Prevara – ključna riječ u novijoj povijesti Hrvatske

Nije to bila neka velika i bombastično plasirana vijest. Unatoč zvučnom naslovu “Dobar dan! Platio sam direktoru Šariću 500 eura za posao, a još ništa!?”, skutrila se u desnom donjem kvadrantu šeste stranice subotnjeg Jutarnjeg, tik do plaćenog oglasa o posebnoj prodaji perzijskih tepiha. Da joj se posrećio kakav “prazniji” dan, zacijelo bi dobila barem pola stranice, plus najavu na naslovnici, ali ovog je vikenda morala popustiti i skloniti se pred lavinom milijuna pokradenih iz HGK-a i HAC-a (uzgred, jeste li i vi zamijetili da najviše hrvatskih tvrtki iz kojih se bezočno kralo zadnjih dvadesetak godina u akronimu naziva ima slovo “H”, najčešće na prvome mjestu?) i novostima iz splitskoga škvera.

 

Ukratko, neki se lik, opet onaj Nepoznati Počinitelj, godinu dana služio imenom stanovitog Josipa Šarića, direktora Općih poslova ZG Holdinga, i papirima s holdinškim memorandumom da bi od budala uzimao po 500 eura u zamjenu za sigurno zaposlenje. I ne samo da su mu davali, nego sad u panici, bez posla i bez eura, zovu Holding i traže – povrat novca!!!

 

Zapanjen sam stao i odmah se sjetio dviju priča iz druge polovice osamdesetih. Prva ide ovako: milicija je pustila nevinog čovjeka, pogrešno sluteći da je riječ o prevarantu koji je budalama diljem južne Srbije mjesecima obećavao zaposlenje na – klinici “Schwarzwald”. (Za mlađe čitatelje, ako ih ovdje ima, “Klinika Schwarzwald” bila je njemačko-austrijska TV-serija, jedna od prvih viđenih sapunica, tada silno popularna u Jugoslaviji.)

 

Ukratko, neki se lik, opet onaj Nepoznati Počinitelj, godinu dana služio imenom stanovitog Josipa Šarića, direktora Općih poslova ZG Holdinga, i papirima s holdinškim memorandumom da bi od budala uzimao po 500 eura u zamjenu za sigurno zaposlenje. I ne samo da su mu davali, nego sad u panici, bez posla i bez eura, zovu Holding i traže – povrat novca

 

Elem, tip je ljudima tvrdio da je osobno dobar s doktorom Klausom Brinkmannom, šefom klinike, i njegovim nestašnim sinom Udom, ali ključno je bilo to što je posebno, ali baš posebno, razumijete, dobar s glavnom sestrom Hildegard Zeisig. Ona je zapravo tamo glavna i drži sve konce u rukama, kenjao je frajer na vagone, pa ako možda želite neki posao, onako, pomoćni, bolničar ili čistačica, takvo što, ne treba tu neka škola… Za tu nesebičnu uslugu tražio je (ne on, naravno, nego sestra Hildegard, ne bi on nikad, bože uščuvaj!) samo tisuću maraka. I uspio tako smotati gotovo stotinu budala. Koliko je meni poznato, tipa nikad nisu uhvatili. I ja mu želim dug život u dobrom zdravlju!

Priča druga, iz istog vremena podivljale inflacije: u Zagrebu je uhapšen i pred sud izveden neki lik koji je zvonio na vrata i predstavljao se kao kontrolni inspektor Elektre. Očitao bi brojilo, rekao da je dug toliki i toliki i da se naplata ima izvršiti na licu mjesta, ili slijedi trenutno isključenje struje. Nekoliko desetaka budala nasjelo je na tu njegovu priču i smjesta platilo, a onda je lupež napokon dolijao i završio na sudu. Proučivši cijeli slučaj, njegov odvjetnik – dodijeljen po službenoj dužnosti – shvatio je da nema drugog izlaza nego vaditi branjenika po osnovi duševne poremećenosti i predložiti psihijatrijsko vještačenje. Kad je ovaj to čuo u sudnici, ustao je i zagrmio: “Čekajte, kaj to znači da sam ja lud? Ja lud?! Pa oni su meni nofce davali na temelju ničega, na svojim vratima! Pa oni su ludi, a ne ja, njih dajte na to vještačenje!”

