novinarstvo s potpisom
Građanski odbor za ljudska prava i Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću smatraju da skidanje ploča s latiničnim i ćiriličnim pismom u Vukovaru, koje je već izazvalo slične akcije u drugim mjestima Hrvatske, ugrožava ugled Republike Hrvatske u svijetu i temeljna ljudska prava u zemlji.
Nije prvi put da svjedočimo kako ima ljudi koji će svjesno ugroziti najvitalnije interese demokratskoga društva, slobodu i sigurnost građana procijene li da im to trenutačno koristi. Sjetimo se samo Stožera za obranu digniteta Domovinskoga rata, koji je također zazivao rušenje Vlade i nasilje, a imao je snažnu podršku istih onih struktura koje danas podržavaju Stožer za obranu hrvatskoga Vukovara.
Tada je ”izdajničko”, ”protuhrvatsko” djelovanje Vlade bilo u tome što je nakon 10 godina pokušala privesti na sud čovjeka koji je u Gospiću izvodio prestravljene civile iz skloništa, naređivao njihovo ubijanje i sam ih ubijao. Teško je zamisliti veću uvredu za Hrvatsku i normalne, poštene ljude koji su je branili od agresije od proglašavanja tih zločina ”dignitetom” Domovinskoga rata.
Isto tako teško je zamisliti veću štetu za Vukovar, čije je bogatstvo multietničnosti uništio brutalan napad na taj grad, od nasilnoga sprečavanja svakoga pokušaja da Vukovar prestane biti talac skupina i političara kojima je potrebna i korisna mitologizacija prošlosti. Tko želi dobro Vukovaru, trebao bi se zauzimati za to da bude dinamičan grad koji se koristi komparativnim prednostima svoga položaja i bude ugodniji za život svim njegovim građanima, a ne da postane ”mjesto posebna pijeteta”, jer to je primjerice groblje.
Pripadnici Stožera vjerojatno bi se uvrijedili da im se kaže kako svojim djelovanjem cementiraju ”dostignuća” onih koji su razarali Vukovar i njegov tolerantan slobodarski duh. Ali čine upravo to. Neki možda zbog toga jer to ne razumiju, a drugi jer ih nije briga.
Neki politički analitičari poput prof. Ivana Rimca uspoređuju ovu situaciju s zadnjim danima Weimarske Republike. Ekonomska kriza, velika nezaposlenost, snažne veteranske udruge; neke od njih radikalne, čiji predstavnici svako malo defiliraju u uniformama, što je više nego jasna poruka kakvoj su vrsti društva skloni, postojanje ”dežurne” manjine na koju se nezadovoljstvo i strah od postojećih problema uvijek mogu preusmjeriti, političke stranke u opoziciji; od kojih su neke uistinu ”opasnih namjera”, pravosuđe kojemu nije dana šansa da se oporavi od čistke po etničkoj i političkoj podobnosti.
Kao naš specifikum moglo bi se dodati već otvoreno neprijateljstvo vodstva Katoličke crkve u RH prema demokratski izabranoj Vladi i retorika nekih njezinih čelnika, koja ima sve manje veze s temeljnim kršćanskim načelima, a sve više s radikalno desnom politikom, najblaže rečeno. Na sreću, okruženje je, barem zasad, mnogo drugačije nego što je bilo početkom 30-ih prošloga stoljeća u Europi.
Nacionalistička atmosfera u načelu znači poticanje nesnošljivosti prema nekoj manjini, smanjenje sloboda, prava i sigurnosti pripadnika te manjine, ali, u krajnjoj liniji, i pripadnika većinskoga naroda, koji se stalno uvjeravaju da žive u opasnosti od ”onih drugih”, a ne dijele li to mišljenje, prozivaju ih zbog manjka patriotizma. Tko je u dvojbi, neka razmisli je li Hrvatu danas u Vukovaru lakše javno reći da je za uklanjanje dvopismenih ploča ili se usprotiviti njihovu uklanjanju! Povijesna iskustva uče nas da su takve manipulacije vrlo opasne, a razvoj događaja u sadašnjosti pokazuje da ni najdemokratskije države i društva u Europi na njih nisu imune.
Vesna Teršelič, Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću
Zoran Pusić, Građanski odbor za ljudska prava