novinarstvo s potpisom
Tko o čemu, Ivan Miklenić o logici. Komentira glavni u(v)rednik Glasa Koncila najjaču rečenicu priopćenja biskupa Zagrebačke crkvene pokrajine sa svoga susreta u Bjelovaru 2. srpnja da bi obranio čast i ugled posrnuloga sisačkoga biskupa Vlade Košića, pa kaže da je ta rečenica izazvala nove reakcije ”koje nisu bile nimalo blaže u svojim grubostima i koje su, može se reći, još žešći napad na Katoličku crkvu u Hrvatskoj” te, uobičajeno za to netalentirano piskaralo, sam sebi skače u usta, jer veli da, iako stavovi većine onih koji su se oglasili napadajući biskupa Košića i Crkvu ne zaslužuju pozornost javnosti, o njima ipak treba pisati, jer, kao, zbunjuju nedovoljno informirane vjernike i sve druge građane.
Naravno da neću ovdje iznova dokazivati da je Ivan Miklenić jedan nesuvisli autor kojeg na položaju drži samo volja izdavača katoličkog tjednika. Uostalom, pod Miklenićevim vodstvom Glas Koncila je doživio da mu tiraža bude desetkovana, a značaj smanjen, pogotovo u samoj Crkvi. Ja pak smatram da o glupostima i podmetanjima koje izvodi Ivan Miklenić treba pisati.
Ali ne zbog toga što bi njegove uvrede i klevete na račun svih onih koji su zgroženi ponašanjem biskupa Vlade Košića bile toliko važne, već zbog toga što su te uvrede moguće zahvaljujući poziciji moći koju iskazuje izdavač Glasa Koncila, zagrebački nadbiskup, kardinal Josip Bozanić.
Naime, kada Ivan Miklenić za predsjednika Mešihata Islamske zajednice u Republici Hrvatskoj muftiju Aziza ef. Hasanovića, koji je jasno i glasno zatražio odlazak Košića s čelnoga mjesta Vijeća za ekumenizam i dijalog HBK i kojem, kao najglasnijem od svih nas koji smo kritizirali Košića, kaže da je ”neprimjereno grub” i ”nepravdean”, a onda još i to da želi ”trajno držati Katoličku crkvu na optuženičkoj klupi” te k tomu i da ”sprječava čišćenje prošlosti”, da ”svim sredstvima želi spriječiti djelovanje Crkve” (mirotvorno, op. D. P.) te da ”pokušava(ju) čitav hrvatski narod proglasiti genocidnim”, onda iza te salve uvreda na račun efendije Hasanovića i svih nas koji smo se prepoznali i osjetili predstavljeni u riječima muftije Hasanovića stoji kardinal Josip Bozanić.
Dajući legitimitet i autoritet necivilizacijskom ponašanju Ivana Miklenića, Josip Bozanić preuzima na sebe baš onu vrstu odgovornosti koju ratni zločinac Dario Kordić, kao osuđenik na uvjetnoj slobodi, nosi zbog zločina svojih podređenih.
”Začepite, vi muslimani!” ”Kuš budite, vi sumnjivi protestanti!” ”Juden raus!” ”Na lomaču sa svima ostalima!”, kaže se s Kaptola broj 8, a s Kaptola broj 31, s adrese s koje se već blagoslivljalo organizirano divljaštvo (a što bi pošten svijet trebao zaboraviti kanonizacijom Alojzija Stepinca), dodaje se – ”Amen!”
O pokušaju da se ”začepi gubica” kritičarima Vlade Košića i da se išamara muftija Hasanović sam pisao prije tjedan dana, ali treba ponoviti ključnu rečenicu navedenoga priopćenja: ”Posebno su u javnosti primijećeni učestaliji napadi na Katoličku crkvu, u kojima se iznose razne neistine. Biskupi su izrazili potporu sisačkomu biskupu, mons. Vladi Košiću, izloženomu neprimjerenim grubostima i nepravednim prozivanjima, koja su plod zatvorenosti prema traženju istine i pokušaja da se Crkvi oduzme glas u zalaganju za pročišćavanje spomena prošlosti koja i dalje opterećuje hrvatsku sadašnjost.”
