autograf.hr

novinarstvo s potpisom

 
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

31. kolovoza 20… u Hrvatskoj

AUTOR: Miljenko Jergović / 02.09.2023.

Foto: AB FB stranica Miljenka Jergovića

Ulomak izHerkula

U nedjelju 31. kolovoza započeli su neredi, koje je nemoguće naknadno dokumentirati, jer ne postoje vjerodostojni izvještaji. Zapravo, više ne postoje bilo kakvi izvještaji, premda je virtualni prostor bio zagušen vijestima, i premda se tokom dana javilo desetak novih informativnih portala, koji su izvještavali na hrvatskom, engleskom i njemačkom, uglavnom s provladinih i hrvatskih nacionalističkih gledišta. Vijesti koje su objavljivali bile su izmišljene, i jedne su za drugom nestale u sljedeća tri dana, kao što je sljedećih mjeseci iz hrvatskog informativnog prostora nestalo svega onog što je u nedjelju 31. kolovoza 20… godine objavljeno. Ako se godinama kasnije na internetu krene u potragu za onim što su hrvatski mediji objavljivali od noći 29. kolovoza 20… sve do sredine rujna iste godine, ne nalazi se ništa, praznina, savršeno počišćeno virtualno đubrište, gluha, nijema i slijepa sezona usred treštave i šarene svevremenosti jedne primitivne, šovenske, katoličke balkanske kulture, ispunjene denuncijacijama rijetkih preostalih upojedinjenih Hrvata, onih koji nisu dio amorfne pjenaste mase što posvuda naokolo izvire iz kanalizacijskih odvoda, iz otvora na kadama i sudoperima, i svakodnevnom kolektivnom deluzijom na antisemitske, antivakcerske, antikomunističke, antisrpske, antiglobalističke, antimondijalističke i općenito anti-supstancijalne teme, koje na ovaj ili onaj način ugrožavaju viziju savršeno homogenog, pjenastog hrvatstva. 

Na internetu ne postoji više ništa što bi na hrvatskome jeziku posvjedočilo o onom što se u hrvatskome virtualitetu, a zatim i u hrvatskoj zbilji, događalo u tih petnaestak noći. Sve je prebrisano, jedan kompjutorski klik bio je dovoljan za savršen zločin u virtualnom prostoru, ali taj isti klik Hrvatsku je vratio u prahistorijsko doba i u vrijeme pred-čovječanstva, kada ništa osim ljudskog sjećanja ne može posvjedočiti o nečemu što se još jučer zbilo.

“Ali što je s novinama, papir se ne može uništiti jednim klikom, što je s radijskom fonodokumentacijom, što sa satima i danima televizijskog programa, zar ni toga nema, ili ste tako odlučni da štitite zločin koji je počinjen i u vaše ime?” uzvikuje na sjednici Glavne skupštine Ujedinjenih naroda Vladimir Gelb, jer nije spreman da prihvati da u Hrvatskoj tog krvavog miholjskog ljeta više nisu izlazile novine, a riječi izgovorene na radiju i televiziji istog bi se časa pretvarale u savršenu prazninu i u ništa, ništa koje je svakako manje ekspresivno od lomača na kojima su u 16. i 17. stoljeću gorjeli glasnici nepoželjnih vijesti i oni koji su nešto pamtili, i na kojima su u 20. stoljeću po naredbi Reichministra Goebbelsa gorjele knjige, ali to hrvatsko ništa mnogo je strašnije od tih lomača, jer za njim ne ostaju ni dim i pepeo. Za tim ništa ostaje ništa, prazan jezik koji ne izriče ništa. Savršena idila puste zemlje.

Sjetimo se kako je Glavna skupština reagirala na Gelba! Slijeganjem ramena, ravnodušnošću, požurivanjem da se pređe na sljedeću tačku dnevnoga reda. Krvavo miholjsko ljeto u Hrvatskoj samo jedan je u nizu protucivilizacijskih događaja u povijesti međunarodne organizacije, i zašto na njega dalje gubiti vrijeme? 

Zato što nam je Hrvatska pokazala što se dogodi s dokumentom o vremenu u digitalnoj eri? 

Dobro, to smo naučili, sad idemo dalje. Kod nas se novine i dalje štampaju na papiru, a radio i televizija prema zakonu su dužni da foto i videoarhivu čuvaju na čvrstom mediju, na magnetofonskim i videovrpcama, na kompakt-diskovima, na izdvojenim nosačima virtualnog pamćenja. Naši kompjutori imaju veću memoriju od hrvatskih. I, na kraju krajeva, mi nismo divljaci!

