novinarstvo s potpisom
Primjere potpunog urušavanja svih društvenih vrijednosti, baš svakog pojedinačnog kriterija i standarda do posljednjeg, susrećemo upravo svakodnevno, ali malo koji je oslikao posvemašnju hrvatsku građansku, političku i svaku drugu bijedu kao već sad glasovita “afera Barbika”, najimbecilniji do sad zabilježeni pokušaj diskreditiranja jednog predsjedničkog kandidata imbecilnim pokušajem diskreditiranja drugog.
Posve, jasno, svejedno o diskretiranju kojega kandidata diskretiranjem kojega u cijeloj maloumnoj priči zapravo bila riječ.
Nekad, ne tako davno, bila je popularna mantra o obavještajnom kadru kojega je hrvatska državotvorna politika iz podruma zloglasne Udbe preuzela neoštećenog, kao vrhunske profesionalce koji organiziraju atentate, konstruiraju afere, prate, prisluškuju i likvidiraju neprijatelje sistema bez obzira koji im sistem plaća dnevnice, i bez kojih bi jedan tako ozbiljan projekt kao što je stvaranje posve nove države bio neostvariv.
Jedan takav vrhunski obavještajni profesionalac u to je herojsko vrijeme, najzad, bio i prvi ministar policije, drugi bogami i sam premijer, drugi čovjek nove države, a ni onaj Prvi nije bio daleko. Osim, naravno, ako netko ozbiljan ima teoriju po kojemu je Prvi Predsjednik u ono doba mogao biti šef kadrovske službe u Jugoslavenskoj narodnoj armiji bez ikakve veze s Kontraobavještajnom službom.
To su, jebiga, bile ozbiljne službe, i nije svatko u Udbi ili KOS-u mogao biti niti kafanski doušnik, a kamoli špijun, terenski agent ili plaćeni ubojica.
Dvadeset pet godina prošlo je otkako su tako u restoranima na periferijama Zagreba, Beograda, Toronta i Frankfurta sklopljeni ugovori s profesionalcima jugoslavenskih službi, koji će sve otada do penzije predano i odgovorno raditi za iste ljude koje su do tada pratili, prisluškivali ih, pakirali im i bogami dosta revno ubijali.
Mnogo je to godina, i lijep dio toga obavještajnog podzemlja danas je u dubljoj ili plićoj starosti, zasluženoj penziji ili invalidskim kolicima, a još ljepši dio iz obavještajnog je završio u dubljem ili plićem, a svakako vrlo, hm, fizičkom podzemlju, odakle i danas prati sve što se događa gore: vrte mrtvi Udbini veterani u nevjerici lubanjama i u grobovima se okreću kakvi sve kreteni rade taj ozbiljan i odgovoran posao. Eh, da je tako nešto netko pokušao u njihovo vrijeme!
– “Prikazati Barbiku kao poslušnicu Zapada, naročito Amerike…” – čitao bi Šef prijedlog Akcijskog plana, vlastitim očima ne vjerujući što upravo čita – „…te iskoristiti loš rejting Amerikanaca kod građana pravoslavne i muslimanske vjeroispovijesti, ali i dijela katolika, pristaša teorija zavjere i sl.”?
– “I slično“ – samouvjereno bi mu objasnio mladi agent kodnog imena Kreten. – “I sl.” je skraćenica za “i slično”.
– Ti me zajebavaš? Skrivena kamera, jelda? – skinuo bi Šef naočale, pa se stao osvrtati po sobici. Znali su se, naime, u Službi igrati s tim stvarima, otkako su došle one američke male špijunske kamere često bi jedni drugima u dokolici namještali takve sitne podvale i zajebancije.
Da je netko, eto, tako nešto pokušao u ono slavno vrijeme analogne telefonije, mikrofilmova, šapirografa i eksplozivnih kemijskih olovaka, da je netko dakle tada došao s idejom da “iskoristi loš rejting Amerikanaca kod građana pravoslavne i muslimanske vjeroispovijestiu, ali i dijela katolika”, već bi ga niži, općinski šef Udbe sažaljivo pogledao preko naočala, blago ga potapšao po ramenima i očinski obzirno priopćio mu da taj posao nije za njega.
Vjerojatno bi mu Služba pronašla i kakav primjeren posao, kotlovničara u područnoj školi ili pomoćnog radnika u pilani: ne bi, naime, ta stvar bila čak ni toliko glupa da bi predstavljala opasnost za službu, ama niti toliko da se šef naljuti tko sve danas radi za Udbu, pa da ga u nastupu bijesa po kazni ubaci u hrvatsku emigraciju i tamo ostavi da se jebe s ustašama i sl.
Danas, međutim, “slučaj Barbika” je ozbiljna politička afera, oko papira ambiciozno nazvanog “akcijski plan” svađaju se predsjednik države i opozicijski lideri, novine javljaju o slučaju preko cijelih naslovnica, a javnost mrtva-ozbiljna pokušava dokučiti je li to SDP preko Josipovića pokušava diskreditirati Kolindu i HDZ, ili HDZ preko Kolinde Josipovića i SDP, je li to HDZ podmetnuo Josipoviću kao SDP-ov tobožnji HDZ-ov plan, ili SDP Kolindi kao HDZ-ov tobožnji SDP-ov pokušaj da podmetne tobože HDZ-ov plan kao SDP-ov.
Od ideje da bi netko sasvim ozbiljan sastavio tako imbecilan plan nije, međutim, poraznija samo ideja da bi ga netko, s ciljem da kompromitira žrtvu, namjerno sastavio tako imbecilnog – ozbiljno računajući na efekt kod “pristaše teorija zavjere i sl.” – već rezultat koji je namjerno imbecilno sastavljen plan na kraju i postigao.
Činjenica koja se tako u makar rudimentarno ozbiljnoj državi i elementarno ozbiljnom novinarstvu ne bi niti spominjala – da je na portalu Narod.hr odgovornost za “akcijski plan Barbika” preuzeo nekakav Centar za suočavanje Jugoslavena s prošlošću – ispada tako vrlo precizna mjera ovoga, hm, “slučaja”, bolno plitke hrvatske politike i cijele smiješne hrvatske države, Barbie-republike otprilike točno po mjeri maloumnih portala koji u strukturi DNK otkrivaju Božje poruke na aramejskom i sl.: države u kojoj svatko – ali baš svatko – može biti premijer, ministar, general, nadbiskup, urednik, selektor reprezentacije, lijevi bek, intendant kazališta, rektor sveučilišta ili obavještajac.
Nekad, naime – u vrijeme Udbe i KOS-a – hrvatski su državotvorci u ilegali bili oprezni i podozrivi, jer u njihovom je okruženju, jebiga, “svatko mogao biti udbaš”. Taj crv sumnje u jabuci razdora, pričalo se, bio je zapravo najveći uspjeh jugoslavenskih tajnih službi.
Kad su, međutim, jednom shvatili tu ključnu tajnu Udbe, to dakle da “svatko može biti udbaš”, hrvatske je obavještajce – što da vam kažem – baš krenulo.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).