Mučenje u čak 141 zemlji!

Tri desetljeća nakon usvajanja Konvencije UN-a protiv mučenja gotovo polovica stanovništva diljem svijeta strahuje da bi mogla postati žrtvom mučenja ako završi u pritvoru, a tortura je registrirana u zatvorima i logorima u čak 141 zemlji na svijetu, navodi se u izvješću koje je objavio Amnesty International početkom tjedna u Londonu, a prenosi HINA.

 

Amnesty je anketirao 21.000 ispitanika u 21 zemlji i otkrio da je zabrinutost zbog mučenja najveća u Brazilu i Meksiku, gdje je 80 posto, odnosno 64 posto ljudi reklo da bi strahovalo od mučenja u slučaju da budu uhićeni. Najmanje od toga strahuju u Australiji i Britaniji (16 posto, odnosno 15 posto stanovnika). “Iako su vlade zakonom zabranile tu neljudsku praksu… mnoge od njih provode mučenja ili ga olakšavaju u praksi”, navodi Amnesty u novom izvješću.

Elektrošokovi, teške batine, silovanja, teška poniženja, simulirane egzekucije, paljenje kože, onemogućavanje sna, prisilno gutanje vode, droge, lavež pasa tik do lica, čupanje noktiju… To je samo dio uhodana repertoara mučenja u zatvorima od Meksika i Brazila, od Nigerije i DK Kongo do Turske i Irana

 

Čak 44 posto ispitanika strahuje da bi bilo izloženo torturi u svojim zemljama u slučaju uhićenja. Četiri od pet ispitanika želo jasne zakone za sprečavanje torture, a 60 posto podržava ideju da mučenje nije opravdano ni u kojim okolnostima. Međutim, većina ispitanih u Kini i Indiji smatra da bi ponekad tortura mogla biti opravdana.

 

Amnesty navodi da je 155 zemalja ratificiralo Konvenciju protiv mučenja, pokrenutu prije 30 godina, ali da mnoge vlade i dalje ne ispunjavaju preuzete obveze. “Tri desetljeća od Konvencije i više od 65 godina od Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima mučenje ne samo da je živo, nego cvate”, upozorava Amnesty u izvješću “Mučenje u 2014. – 30 godina prekršenih obećanja”.

 

Organizacija navodi, i to je najstrašnije, da je dobila podatke o torturi u 141 zemlji, a izvješće daje primjere od Nigerije, Venezuele i Turske do Meksika, Brazila i Ukrajine. Osumnjičeni pripadnici islamističkih skupina u najvećoj su opasnosti da budu mučeni u zemljama središnje Azije i Rusije. Organizacija navodi i da je proteklih godina Ukrajina bila “najgori prijestupnik” među bivšim sovjetskim republikama.

 

Što se tiče Afrike, ondje tortura “buja”, a samo je 10 od 55 zemalja tog kontinenta usvojilo zakone kojima se ona kažnjava. “Afričke vlade još moraju priznati da imaju problem, a tek ga onda početi rješavati”, ističe se u izvještaju. Amnesty najavljuje da će u idućem razdoblju njegov angažman biti posebno usmjeren na pet zemalja u kojima je mučenje učestalo – Meksiko, Filipini, Maroko sa Zapadnom Saharom, Nigerija i Uzbekistan.

Amnesty je anketirao 21.000 ispitanika u 21 zemlji i otkrio da je zabrinutost zbog mučenja najveća u Brazilu i Meksiku, gdje je 80 posto, odnosno 64 posto ljudi reklo da bi strahovalo od mučenja u slučaju da budu uhićeni. Najmanje od toga strahuju u Australiji i Britaniji (16 posto, odnosno 15 posto stanovnika). “Iako su vlade zakonom zabranile tu neljudsku praksu… mnoge od njih provode mučenja ili ga olakšavaju u praksi”, navodi Amnesty u novom izvješću. Čak 44 posto ispitanika strahuje da bi bilo izloženo torturi u svojim zemljama u slučaju uhićenja

 

Organizacija je pozvala države da prekinu zlostavljanje, da pritvorenima omoguće medicinsku i pravnu pomoć i provedu bolji nadzor zatvora. Također pozivaju vlasti da prekinu politiku nekažnjavanja torture i neovisno istraže slučajeva mučenja. “Prije 30 godina AI je vodio svjetsku kampanju protiv zlostavljanja koja je rezultirala Konvencijom UN-a. Otad je ostvaren velik napredak, ali je obeshrabrujuće to što je i danas potrebna svjetska kampanja kako bismo osigurali da će ta obećanja biti ispunjena”, zaključio je Salil Shetty, glavni tajnik Amnesty Internationala.

 

No, vratimo se ne na strahu od mogućeg mučenja, već slučajevima stvarne torture. Elektrošokovi, teške batine, silovanja, teška poniženja, simulirane egzekucije, paljenje kože, onemogućavanje sna, prisilno gutanje vode, droge, lavež pasa tik do lica…

 

To je samo dio uhodana repertoara mučenja u zatvorima od Meksika i Brazila do Turske i Irana. Mučenje je, podsjetimo, nanošenje psihološke ili fizičke patnje (nasilje, mučenje, bol) ljudima putem drugih osoba. Uglavnom kao sredstvo za određenu namjenu, npr. za dobivanje izjave, priznanja, dobivanje informacije ili u svrhu slamanja otpora žrtve mučenja.