U pokušaju da obrani neobranjivo Ivan Miklenić u ime Vlade Košića i, još gore, u ime biskupa Zagrebačke crkvene pokrajine s kardinalom Josipom Bozanićem na čelu, piše da u Hrvatskoj ”postoje skupine i pojedinci koji ne žele pročišćavanje spomena prošlosti”, te da se ”od vremena do vremena ponavljaju napadi na Katoličku crkvu te se svim sredstvima želi spriječiti takvo djelovanje Crkve” što ”u svakom času može postati ne samo kamen spoticanja i društvene podjele, nego i uzrok novoga nasilja.”
Drugim riječima, tvrdi Ivan Miklenić, cijela ta garnitura kritičara, od muftije Hasanovića do moje malenkosti, želi ”svim silama, osobito svojim pristranim i nepoštenim prikazivanjem prošlosti, držati otvorene rane iz prošlosti i tako na optuženičkoj klupi trajno držati sve one koji se s njima ne slažu” i dodaje da je to ”kontekst koji otkriva razloge aktualnih napada na biskupa Košića i Katoličku crkvu.”
Najkraće rečeno, Miklenić kao Bozanićev trbuhozborac nas optužuje da svi mi ”prešućujemo zlo” koje su počinili pripadnici ”našega ideološkoga i političkoga kruga” te da smo se napenalili na svakoga onoga koji ”ne pripada našem jatu.”
Ovako to pojašnjava terorist s Kaptola 8: ”Nekima nije dovoljno što su pripadnici njihova jata u poraću pobili desetke tisuća ‘neprijatelja’ iz redova hrvatskoga naroda, već i dalje optužuju i okrivljuju žrtve, štoviše pokušavaju čitav hrvatski narod proglasiti genocidnim.”
Ima tih pokušaja, postoje ti fantasti, ali to nisu ni Aziz Hasanović, ni Sjepan Mesić, ni Milorad Pupovac, ni Vesna Teršelič, ni Zoran Pusić, ni, ni, ni… nisam to ni ja.
Kako rekoh, Miklenić je trajno posvađan s logikom, a i neuk je čovjek. On se u osnovne crkvene stvari ne razumije, jer piše da ”nije zadaća ni briga Katoličke crkve u hrvatskom narodu cjelovito istraživati i tumačiti određena događanja u prošlosti, ali jest joj zadaća ustati za istinu koja je jedini pravi temelj opraštanja i pomirenja i ustati za uklanjanje zaprjeka, osobito umjetnih: političkih i ideoloških, da se omogući opraštanje, pomirenje i suživot ljudi različitih pripadnosti.”
Ništa mu ne podmećem. I jezik koji se sviđa ustašama i sve ostale stupidnosti, sve je to autentično Miklenićevo (ne)djelo. Naime, obavezan je predmet na teološkim studijima – povijest, a ona se uči baš da bi se moglo ”cjelovito istraživati i tumačiti određena događanja u prošlosti”, od saveza Boga s Mojsijem i njegovim narodom, pa sve do okolnosti koje su dovele do strašnih zločina, onoga, ovoga i svakoga ”našega” rata. Baš zbog toga je pokojni kardinal Franjo Kuharić često govorio koliko je važna povijesna istina.
Nisam siguran da shvaćate koliku je glupost odvalio Miklenić: pa taj čovjek bi dobio nogom u dupe na svakom fakultetu. On ruši Katekizam Katoličke crkve koja će do zadnjeg daha braniti svoju istinu (istinu svih kršćana), a ona glasi da je ”uskrsnuće povijesni događaj koji se može ustanoviti i potvrditi znakovima i svjedočanstvima (usp. KKC 647, 656-657)” (što, naravno, ateisti i mnogi drugi ne mogu prihvatiti).
