvatske da spase Hrvatsku od institucionalne, moralne i političke bolesti koja nam dolazi kao Država, ne kao država, nego kao Država sazdana od zla.

Ta zla Država nas truje u Lici i mnogim drugim neotkrivenim lokalitetima, ta zla Država nam oduzima pravovremenu i efikasnu zdravstvenu skrb, a svima nama, zato što smo ljudi, treba dodir ruku koje će nas u svijetu kod rođenja dočekati, ali i dodir ljudi koji će nam sačuvati dostojanstvo u umiranju.

Trebaju nam brižne ruke kada prestajemo biti dio ljudskog svijeta postajući misao koju drugi misle. Te ruke nas ne predaju zemlji nego sjećanju. Vedranu Rudan su te ruke dodirivale, i u bolnici i u obitelji, dodiri tih ljudskih ruku su se borile da u svijetu ne umre kao stvar odnosno kao netko tko je od ljudskog svijeta odbačen.

Predstavnici Države, te bespotrebne, suvišne i štetne stvari u ljudskom liku, sudjeluju u natjecanju tko će prije, i što je moguće brutalnije, likovati nad ovom, koprenom smrti zakriljenom, neprijateljicom Države. Nisu shvatili da svatko tko Hrvatsku promatra ljudskim očima, da svatko tko Hrvatsku vidi i želi kao državu ljudskih ruku i brižnog dodira, nužno mora biti protiv Države.

Ona se, dakle, nije borila protiv Hrvatske, ona se borila za Hrvatsku, zato nas u posljednjem napisanom tekstu poziva da se mi, kao privremeno živi ljudi, borimo za Hrvatsku koja boluje od bešćutne bolesti koja se naziva Država.

Država je ubila, opljačkala i ponizila Hrvatsku. Vedrana je voljela Hrvatsku, voljela je svoju obitelj, bila je odana prijateljima. S neskrivenim divljenjem je promatrala medicinske sestre koje je Država ostavila i zaboravila, ali one nisu ostavile i zaboravile pacijente, nastavile su ih dodirivati i od njih odnositi sve raspadajuće i zemlji predane ostatke koji su se do jučer zvali ljudskim tijelom, a danas su raspadajuća i bolna nemoć.

Ruke medicinskih sestara odvajaju ono ljudskog od onog što više nije ljudsko, kako bi u ljudskom i dalje prebivalo dostojanstvo. Svijet Vedrane Rudan bio je svijet nježnosti i ljubavi prema Hrvatskoj, ali i svijet žestokog, neskrivenog, iskrenog i toliko potrebnog otpora prema državi koja je postala Država.

Hrvatska je već desetljećima na čekanju, nje nema, zakopana je pod naslagama otrova, izudarana je pljačkom, ponižena je institucionalnim nemarom i nebrigom. Hrvatska je stanju terminalnog bolesnika.

Umjesto da svojim rukama i ljudskim srcem stvorimo i uredimo državu Hrvatsku, mi smo Državom ponizili Hrvatsku; svojom nebrigom Hrvatsku smo na smrt osudili. Razliku između Vedrane Rudan kao žene, majke, prijateljice i supruge i Vedrane Rudan kao autorice, uočili su oni koji uočavaju razliku između Države i Hrvatske.

Ni ja ne gajim nikakve simpatije prema Državi, protiv Države se, na svoj način, borim i nastavit ću se boriti sve dok me smrt, ovu koju nosim u sebi, ne pretvori u beživotnu tvar, živo sjećanje i poneku misao, jer jedino tako mogu sačuvati Hrvatsku koja mi omogućava da u njoj čujem moj jezik, da se u njoj razvijem kao biće kulture i povijesti, da se u njoj sjećam svih onih koji su me, Vedraninim rječnikom, smatrali svojim i koji su se veselili mojim uspjesima.

Ti su, također, brižnim rukama strepili nad svim onim što me ili ugrožava ili me može ugroziti. Sve ugroze su te ljudske ruke odnosile od mene.

U toj Hrvatskoj sam odrastao kao dijete, u njoj sam postao otac i suprug, u njoj ću, baš poput Vedrane Rudan, ispustiti dah i nestati, rastvorit ću se u Hrvatskoj koja tek ima doći, ali nikada neću odati priznanje Državi ubojica i lopova.

Ta moja Hrvatska nema veze s ovom Državom hulja i bijednika, lopova i ubojica, prevaranata i jadnika.

Moja Hrvatska je brižna i topla, ona nije Država strvinara. Hrvatska je u otporu prema Državi, ja sam u otporu prema Državi, Vedrana Rudan je bila u otporu prema toj Državi. Ona je tu Državu opisivala prikladnim pojmovima.

U Državi nema branitelja, u njoj nisu Hrvati, vjernici i domoljubi. Hrvati, vjernici i domoljubi su bili s Vedranom Rudan, oni su joj olakšavali umiranje, oni su svjesni da će i oni jednog dana biti na istom mjestu na kojem je bila Vedrana Rudan i u istom stanju u kojem je ona bila.

Ne očekujem da Država ovo shvati i cijeni, ona je preplavljena huljama, bijednicima, lopovima, ubojicama, prevarantima i, nadasve, jadnicima koji bi mogli živjeti u Hrvatskoj, ali to ne žele, njima pripada Država.

Oni su bijedne stvari tog osornog i prema ljudima neprijateljski usmjerenog zla koje se naziva Državom. Tijelo Vedrane Rudan će se rastvoriti u zemlji nadolazeće Hrvatske koju je željela, voljela i s kojom je živjela, a Država će nastaviti bjesniti zbog toga što ovu ženu nije uspjela pokoriti.

Nama preostaje da u tekstovima koje su njezine brižne ruke napisale prepoznamo ljudski dodir žene koja nas je tješila, štitila i na sebe usmjeravala zlo, s namjerom da to zlo ne slomi nas.

Vedrana Rudan je sve tekstove pisala kao brižna majka. Tako je živjela, tako je i umrla.

Tekstove Vedrane Rudan mogu shvatiti čitatelji koji čitanjem postaju djeca majke koja se, kao lavica, beskompromisno bori protiv Države, zato što ta Država želi otrovati, ubiti, osakatiti i poniziti njezinu djecu.

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Plenković i HDZ su neprijatelji Hrvatske
    •  Danas orgijate na Šubićevcu, sutra će vam djeca na Ovčari?
    •  Zašto građani pristaju da im država bude muzej sramote?
    •  Most je monogamna politička prostitutka
    •  Sutkinja koja je oslobodila Marka Skeju osudila je Sabor
    •  Piće i kekse je Dalija Orešković dala, pjenu luda nije uzela
    •  Plenković želi Hrvatsku vojsku pretvoriti u stranačku vojsku
    •  Slavenka Drakulić je zahtijevala da budemo vođeni dobrotom
    •  Plenković i Milanović su sigurni: Hrvati su dementni narod
    •  Račan i Milanović su bili njegovatelji HDZ-ove korupcije

> Svi tekstovi ovog autora