Ožiljak na savjesti zajednice

U filmu o partizanskim diverzantima jedan je govorio da svaki most ima jedno osjetljivo mjesto, jednu tačku u kojoj se sijeku sve njegove crte: dovoljno je po tom mjestu kvrcnuti, i most se ruši. Bilo mi je osam godina kada sam sa školom gledao film, i to mi se utisnulo za cijeli život. Biva da čovjeka tako prati inkantacija iz djetinjstva, i da prema njoj upravlja svoje misli i postupke. Više nego bilo čime promišljenim, moj privatni svjetonazor četrdeset godina kasnije, kada o mostogradnji ne znam ništa više nego što sam znao tada, određen je pričom za koju i ne znam koliko je istinita, da svaki most ima svoju tačku loma. Koju poznaje samo njegov projektant.

 

Životne i djetinje metafore obično nastaju bez ikakve svijesti o sebi. Tako sam, valjda istoga dana kada sam gledao film, o ljudima počeo misliti kao o mostovima. Svatko ima jednu osjetljivu tačku, po kojoj je dovoljno kvrcnuti, i čovjek se ruši. Ne znam tko je u toj stvari projektant. Književnost, između ostaloga, i govori o osjetljivoj čovjekovoj tački. Zato sam i postao pisac: da bih čitao i da bih čitajući ljudima tražio osjetljive tačke. U zbilji zbiljskoj to ne činim. Nisam sadist, čuvar logora, investigator, paparaco…

Svatko ima jednu osjetljivu tačku, po kojoj je dovoljno kvrcnuti, i čovjek se ruši. Ne znam tko je u toj stvari projektant. Književnost, između ostaloga, i govori o osjetljivoj čovjekovoj tački. Zato sam i postao pisac: da bih čitao i da bih čitajući ljudima tražio osjetljive tačke. U zbilji zbiljskoj to ne činim. Nisam sadist, čuvar logora, investigator, paparaco…

 

Tokom nekoliko ljetnih tjedana 2014. u Novome Zagrebu – tom najljepšem urbanom fragmentu Hrvatske – ubilo se više ljudi. Različiti po dobi, spolu i socijalnom podrijetlu, nisu imali ničega zajedničkog, osim da su se ubili doista: skokom s krovova nebodera, s visokih katova, prekoračivali ograde francuskih balkona, nisu više računali na to da bi ih u posljednji trenutak netko mogao spasiti, ili da bi sretnim slučajem mogli preživjeti. Skočila je tako žena s trogodišnjim djetetom, a drugo je dijete ostalo u sobi samo. Što joj se dogodilo?

 

Samoubojstvo je intiman čin. Intimnijega, zapravo, i nema, jer se nitko ne ubija drugome, a da se prethodno ne ubije sebi.

 

O razlozima za samoubojstvo također ništa ne možemo znati – nema više onoga tko bi nam rekao, jer preživjeli i navodni samoubojice nisu dobri svjedoci – osim što u jedno možemo biti sigurni: ne postoje zajednički ni kolektivni razlozi individualnih samoubojstava.

 

Ni društvena kretanja, ni politička i ekonomska kriza, ni meteorološke prilike – sparno i kišovito ljeto, mučna popodneva pod užarenim betonskim krovovima – ne presuđuju čovjekovoj odluci. Uzaludno je na tu temu sazivati znanstvene skupove, provoditi novinarske ankete, ispitivati po utrinskoj tržnici građane zašto im se ubijaju susjedi.

 

Gledao sam ih ovih dana, te susjede, kako sjede po štekatima tržničnih kafića, i odsutno zure u novinske članke s pričama iz njihova susjedstva. Dok sluša ili čita o samoubojstvu u susjedstvu, čovjek nužno traži sve ono što bi ga razlikovalo od samoubojice. Kada pronađe tu razliku, kada je učvrsti i zakuje kao dasku na Ikeinom ormaru, smiri se i počinje žaliti svoga dojučerašnjeg susjeda koji se upravo preselio na Mirogoj, kao nekoga dalekog i suosjećanja vrijednog tuđinca.

Ni društvena kretanja, ni politička i ekonomska kriza, ni meteorološke prilike – sparno i kišovito ljeto, mučna popodneva pod užarenim betonskim krovovima – ne presuđuju čovjekovoj odluci. Uzaludno je na tu temu sazivati znanstvene skupove, provoditi novinarske ankete, ispitivati po utrinskoj tržnici građane zašto im se ubijaju susjedi

 

Najednom, on nam biva tako stran, kao da nas je dijelilo sedam gora i sedam mora, a ne jedan haustor. Zaštićeni njegovom nesrećom, bivamo uvjereni da se nećemo ubiti.

 

Svaki je novozagrebački samoubojica imao porodicu. Ili barem rođake, braću i sestre koji žive s druge strane Save, ili u nekome drugom gradu. Plašimo se malo njih i njihove nesreće. Čini nam se da oni nešto više znaju, a možda i da su i dalje u nekom mističnom suodnosu sa samoubojicom. Ne bismo ih voljeli sresti da se ne zarazimo. Ništa nije tako zarazno kao nesreća. Olako grlimo bližnje, i ponavljamo si kako mi nismo nesretni. Nikako nismo.