Pa cijela se naša tzv. kršćanska civilizacija i ne temelji nego na povijesti i na potrebi da se o svemu istraži, sine ira et studio, pa će tako, recimo (smatram uskoro), papa Franjo (što on izričito želi i smatra potrebnim) otvoriti arhiv Pija XII. da se vidi je su li Katolička crkva i on osobno dovoljno učinili za spas Židova od holokausta ili su mogli i trebali učiniti više?
Kako se Katolička crkva mogla ispričati za progon Galileja nego povijesnim metodama? Objasniti to sirotom Mikleniću? Bože moj, valjda i to treba učiniti za spas Hrvatske. Ne želi se Ivan Miklenić baviti povijesnim temama? Eh, pa imamo novost za njega – njegov je poslodavac na Bleiburškom polju 13. svibnja 2007. (ne mora Miklenić držati do Augustina i Aristotela, Maritaina ili Ivana Pavla II., ali valjda drži do Josipa Bozanića) izjavio da je potrebno ”rasvijetliti istinu o žrtvama totalitarističkih režima”, pa te ja pitam, pajdo, kako će se to obaviti: tako da čekate da vam tu istinu netko ispriča u ispovjedaonici?!
Ma znamo da je Miklenić licemjeran, jer ga baš zanima koliko je moguće izvrgnuti ruglu cijelu horor priču oko Jasenovca, da ne idemo dalje.
No, ovo sam želio naglasiti: novinar Miklenić brani biskupa Košića tako što tvrdi da je on ustao protiv namjere da se ”politički diskreditira hrvatski narod i uloga sadašnje hrvatske države” i to nakon što je, milošću Božjom (mimo povijesti, valjda) ”biskup Košić dobio uvide u cijeli taj konglomerat događanja.”
Kaže Miklenić da ”ne postoje, niti mogu postojati, riječi biskupa Košića kojima bi odobravao ili nijekao ikoji oblik zla ili zločina, čak ni riječi kojima bi dovodio u pitanje legalnost Međunarodnoga suda…” To je besramna laž! Lako ću sastaviti kolumnu sa hrpom relativizacija zločina (od one famozne kolumne Živka Kustića u Glasu Koncila nakon ”Oluje” pod naslovom ”Neviđena humanost ratovanja”, a za koju su ga biskupi odlikovali!!!) te antihaškim citatima mons. Košića i gomile drugih iz episkopata i svećenstva.
Mi bismo, poručuje nam Miklenić dok nas šamara Bozanić, trebali prihvatiti sve što je izrekao mons. Košić dok muftiji nije prekipjelo, jer mons Košić ”ima osobno iskustvo obraćenja i duboke vjere osuđenoga za taj zločin (Ahmići, op. D. P.)” što mu ”daje pravo i dužnost da se suprotstavi nametanju crno-bijeloga klišeja kojim se zapravo želi onemogućiti istina.” Prekrasno.
Sasvim je jasno, i oko toga se ne treba nervirati, da će se Miklenićeva lupetanja, u ime svoje ili svojih poslodavaca nastaviti sve dok u Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj (ali i onoj u Bosni i Hercegovini) bude nametnut poseban članak vjere ”Crkve u Hrvata”, koji se papagajski ponavlja (upravo zbog nedostatnosti volje za suočavanjem s prošlošću), baš kao što je učinio i kardinal Bozanić na Bleiburgu 2007., da je ”Crkva pokazala da ona ni pod fašizmom, ni pod nacizmom (nezgodno je Bozaniću na Bleiburgu bilo spomenuti ustaštvo), ni pod komunizmom nije zastupala ideologiju.”
Jesu li mons. Vlado Košić, Aloizije Stepinac, Dario Kordić, Branimir Glavaš i mnogi drugi uzoriti katolici na optuženičkoj klupi? Neki su tamo silom pravde, a drugi, i to ih svrbi, zato što su sami odabrali tamo sjesti.
