Kustić: trajan i poticajan

Zaupokojna liturgija sv. Ivana Zlatoustoga za pokoj duše svećenika Živka Kustića, vrsnog teologa, analitičara, pisca i neumornog glasa u trenucima kada je poučavao hrvatsku javnost o tome tko su hrvatski grkokatolici, služena je 22. srpnja u konkatedralnoj crkvi Sv. Ćirila i Metoda na zagrebačkom Gornjem gradu.

 

Liturgiju je predvodio križevački vladika Nikola Kekić uz susluženje slavonsko-srijemskog vikara protojereja stavrofora Ivana Barščevskog, žumberačkog vikara protojereja stavrofora Milana Vranešića i nekolicinu svećenika istočnoga i zapadnog obreda, u nazočnosti brojnih članova obitelji, vjernika i prijatelja, ispunivši ovom prigodom do posljednjeg mjesta grkokatoličku konkatedralu.

 

Govoreći o don Živku i njegovu odlasku u predvečerje blagdana sv. Ilije kojeg je toliko štovao i o kojem je toliko puta propovijedao na Svetoj Geri u čijem je podnožju započeo svoj svećenički život, biskupski žumberački vikar Vranešić istaknuo je kako je don Živko otišao tiho i samozatajno te rekao:

Vranešić se prisjetio kako je don Živko Kustić govorio o nezaboravnim trenucima kada je sa svojim Žumberčanima znao provoditi vrijeme upijajući one životne temelje koje, kako je znao reći, ne može dati ni mudrovanje skolastike, ni fizika ni matematika već stara planinska gorštačka mudrost

 

“Živio je prema riječima koje je jednom izrekao u svojoj nadahnutoj propovijedi: ‘Kad gradovi ocvatu, pustinje procvatu’. Proživio je posljednjih nekoliko godina, u svojoj sobi u Domu, gotovo pustinjački. Proživio je kao pravedni Job kada ga je đavao iskušavao hoće li ostati vjeran u teškim trenucima. Otišli su mu put vječnosti njegova mila i draga supruga Marica i njegova uzdanica sin Josip. U posljednjih nekoliko godina kada mu je završio aktivni život, u buci ovoga svijeta, u turbulentnim vremenima života ove Crkve proživljavao je meditirajući o svom poslanju, životu Crkve i ove nacije.

 

Meditirao je upravo ono što smo čuli iz poslanice apostola Pavla Efežanima. Obukao se u borbeni stav kakvog mora imati pravi Kristov vojnik, jer su vremena bila teška i bremenita. Zato je Živko hrabro, odlučno i rezolutno nosio štit vjere i kacigu spasenja, opasao se istinom i obukao u spremnost. Oklop mu bijaše spremnost u vjeri za Boga, čovjeka, za progonjenoga i najmanjega”.

 

Govoreći o maču duha kojim je Bog don Živka obdario neviđenom elokvencijom na ovim prostorima kada je progovarao u samo njemu specifičnom propovjedničkom zanosu, Vranešić je istaknuo kako mač njegove pisane riječi nije ovisio o tehnici, već o sadržaju te zaključio kako je upravo ovo razlog zbog kojeg je mogao biti i bio prepoznatljiv i čitan.

 

Postavivši pitanje kako je taj neumorni svećenik Božji postigao prepoznatljivu vještinu svjedočenja Kristove vjere u teška vremena, Vranešić je, prisjećajući se njihova razgovora, istaknuo kako je njemu govorio o divnim profesorima skolastike koji su ga naučili misliti, razmišljati i promišljati; o matematici i fizici koju je studirao, o nezaboravnim trenucima kada je sa svojim Žumberčanima znao provoditi vrijeme upijajući one životne temelje koje, kako je znao reći, ne može dati ni mudrovanje skolastike, ni fizika ni matematika već stara planinska gorštačka mudrost.

Govoreći o maču duha kojim je Bog don Živka obdario neviđenom elokvencijom na ovim prostorima kada je progovarao u samo njemu specifičnom propovjedničkom zanosu, Vranešić je istaknuo kako mač njegove pisane riječi nije ovisio o tehnici, već o sadržaju te zaključio kako je upravo ovo razlog zbog kojeg je mogao biti i bio prepoznatljiv i čitan

 

“Ukomponiravši sve ovo na Žumberku, Božja providnost na čudnovat je način htjela da se na Žumberačkom gorju i podgorju stvori kvintet ljudi koji će obilježiti život ove Crkve i prostora, ono što je bilo rijetko viđeno u cijeloj kršćanskoj Europi. Markantne osobe: zatočenik za pravdu i istinu blaženi Alojzije Stepinac u Krašiću i nezaboravni župnik Josip Vraneković, na Oštrcu Vlatko Pavlinić i u Samoboru naš kardinal Franjo Kuharić.