 

Ne sjećam se epiloga tog sudskog procesa, ali nadam se da i taj gospodin dan-danas uživa u blagodatima svoje inovativnosti. Jer, koliko nam god ekolozi govorili da dnevno na Zemlji izumire barem desetak vrsta i sorti živih bića, postoji jedna koja se, razvidno je iz triju prezentiranih primjera, em junački opire tom trendu, em demonstrira nevjerojatan fertilitetno-natalitetni prosperitet: Homo stupidus. Budala domaća obična.

 

Lažni Josip Šarić, lažni direktor Općih poslova ZG Holdinga, široj javnosti poznatiji kao Nepoznati Počinitelj, najbolji je dokaz toj tvrdnji, ali i lakmus za očitavanje stvarnog stanja nacije, odnosno njenog stava o politici i ekonomiji. Moraš biti zastrašujuće glup da povjeruješ nekome tko ti iz ruku uzima 500 eura u kešu, nažvrlja nešto na sivkastu fotokopiju s gradskim logotipom i odlazi iz kuće govoreći “Ajde, pa se čujemo!”. Ma ni u “Big Brother” te takvog ne bi primili, jer si i za njih preglup, ako poslije (kad ti drveni zupčanici zakavkaskog procesora u glavi napokon prorade) još i zatražiš povrat svoje idiotske investicije!

Prevara je čvrsto ukorijenjena u koštanoj srži svakog od nas (ne samo Hrvata, znam, ali baš me briga za druge, i sad i inače!) i ne treba se ovdje nimalo čuditi nijednoj manifestaciji nepovjerenja, ni našeg niti tuđeg. A sizifovski je uzaludan svaki pokušaj da to promijenimo

 

Postoji međutim još jedna dimenzija ovog najnovijeg ukazanja Homo stupidusa. Objavljeno je da brojni ljudi traže taj povrat novca, ali nije objavljeno, niti će ikad biti, koliko je onih kojima je to ipak bilo neugodno napraviti, jer su shvatili da su nasjeli prevarantu koji se samo vješto okoristio postojećim društvenim okolnostima. Dok me god netko argumentirano ne demantira, ja ću biti uvjeren da je užasno velik broj stanovnika Zagreba popušio priču “Josipa Šarića” i platio mu tih 500 eura za posao u Holdingu, samo zato što su pomislili da shvaćaju pravila igre, ne samo u Holdingu.

 

Ima kolega koji tvrde da je korupcija ušla u svaku kapilaru hrvatskog društva. Hej, ekipa, ma koje kapilare, korupcija je u svakoj najsitnijoj alveoli svakih hrvatskih pluća! Ima li u Hrvata ičega normalnijeg od toga da tražiš povrat novca za prevaru koju si, ne shvaćajući da si i sam prevaren – jer si preglup za to – kanio počiniti?

 

Prevara, to je ključna riječ u novijoj povijesti Hrvatske. Na prevaru smo osnovali najveću stranku, na prevaru smo se osamostalili (inspektor Lex tu bi sigurno imao ponešto dodati, kad bi mu dopustili), prevarama ratovali, prevarama sami sebe opljačkali, prevarom ušli u Uniju (Lex, javiii seeee!) prevarama se i dalje zadužujemo, prevarama krademo gomiletine milijuna, i eura i kuna, prevarom šopamo sami sebe uvoznom hranom pod domaćim deklaracijama, prevarom navlačimo ljude na kredite u švicarcima, na prevaru i stavljamo i skidamo ćirilične ploče u Vukovaru, medijske kuće na prevaru odašilju lažnu sliku stvarnosti…

 

Prevara je čvrsto ukorijenjena u koštanoj srži svakog od nas (ne samo Hrvata, znam, ali baš me briga za druge, i sad i inače!) i ne treba se ovdje nimalo čuditi nijednoj manifestaciji nepovjerenja, kao ni budalaškog povjerenja. Ni našeg ni tuđeg. A sizifovski je uzaludan svaki pokušaj da to promijenimo. Jedino pametno, pošteno i praktično bilo bi da lijepo u jedno spojimo Dan državnosti, Dan neovisnosti i Dan domovinske zahvalnosti i počnemo ih slaviti – prvog aprila.

  

    •  Zlatko, Luka, jeste li sad naučili? Nije u Thompsonu sve!
    •  Pođite vi, ja ostajem
    •  Djeca bez ijedne igračke
    •  Rukopis izumire
    •  Danijel u gostima
    •  Kultura muljanja
    •  Plan 15 do 20
    •  Između fašizma i flašizma
    •  Meni nije svejedno
    •  U ime U

> Svi tekstovi ovog autora