Pripitomili smo mržnju

Strašne stvari zbivaju se mimo nas. Muhamed Abu Kudair otet je u četvrti Šufat u istočnome Jeruzalemu, a zatim je živ spaljen. Nekoliko dana ranije Ejal Jifrah, Gilad Šat i Naftali Frenkel stopirali su na povratku iz vjerske škole. Oteti su i ubijeni. Svijet je ostao zgrožen nad zločinom.

 

Smaknuće trojice “židovskih tinejdžera” osudio je i Vatikan. Izraelski vođa Netanjahu pokrenuo je osvetničku kampanju neselektivnog bombardiranja područja naseljenih Palestincima. U redarstvenoj operaciji “Čuvar brata” uhićeno je četiristo Palestinaca. Jesu li svih četiristo krivi za smrt devetnaestogodišnjeg Ejala i šesnaestogodišnjih Gilada i Naftalija, na Zapadu se, kao ni u Izraelu, previše ne razmišlja. Je li ijedan od četiristo ljudi kriv, ni o tome se ne razmišlja.

Ejal, Gilad, Naftali i Muhamed pokopani su kao knjige s greškom. Nije im pružena prilika da odrastu i postanu svoji ljudi. I da izaberu što će biti i kakvi će biti. Možda bi Ejal spaljivao žive palestinske dječake, možda bi se Muhamed eksplozivom raznio ispred izraelskog dječjeg vrtića, a možda su upravo njih dvojica trebali spasiti svijet i pomiriti ljude

 

Tako se vode ratovi u dvadesetom i u sljedećem stoljeću. Krivi su zato što su jedno a ne drugo, zato što se Bogu mole na ovaj a ne na onaj način, zato što govore jezikom koji se razlikuje od hebrejskoga, iako mu je od svih živih jezika najsrodniji. Krivi su zbog iste stvari zbog koje su smaknuti Ejal Jifrah, Gilad Šat i Naftali Frenkel. I zbog koje je živ spaljen Muhamed Abu Kudair. Samo zato su umrli i oni bezimeni ljudi u bombardiranju područja naseljenih Palestincima.

 

Samo zato će u nekom neizvjesnom, ali vrlo predvidljivom nastavku, stradati nedužni Izraelci. Svaka osveta za sobom povlači novu osvetu. Iza osvetnika stoji božanski autoritet, na koji se pozivaju iz istih svetih izvora, iz sličnih, vrlo bliskih Knjiga. U Tori, kao ni u Kur’anu, ne smije biti greške. Kada prepisivač pogrešno napiše neku riječ, knjiga se sahranjuje po vjerskom obredu, kao da je mrtav čovjek.

 

Sve je, dakle, tačno i ispravno. A Ejal, Gilad, Naftali i Muhamed pokopani su kao knjige s greškom. Nije im pružena prilika da odrastu i postanu svoji ljudi. I da izaberu što će biti i kakvi će biti. Možda bi Ejal spaljivao žive palestinske dječake, možda bi se Muhamed eksplozivom raznio ispred izraelskog dječjeg vrtića, a možda su upravo njih dvojica trebali spasiti svijet i pomiriti ljude.

 

Njihove svete knjige, i naša zajednička životna i povijesna iskustva, dopuštaju svaku mogućnost. Jedino čega nema, i čega ne može biti, a događa se od vremena kada je dobri belgijski kralj naredio da se pomori i opljačka narod Konga – na čemu je nastao današnji blještavi sjaj Bruxellesa – jest da se ljude ubija i pljačka samo zato što su jedno a nisu drugo.

Pripitomili smo mržnju. Postala nam je kućni ljubimac, papagaj u kavezu, kornjača u terariju, zlatna ribica u klozetskoj školjki. Od divlje je mržnje gora samo pripitomljena mržnja. Ona nam pruža dobar razlog da sudjelujemo, makar i simbolički, u ubijanju ljudi čija je jedina krivnja to što su jedno a nisu drugo

 

Kako su ovi strašni događaji predstavljeni u našim tabloidima, na tabloidnim portalima i na Hrvatskoj televiziji. Uglavnom, nikako. Ako je o svemu nešto i rečeno, izvještaj podsjeća na nekakvu bizarnu crnu kroniku. Apotekar iz Tirola ustrijelio susjedovog bernardinca i pojeo mu sirovu jetru. Ili: ilegalna somalska useljenica u Berlinu nije imala od čega da živi, pa si je odsjekla dojku i pripravila je na kiselo.

 

Naravno, bizarnost je posvuda ukrašena i prigodnom anticivilizacijskom histerijom: na sve strane, po hrvatskome virtualnom i novinskom prostoru iskaču pobješnjeli džihadisti, a ispod, u slobodnim komentarima, plasiranim putem Facebooka, u obranu Palestinaca javljaju se povampireni pripadnici SS odreda, čuvari u Auschwitzu i Jasenovcu, da na radost i sreću sveukupnoga čitateljskog puka ispovijedaju što bi svojeručno učinili svakome Židovu koji bi im došao šaka.

 

I tako se sakupljaju “klikovi”, tako rastu virtualne i stvarne naklade: antisemiti laju čim osjete arapsku krv. Tako je to kod nas. A možda je i drugdje tako. Pripitomili smo mržnju. Postala nam je kućni ljubimac, papagaj u kavezu, kornjača u terariju, zlatna ribica u klozetskoj školjki.