 

Bio je to kvintet ljudi koji su ostavili neizbrisivi pečat. Pokretanjem Glasa Koncila, dolaskom Vlatka i Živka ta novina postaje prepoznatljiva, čitka i uvažena. I opet je sredinom 60-tih godina Božja providnost htjela da se u to vrijeme stvori jedan teološki amalgam umova, srca i plemenitosti.

 

Da se uz ovu petoricu ljudi pojave i drugi velikani: Josip Turčinović, Tomislav Janko Šagi Bunić, Vjekoslav Bajsić, Bonaventura Duda i nekolicina ostalih koji stvoriše čvrsti spoj tražeći novi izričaj crkvenosti u teškim vremenima”, istaknuo je nadalje vikar Vranešić, zaključujući kako je specifičnost spomenutih ljudi bila u dijalogu, njihovim razgovorima i promišljanjima uz česta trvenja, ali nikada s mržnjom.

 

“Ovo je otvorilo prostore Glasu Koncila gdje su se umovi Crkve i srca ove Crkve sastajali, raspravljali i tražili nove izričaje. Nije bilo zatvorenosti u vlastite sitne interese, već je bio u pitanju interes Božji, Božje Crkve koju je trebalo nositi, iznijeti, i pobijediti”, rekao je Vranešić.

 

Govoreći o očinskom i bratskom kontaktu s kolegama svećenicima, optimizmu i zajedništvu kojega je don Živko njegovao, Vranešić je istaknuo kako je u svim međusobnim susretima kontaktirao putem evanđelja “ne dopuštajući nama svećenicima da klonemo duhom već da zajedno idemo naprijed”.

Govoreći o očinskom i bratskom kontaktu s kolegama svećenicima, optimizmu i zajedništvu kojega je don Živko njegovao, Vranešić je istaknuo kako je u svim međusobnim susretima kontaktirao putem evanđelja “ne dopuštajući nama svećenicima da klonemo duhom već da zajedno idemo naprijed”

 

Držao se onoga što mu je rekao blaženi Alojzije kada su mu kriomice dolazili: ‘Dok ćete se držati zajedno bit ćete jaki, neće vas slomiti. Kada se počnete zatvarati u svoje dvorove, zatvarati vrata pred ljudima, tada će vas kršiti i lomiti'”.

 

Propitujući se što don Živko ostavlja iza sebe, Vranešić je zaključio: “Buduća vremena koja su nastupila. Neopoganštinu kada će ova Crkva morati tražiti nove izričaje i afirmaciju. Tada će se morati iznova iščitavati tekstovi Kustića koji su u ovome trenutku možda i zanemareni, ali koji itekako pridonose novim prilikama za novu reevangelizaciju.

 

Ostavlja nam i unutarcrkvenu dijalošku dimenziju, jer je bio prepoznatljiv i po dijalogu unutar Crkve u kojem je ustrajao kroz očinski razgovor i razumijevanje. Ostaje u svojem brojnom biološkom potomstvu, ali i među duhovnom djecom. Ostavio je bilo vidljivi bilo nevidljivi trag. Učili smo od tebe, a učit će i oni iza nas jer tvoji su tekstovi pisani vrijednošću neprolaznosti i poticaja za budućnost”.

 

Vranešić se toplim riječima oprostio od don Živka, rekavši: “Otišao si u krilo Abrahamovo. Hvala ti za divnu propovijed kada si prvi propovijedao u svetištu praoca naše vjere Abrahama u Samoboru. Otišao si u njegovo krilo gdje te čeka tvoja Marica s kojom si proživio tolike godine. Koja te je razumjela i pratila, jer nije bilo lako biti Živkova žena i svećenička supruga.

 

Ponosna i časna, vrijedna i poštena držala je uistinu tri kuta kuće, podižući djecu dok si bio na mnogim putovanjima za dobrobit Crkve. Nisi se zatvarao u sebe, a ona je sve podnosila na sebi. Otišao si i svojoj uzdanici sinu Josipu. Živio si za Boga, pa zato s njima sada živi u Bogu”.

 

(IKA)

    •  Život i djelo kardinala Franje Kuharića
    •  Promišljanje o rimskom biskupu u okviru zajedništva krščana
    •  Nina Simone: Roman
    •  Knjiga mojih života
    •  Gabrijela ne smije umrijeti
    •  Alikvot
    •  Aktovka
    •  Standardni jezici i sociolekti u 21. stoljeću
    •  Sarina druga ljubav
    •  Narodni preporod u Istri (1860 – 1907)

> Svi tekstovi ovog autora