Savršeno jasno im je to pojasnio kršćanski mučenik (umorili su ga nacisti), luteranski teolog dr. Dietrich Bonhoeffer koji je stvar obrazložio u svojoj ”Etici”, a konceptualno razradio Karl Barth u glasovitoj ”Barmenskoj teološkoj deklaraciji” sastavljenoj 1934. Barth je bio jedan od najvažnijih stvaraoca ”Barmenske deklaracije“ koju je i osobno poslao Hitleru. ”Barmenska deklaracija“ je bila otvoreni otpor njemačkih protestanata protiv utjecaja nacizma, pokoravanja i klanjanje drugim ”gospodarima“ (kao što je bio Führer), umjesto Kristu (Katolička crkva u RH vapi za takvim teološkim pokajničkim i programatskim dokumentiom, koji je naredio Ivan Pavao II. 1994. na zagrebačkom Hipodromu).
Iz Deklaracije izdvajam šesti od sedam stavaka:
”Boga se bojte, kralja častite! (1 Pet 2,17)
U Svetome pismu čitamo da u svijetu koji još nije otkupljen, a u kojemu se nalazi i Crkva, država po Božjem nalogu ima zadaću starati se za pravo i mir uz prijetnju i primjenu sile i to prema ljudskoj prosudbi i ljudskoj sposobnosti. Crkva prihvaća blagodat toga naloga sa zahvalnošću i strahopoštovanjem prema Bogu. Ona podsjeća na Božje kraljevstvo, opominje na Božju zapovijed i pravednost, a time i na odgovornost vladara i njihovih podanika. Ona se uzda i sluša snagu riječi kojom Bog sve nosi.
Odbacujemo pogrešni nauk da bi država trebala i mogla osim ovoga svog posebnog naloga postati jedinom i apsolutnom odrednicom ljudskoga života i time također ispuniti poslanje Crkve. Odbacujemo također i pogrešni nauk da bi Crkva trebala i mogla osim ovoga svog posebnog naloga prisvojiti državne metode, državne zadaće i državnu čast te na taj način i sama postati državnim organom.”
Ali ne, od tzv. Stepinčeve sve do tzv. Bozanićeve (čitaj: Košićeve) crkve (koje su sve anomalije i negacije Pavlove teologije i ekleziologije) ovdje ima prostora samo za brutalno hrvatovanje.
Teološko mjesto hrvatske političke teologije i svake moralne teologije političkog života, “Locus theologicus” hrvatske suvremene teologije mora biti – ako se želi biti u “znaku vremena” – hrvatska “nacionalna stvarnost”, ali rastavljena i podložena evanđeoskoj ideji, tj. Crkvi u prolazu svijetom.
Istina, dosta se zakasnilo. Kad su se još nedavno Katoličkom crkvom u Hrvatskoj i na hrvatskom govornom području (što nije mimoišlo ni neke druge crkvene zajednice kao što je Srpska pravoslavna crkva) širile grozne poruke, usmeno i pismeno, da je “prvo biti Hrvat, a potom katolik”, nitko se (ili malo tko) tomu nije odupro iako su se pomiješali osnovni katekizamski pojmovi negirajući srž kršćanske vjere – ljubav prema svakom stvorenju.
Nove generacije hrvatskih katolika i ostalih kršćana (ne ovih koji čitaju Glas Koncila i Miklenićeve bedastoće) morat će biti drugačije odgojene: skladno, tolerantno i s puno više povjerenja u Kristovo poslanje.
Ono konačno što je najljudskiji čin Crkve Božje i svih nas jest pomirenje, mirotvorstvo među ljudima. Crkva Kristova je, prema mnogim teolozima, sakrament mira, tj. za nju je ”ljubav pokretačka snaga povijesti” (kardinal Maurice Roy, bivši predsjednik Papinske komisije ”Pravda i mir”). Mira među ljudima nema ako nema pravednosti. Priznati svoje grijehe je gesta pravednosti – pred Bogom i pred svijetom.
I to bi bilo prilično dovoljno katekizma za loše informiranje i slabo formirane biskupe Zagrebačke crkvene pokrajine i njihova odvjetnika iz Glasa Koncila.