 

Porodice tih ljudi obično ne znaju ništa o njihovim razlozima za smrt. Više od njih znaju susjedi, jer susjedi vole da pretpostavljaju, mistificiraju, izmišljaju. Pogotovu ako su vrata do vrata. Porodice su očajne i začuđene. Muči ih savjest, i uvijek će ih mučiti. Iako nisu ništa krivi. Obično nisu. I nekoliko su ih puta odgovorili od samoubojstva. Ali pomoći nije bilo, niti je može biti: onaj tko se odluči ubiti, taj će se na kraju i ubiti. Ako mu je i bilo spasa – a nekima jest – nije ga mogla spasiti porodica. Ni psihijatar. Najprije ga je mogao spasiti slučajni prolaznik.

 

Poznavao sam čovjeka koji je cijeloga života imao vrlo snažan unutrašnji motiv da se ubije. Bio je drag, vedar i tih gospodin, oslobođen gorčine. Jednom se, tako, nekoga gluhog kolovoškog dana popeo na vrh nebodera u kojem je stanovao, prekoračio ogradu i pomislio kako je sve to, zapravo, lako. I kako ga više ništa ne drži. Skočio bi da nije bilo starije žene, koja je dvaput tjedno čistila neboder, i koja je iza njegovih leđa mirnim glasom izgovorila: “Nemoj sine, grehota je!”

Ne znam jesu li mogli biti spašeni ljudi koji su skakali s novozagrebačkih nebodera. Vjerojatno je, međutim, da je njihov čin mogao biti odgođen. A ta odgoda se, također, zove život. U životu zna biti i sretnih preokreta. Moralo je biti spašeno ono trogodišnje dijete koje je bilo u rukama majke, odlučne da se ubije. To dijete ožiljak je na savjesti zajednice. Mnogo je takvih ožiljaka, a zajednica je tim bolja što ih je svjesnija i što je više u njih zagledana

 

Ta jedna riječ, “grehota”, pogodila ga je u onu osjetljivu tačku, koju poznaje samo projektant, i nije skočio. Kako bi se ubio, kad je to grehota? Događalo se to u ljeto 1991. Pričao nam je o tome godinu kasnije, dok sam u njegovome stanu čekao da prođe granatiranje, pa da idem kući. Smijali smo se, kao da je sve ovo dobra šala. I on se smijao. Skočio je sa svog nebodera godinu ili dvije nakon što je završio rat. Nije bilo žene koja dvaput tjedno redi i mete stubišta.

 

U jednome trenutku postajemo nemoćni pred stradanjima bližnjih, svojih rođaka, prijatelja i ukućana. Nađemo se pred zidom njihovih neizlječivih bolesti, naravi ili karaktera. Pojave se socijalni radnici, psiholozi, psihijatri, ljudi koji vladaju tehnikama ublažavanja ili odgađanja nesreće. Zatim više ni njih nema. Svakome čovjeku trebao bi po jedan socijalni radnik, psiholog, psihijatar.

 

Nakon sezone bijesa i mržnje, tih privida unutrašnje snage čovjekove, njegove izvornosti i elementarnosti, raspadamo se da nas više nitko nikada ne sastavi. I ne bi nam bili dovoljni po jedan stalni socijalni radnik, psiholog, psihijatar.

 

Ne znam jesu li mogli biti spašeni ljudi koji su skakali s novozagrebačkih nebodera. Vjerojatno je, međutim, da je njihov čin mogao biti odgođen. A ta odgoda se, također, zove život. U životu zna biti i sretnih preokreta. Moralo je biti spašeno ono trogodišnje dijete koje je bilo u rukama majke, odlučne da se ubije. To dijete ožiljak je na savjesti zajednice. Mnogo je takvih ožiljaka, a zajednica je tim bolja što ih je svjesnija i što je više u njih zagledana.

 

Svakodnevno prolazeći pokraj ljudi, dok ih pozdravljamo po stubištima i provlačimo se između njih i pijačnih tezgi sa sezonskim voćem i povrćem, mi smo u značajnoj mjeri gospodari njihovih sudbina. Jednim im pogledom možemo oduzeti ili vratiti nadu. Tako je svugdje, i to je važno. O tome bi se moglo misliti dok se oko nas ubijaju ljudi.

 

(Prenosimo s autorova portala).

    •  Crveni Štef i dolazak Donalda Trumpa na vlast u Hrvatskoj
    •  Mržnja zagrebačkog gradonačelnika prema vozačima
    •  Kratka povijest parkiranja u Zapruđu
    •  Ovo bi bio bolji svijet kada bismo bili kao vozači kamiona
    •  Zašto nakon uvođenja eura odumiru zagrebačke tržnice?
    •  Hanka Paldum i njezini problemi na državnoj granici
    •  Kako to da nikome nije nedostajalo tih 1.334.823 eura?
    •  Lud, zbunjen, normalan
    •  Zašto Nepalci ne bi postali Hrvati…
    •  Bečki konjušari i slovenska gospoda

> Svi tekstovi ovog autora