Četiri su relativno pouzdana svjedočanstva o 31. kolovoza 20… u Hrvatskoj. 

Uz već spomenutu knjigu Adama Belicha Smrt idiota u Dalmaciji, tu su i knjige tadašnjeg talijanskog veleposlanika u Zagrebu Marca Coluccija Dnevnik uplašenog čovjeka i njemačke novinarke Gabrielle von Mackensen Svjedočim, te serijal od sedam tekstova što ih je na svome blogu objavio Aleksandar Nikšić, američki poslovni čovjek, koji se za krvavog miholjskog ljeta zatekao u Zagrebu na majčinu sprovodu.

Belich je i te nedjelje, kao vjeran katolik, ali pomalo i kao diplomat-obavještajac, poveo obitelj, suprugu i kćeri, osmogodišnje blizanke, na misu u Katedralu. Misu je mimo očekivanja i ustaljenih i rijetko kad iznevjeravanih crkvenih običaja vodio vojni biskup. Održao je vatrenu propovijed u kojoj je vođu srpske zajednice u Hrvatskoj optužio za napade na katolike i Hrvate u Banjoj Luci, dalmatinskom zaleđu i istočnoj Slavoniji. “Mi smo kršćani, naše prvo i posljednje ime je ljubav, na nama je da praštamo, ali kako oprostiti ruci koja drži nož. Najprije se moramo obraniti da bi zatim mogli oprostiti. U ime Boga i za Boga najprije se moramo obraniti!” “Ovo kada sam čuo”, pripovijeda Belich, “znao sam da će se danas svašta događati. Istrčao sam iz crkve i telefonirao ambasadoru, zatekao sam ga na aerodromu, na putu za London, upravo je prošao carinsku kontrolu. Pa, što biste vi sad htjeli, ljutito se zapitao, da ne otputujem na odmor zato što je vaš ludi pop svašta napričao? Kad bismo njih slušali, već dvije tisuće godina ne bismo bili na odmoru!”

Aleksandar Nikšić u drugom, i vjerojatno najvažnijem dijelu serijala objavljenog na blogu “Ispovijed bivšeg Hrvata”, piše da je prije trideset i pet godina iz Hrvatske emigrirao pred nogometom, a da ga je na dan majčina sprovoda zadesila utakmica između Srbije i Hrvatske. Opisuje ukop na Mirogoju, u pradjedovskoj grobnici na pravoslavnoj parceli, i onu odavno već zaboravljenu nelagodu koja mu se javlja iz osjećaja da ga netko sa strane gleda, da ga vidi tu među Srbima i pravoslavcima, a on niti je Srbin, niti je pravoslavac, premda mu je majka, eto, bila pravoslavka, i na neki je način bila i Srpkinja, ali on je Hrvat, to je po ocu, i to iz stigmatizirane obitelji ustaškoga ministra iz vremena Drugog svjetskog rata… 

S tom nelagodom, tim krivim kontekstom, fatalnim razmimoilaženjem u autoidentifikaciji i načinu na koji ga katkad vide drugi, Nikšić je u Zagrebu odrastao. Nogomet ga nije zanimao, kao ni sport općenito, govorili su da ima dvije lijeve noge, ali istina je bila druga: nije podnosio sav taj znoj i svu tu zaludno mobiliziranu muškost, bolne grimase na licima sportaša, nogometaše koji se valjaju po travi kao teški ranjenici iz Velikog rata, i valjda zbog toga nikad nije bio u stanju da do kraja shvati pravila igre.

U vrijeme njegova djetinjstva, godine 1982, zagrebački je Dinamo nakon više desetljeća ponovo bio prvak Jugoslavije. Cijeli je razred išao subotom i nedjeljom u Maksimir, na stadion, na poklonjenje šampionu. Ti ne ideš? upitalo ga je. Ne zanima me! Da, zamišljeno je odgovorio drug, ti si Srbin, dodao je, s puno razumijevanja i sućuti. Ali ja nisam… Uzalud, uzalud, uzalud! Uzalud je, dragi moj, govoriti da nisi ono što su drugi odlučili da jesi. Možeš ti stoput biti rođeni unuk ustaškoga ministra unutarnjih poslova Ante Nikšića, neosuđenoga ratnog zločinca, ti ćeš vazda biti Srbin, jer je to nešto što se ne određuje prema činjenicama, nego se određuje prema sluhu. Ako si Aleksandar Nikšić, onda zvuči da si Srbin. I još ako te slavne i mitske, šampionske 1982. godine ne odlaziš na Dinamove utakmice, tada si sasvim pouzdano Srbin. Jer je naprosto nemoguće da budeš Hrvat i da te baš te godine ne zanima nogomet.