 

Od divlje je mržnje gora samo pripitomljena mržnja. Ona nam pruža dobar razlog da sudjelujemo, makar i simbolički, u ubijanju ljudi čija je jedina krivnja to što su jedno a nisu drugo. Samo treba odabrati hoćemo li ubijati židovske autostopere ili ćemo živog spaljivati arapskoga dječaka.

Mirna kao crna zemlja, zagledana u svakoga od nas koji gledamo, žena pod lijepom šamijom, i u elegantnoj orijentalnoj haljini, pokazuje nam sina, dječaka u trenirci i sa šiltericom

 

Muhamed Abu Kudair je, prema jednim izvorima, imao deset godina. Prema drugim, šesnaest. Ali u čemu je razlika? Na slici Reutersovog fotoreportera, objavljenoj u svim boljim novinama na zapadu, njegova majka na najnovijem modelu Samsungovog komunikatora pokazuje njegovu fotografiju. Majka Suha ne plače, kao što bismo očekivali od arapskih majki. Mirna kao crna zemlja, zagledana u svakoga od nas koji gledamo, žena pod lijepom šamijom, i u elegantnoj orijentalnoj haljini, pokazuje nam sina, dječaka u trenirci i sa šiltericom.

 

Mogao je biti hip-hoper, mogao je biti povjesničar umjetnosti, mogao je biti palestinski ambasador u Izraelu. Ili ništa od svega toga. Majka pod šamijom svome je sinu, sudeći po fotografiji i po Samsungu, bila spremna pružiti svo čudo životnih izbora. Amar Avad, tako se zove genijalni Reutersov snimatelj – za kojega po imenu ne možemo ni znati je li Židov ili je Arapin – sve nam je to ispričao o Muhamedovoj majci. Takve su nekada željele biti i naše majke, ali svaka majka to nije bila u stanju provesti.

 

Sav naš poznati i željeni svijet u toj je ženi, u njezinoj čistoj, narađenoj ruci, i u fino udešenoj opreci i razlici između šamije i šilterice. U toj je razlici i opreci sva civilizacija svijeta koji ne bi ubijao onoga koji je nešto drugo a nije ovo prvo.

Našim snebljivim medijskim dušicama nekako nije po volji da su “radikalni Židovi” spalili palestinsko dijete. Ili to nije po volji njihovim američkim i britanskim izvorima? Sasvim je svejedno. Kao što i nema neke razlike između ubojstva palestinskog djeteta i izraelskog tinejdžera

 

Smrt Muhameda Abu Kudaira, Suhinog sina, dječaka sa bijelom šiltericom, u hrvatskim je medijima predstavljena kao smrt “palestinskoga tinejdžera”. Njega su, nabadaju naši po novinama i portalima, ubili “radikalni Židovi” u znak osvete zbog ubojstva trojice “židovskih tinejdžera”.

 

U ovoj hrvatskoj tinejdžerskoj opereti, očito inspiriranoj lošim i površnim američkim i britanskim tabloidima, jedna stvar nikako nije jasna. Otkada su, naime, desetogodišnjaci prevedeni u tinejdžere? Naime, i tamo gdje je Muhamed desetogodišnjak, kažu da je – tinejdžer. Pogledajte, dragi moji, svoje desetogodišnje klince, pa recite po duši: jesu li to tinejdžeri? Stopiraju li na povratku iz škole, duvkaju li marihuanu, čitaju li Hermana Hessea, nabavljaju li, na prevaru, pive iz drakstora?

 

Ili su, ipak, vaši desetogodišnjaci – djeca.

 

Našim snebljivim medijskim dušicama nekako nije po volji da su “radikalni Židovi” spalili palestinsko dijete. Ili to nije po volji njihovim američkim i britanskim izvorima? Sasvim je svejedno. Kao što i nema neke razlike između ubojstva palestinskog djeteta i izraelskog tinejdžera.

 

Ili mislite da se šesnaestogodišnji Naftali Frenkel – spominjem baš njega, jer su mu, sudim i po imenu i po prezimenu, djedovi bili tu, blizu nas, u istočnoj Europi, i za razliku od mnogih današnjih Izraelaca nisu mijenjali svoja jidiš prezimena – mislite da se on, Naftali Frenkel, trebao čuvati autostopiranja? Ako su Muhamed i on bili vršnjaci, ništa ih nije dijelilo. Jedan je stopirao, drugi je nosio trenirku i šiltericu, i slušao hip-hop. Ubila ih je ravnodušnost svijeta.

 

(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).

    •  Kazalištem se služe da sakriju zločine vlasti
    •  Ivan Turudić ne može u mafijaškom filmu glumiti pravednika
    •  Crveni Štef i dolazak Donalda Trumpa na vlast u Hrvatskoj
    •  Mržnja zagrebačkog gradonačelnika prema vozačima
    •  Kratka povijest parkiranja u Zapruđu
    •  Ovo bi bio bolji svijet kada bismo bili kao vozači kamiona
    •  Zašto nakon uvođenja eura odumiru zagrebačke tržnice?
    •  Hanka Paldum i njezini problemi na državnoj granici
    •  Kako to da nikome nije nedostajalo tih 1.334.823 eura?
    •  Lud, zbunjen, normalan

> Svi tekstovi ovog autora