 

Koristi se i kao sredstvo zastrašivanja, odmazde, kazne ili kao sredstvo ispitivanja. Mučenje se također koristi kao manipulativno sredstvo prisile i kontrole pojedinca ili skupine ljudi. Predstavlja kršenje ljudskih prava. Prema Ženevskoj konvenciji ne smiju biti mučeni ratni zarobljenici (civilno stanovništvo i vojnici). Unatoč tim konvencijama organizacija Amnesty International, ponavljamo, ima dokaze da dvije trećine zemalja potpisnica sporazuma ne poštuju dosljedno Konvenciju.

 

Posljednjih mjeseci ”snage reda” su bile osobito posvećene raznim metodama torture protiv demonstranata, ne samo pritvorenika ili zatvorenika, na ulicama Brazila, Meksika i Venezuele, gdje je bilo osobito teško. U neredima u ožujku 550 mladih demonstranata je ranjeno gumenim mecima, a uhićeno je i izvrgnuto torturi čak 2157 demonstranata od kojih je na slobodu izišlo tek 66! Poseban sadizam pokazuje i policija Bolivije.

Zaključak stručnjaka je da se agresivne tehnike ispitivanja ili procedure zatvaranja, koje uključuju negiranje osnovnih potreba, izlaganje teškim vremenskim uvjetima, forsiranje stresnih tjelesnih položaja, navlačenje vreće preko glave ili povezivanje očiju, izolaciju, ograničavanje pokreta, skidanje do gola, prijetnje, ponižavanje i druge psihološke manipulacije koje dovode do osjećaja tjeskobe, straha i bespomoćnosti kod zatvorenika ne razlikuju mnogo od fizičkog mučenja kada su u pitanju stupnjevi mentalne patnje koju prouzrokuju, temeljni mehanizmi traumatskog stresa i njihov dugotrajni traumatski utjecaj

 

Nedavno je visoka povjerenica UN-a za ljudska prava Navi Pillay osudila često mučenje zarobljenika u sirijskim zatvorima i pritvornim centrima nekih oružanih skupina. Čak i djecu muče elektrošokovima i čupaju im nokte da bi saznali gdje su im roditelji – borci.

 

Izvješće upozorava na široke razmjere mučenja i zlostavljanja u vladinim zatvorima, kao i u pritvornim centrima nekih oružanih skupina kao što su Islamska država u Iraku i na Levantu, Front al-Nosra, Ahrar al-Šam, Asifat al-Šamal i Liva al-Tavhid. Ljudi se često drže u pritvoru u tajnosti, na neodređeni rok i često se prebacuju iz jednog centra u drugi, a muče se na sve zamislive načine. Mučenje širokih razmjera je, prema UN-u, zločin protiv čovječnosti.

 

Iako su pomalo zaboravljene torture iz doba Busheva rata protiv terorizma u zatvoru Guantanamo i u brojnim tajnim, pa i plutajućim zatvorima CIA-e, neke se metode nastavljaju, upozorava AI. Nakon izvještaja o kršenjima ljudskih prava koja provodi američka vojska u Guantanamu, Iraku i Afganistanu, pojavila su se pitanja o tome da li određene metode i procedure zatvaranja i ispitivanja spadaju u metode mučenja.

 

Zaključak stručnjaka je da se agresivne tehnike ispitivanja ili procedure zatvaranja koje uključuju negiranje osnovnih potreba, izlaganje teškim vremenskim uvjetima, forsiranje stresnih tjelesnih položaja, navlačenje vreće preko glave ili povezivanje očiju, izolacija, ograničavanje pokreta, skidanje do gola, prijetnje, ponižavanje i druge psihološke manipulacije koje dovode do osjećaja tjeskobe, straha i bespomoćnosti kod zatvorenika ne razlikuju mnogo od fizičkog mučenja kada su u pitanju stupnjevi mentalne patnje koju prouzrokuju, temeljni mehanizmi traumatskog stresa i njihov dugotrajni traumatski utjecaj.

 

Takvi stresovi zadovoljavaju kriterij ”teške mentalne patnje”, koja je suštinska za definiranje mučenja u međunarodnim konvencijama.

 

(Tekst je izvorno napisan za tjednik Express).

    •  Shvatite: Milorad Pupovac nije kriv za tragediju Vukovara
    •  Treba nam spomenik kakav je zagovarao Ivan Zvonimir Čičak
    •  Kutlešu ne brinu ni mrtvi ni grabežljivi kapitalizam
    •  Slovo o još jednom (ne)uspjehu, u Nacionalu
    •  20 godina ogromnog doprinosa Documente i Vesne Teršelič
    •  Dođite na promociju možda najvažnije moje knjige
    •  Može li nada doći iz Beograda? Da. Axios, mons. Ladislave!
    •  Novinar Malić i ministar Anušić misle da je Porfirije četnik?
    •  Vatikanska placebo Gospa
    •  Je li SDP ljevica, služi li ona još ičemu danas?

> Svi tekstovi ovog autora