Dok se sa starog mirogojskog groblja, projektiranog i podignutog u drugoj polovini devetnaestog stoljeća, kada je Zagreb bio najvažniji grad jedne malene arkadijske provincije na jugoistoku velikoga višenacionalnog habsburškog imperija, Aleksandar Nikšić spuštao prema gradu, vidio je kako se u turističkoj Tkalčićevoj ulici, ispred desetakaina kafića, čije se terase nadovezuju jedna na drugu, onako kako je to običaj na Balkanu, montira isto toliko velikih televizijskih ekrana. 

Radnici u dresovima nogometne reprezentacije, a s moćnih zvučnika iz dubine kafića grme domoljubne pjesme, deseci različitih pjesama iz isto toliko audiosistema, nadglasavaju jedna drugu, i u ušima i glavi prolaznika koji se kreće niz Tkalčićevu ulicu stvaraju zastrašujuću kakofoniju marševa, raštimanih stadionskih zborova, gromkih šlagera patriotskog sadržaja, krvavih balkanskih tužbalica, melankoličnih nacističkih balada, opernih zborova koji tronuto poju o odlasku u posljednji boj protiv neusporedivo nadmoćnijeg neprijatelja, oštrih bubnjarskih prelaza, sovjetskih borbenih pjesama prepjevanih na hrvatski i na hrvatsku domoljubnu temu, orijentalnih tamburica, njemačkih harmonika i distorziranih električnih gitara, koje prate ritam narodnog kola i glas promuklog pjevača koji pjeva o hrvatskim junaštvima od stoljeća sedmog, kada su se Hrvati po ovdašnjim vjerovanjima s Kavkaza, iz Irana i iz germansko-gotske mitologije doselili na Balkan. To aritmično i višeritmično domoljubno svezvučje Aleksandra Nikšića tjeralo je da sve brže hoda niz Tkalčićevu ulicu, da potrči i da trči kao bez duše, u strahu smrtnome da će ostati bez duše. 

“Uplašio sam se kao nikad u životu, i premda mi se ništa još nije dogodilo, želio sam da se što prije vratim kući, na Manhattan, i da se više ne nađem na ovome mjestu, u ovoj zemlji. To je, sad mi se čini, bio trenutak u kojem sam definitivno prestao biti Hrvat, premda nisam postao Srbin, ni Amerikanac. Postao sam ono što sam, zapravo, i danas: Nehrvat, čovjek čiji je identitet određen onim što nije, onim gdje ne želi biti, onim čega se ne želi sjećati. I ovaj moj blog, koji bi u neka ljepša i pismenija vremena bio esej, ima samo jedan cilj: da ono o čemu pišem prestane na bilo koji način utjecati na moju stvarnost i da prestane biti stvarnost i pretvori se u fikciju. Ne znam je li to moguće.”

Iste večeri, sjedio je u majčinom stanu u naselju Sopot, u Novom Zagrebu, modernističkom, lekorbizjeovskom kvartu sagrađenom u jugoslavenska vremena, tada naseljenom radnicima, socijalističkim pregaocima i njihovim porodicama, i ne paleći svjetla, u mraku doma iz kojeg je upravo prhnula i posljednja duša, slušao glasove vanjskoga svijeta. Ono što u 21 sat i četiri minute nije čuo bilo je da je Srbija povela 1 : 0. Pola sata kasnije začule su se petarde i pojedinačni revolverski pucnji kada je hrvatska mlada vedeta, devetnaestogodišnji Ante Juras izjednačio rezultat. A u 21 sat i 45 minuta, na samom kraju prvog poluvremena, Luka Ivanušec Hrvatsku je doveo u vodstvo, i tada se, činilo se Nikšiću, nebo otvorilo nad gradom. Pucalo je sa svih strana, čuli su se rafali iz automatskog oružja, eksplozije, pucnji iz revolvera i pištolja, praskanje petardi, i krici onih koji su istrčali na prozore da se i oni čuju, ali kako nisu imali oružja i dinamita pri ruci, služili su se glasom kao hladnim oružjem, sredstvom zastrašivanja i obezljuđivanja. Tu radost zvuči kao prijetnja.

U drugom je poluvremenu Ante Juras zabio još dva gola, utakmica je završila 4 : 1 za Hrvatsku, nad Zagrebom se osjećao miris baruta, i sve do jutra povremeno bi se čuli slavljenički pucnjevi. “Ono što nisu u stanju izraziti govorom i jezikom, ti ljudi su iskazivali oružjem. Sporazumijevali su se pucnjavom i eksplozijama, povjerovao sam da je to jezik kojim oni puno rječitije razgovaraju nego što su to u stanju onim jezikom koji sam, zajedno s njima, učio kao dijete.”

Događalo se to u petak navečer. Uzalud je Aleksandar Nikšić tokom subote pokušavao zamijeniti povratnu kartu za New York, koja je glasila tek za utorak. A onda je došla nedjelja, i događaji koji čine okosnicu drugog dijela njegova serijala.

Kako su se internetom širili lažni izvještaji o srpskim napadima na Hrvate katolike u Banjoj Luci, te u Dalmaciji i istočnoj Slavoniji, i kako je iznenada, do tad nezabilježeno rađanje novih, savršeno dizajniranih informativnih portala dodatno pojačavalo jasno usmjerenu atmosferu rata i agresije, tako su nogometni navijači, kojih je po Zagrebu bilo na sve strane, obodreni pobjedom u Beogradu i poneseni valom pivskog patriotizma, gnjevni kao da su upravo izašli s mise u zagrebačkoj katedrali, krenuli u obranu napadnutoga naroda. Kako im je Banja Luka bila daleko, a ni Dalmacija i istočna Slavonija nisu bile bliže, krenuli su rješavati stvari po Zagrebu. 

U nedjelju, u ranim prijepodnevnim satima, grupe od po desetak huligana provaljivale su u ulaze novozagrebačkih nebodera. Išli su od vrata do vrata, penjali se sve do vrha zgrade, od prezimena do prezimena, pa ako bi zapazili neko karakteristično srpsko ime, lupali su, a ako im nitko ne bi otvorio, pokušavali su provaliti.

Bilo je tri kada je Aleksandar Nikšić s balkona svoga mrtvog roditeljskog stana ugledao dva tijela kako jedno za drugim padaju sa sedmoga ili osmog kata susjednog nebodera. Muškarac, učinilo mu se stariji, u kućnom kaputu koji je zalepršao poput padobrana kada se ne otvori, i žena, kojoj se u letu suknja zadigla do uza vrat, i bljesnula su prije udara o tle bijela staračka bedra. U času je znao da to nisu samoubojice.

Koliko je mrtvih tog dana bilo u Zagrebu i Splitu? Hrvatska Vlada priznala je ukupno sedam, ali je, vjerojatno, istini bliži broj od devedesettroje, koji se spominje u javno objavljenom izvještaju ruskog veleposlanstva. Beogradske dnevne novine objavile su listu, koju je sačinila neimenovana nevladina organizacija iz Zagreba, na kojoj se imenom i prezimenom, te adresom stanovanja, navode trideset i četiri žrtve.

Marco Colucci u Dnevniku uplašenog čovjeka piše da se, izmakavši pažnji hrvatskog osiguranja, na vratima rezidencije talijanskoga veleposlanika oko pet sati popodne pojavila Majda Hajdić, supruga hrvatskog književnika, pjesnika i talijanista Alda Hajdića. Bila je polugola, vikala je ubili su Alda, Colucci ju je pustio unutra, čuvari su je pokušali izvući van, došlo je do svađe i naguravanja između veleposlanika Coluccija i ljudi iz policijskog osiguranja, ali nisu se usudili da povrijede eksteritorijalnost rezidencije. 

Laže, kurva! netko je izvana vikao.

Policija će u prvi mah ustvrditi da je sedamdesetogodišnji Aldo Hajdić izvršio samoubojstvo.

Miljenko Jergović 08. 08. 2023.

 

(Nije dopušteno preuzeti ovaj sadržaj bez autorove dozvole. Prenosimo s e-časopisa Ajfelov most autorova portala).

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

     Je li moguće samospaljivanje na Markovu trgu bez političke pozadine
     Kako nejunačnom svijetu ispričati priču o tragičnom junaku
     Židovski heretik, nezakonito dijete, buntovnik Isus Krist
     Žena, muškarac i nebinarno čeljade
     Baby Lasagna čita Pismo lijevom krilu jedne nogometne momčadi
     Pravda za Palestinu i Artsakh, pravda za Eden Golan!
     Na što je Plenković bio ponosan pa je čestitao Baby Lasagni
     Razlika između borbenog zrakoplova i elegije
     Danka Ilić, daleka ugasla zvjezdica na tamnome nebu izbora
     Pojesti govno ozbiljna je i sudbonosna stvar

> Svi tekstovi ovog autora
  • DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

  • MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:
  • ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    VRIJEME SUODGOVORNOSTI – ostale emisije

     

  • vrijeme i suodgovornosti

  • Facebook

  • Donacije

  • Cigle

  • ekumena

  • javni servis

  • prometej

  • povratak adolfa pilsela

  • u što vijerujemo

  • fraktura 1