novinarstvo s potpisom
Piše: Davorin Perić
Umirovljeni brigadir Zvonimir Mahečić odlučio je javno progovoriti o problemima koji njega kao građanina i časnika smetaju, a odnose se na diskriminaciju ateista unutar sustava HV-a. Inače, naš sugovornik je od listopada 1996. do ožujka 2005. godine obavljao dužnost pomoćnika pročelnika Vojnog kabineta predsjednika Tuđmana i Mesića, od ožujka 2005. do rujna 2006. godine bio je voditelj Odjela za odnose s NATO-om i PfP u Glavnom stožeru OSRH, da bi 2007. otišao u mirovinu. Ovaj 54-godišnjak, koji je sudionik Domovinskog rata te je, među ostalim, završio i Ratnu školu “Ban Josip Jelačić” i u dva navrata višemjesečna školovanja na “George C. Marshall European Center for Security Studies” (jedini hrvatski polaznik s diplomom “Distinguished Graduate”), otvoreno progovara o pitanjima religije i sekularnosti, kao umirovljeni časnik HV-a, ali i kao aktivni član udruge “Protagora”, jedne od udruga koja okuplja ateiste u RH.
Brigadire, što vas muči?
U Hrvatskoj vojsci već dvadesetak godina krši se Ustav RH! Naime, Ustav u članku 14. kaže se da su prava i slobode neovisne o vjeri, u članku 39. zabranjuje se poticanje na vjersku mržnju, a članak 40. jamči slobodu vjeroispovijedi i očitovanje vjere ili drugog uvjerenja te se konačno u njemu i jasno kaže da su vjerske zajednice odvojene od države. Realnost u našoj vojsci je protivna svim ovim člancima Ustava.
Prilično oštre optužbe, pojasnite nam?
Radi se o jednostavnoj i prozaičnoj pojavi redovitog izdavanja zapovijedi pripadnicima OSRH za prisustvovanje vjerskim svečanostima i događanjima kojima su povod pojedini praznici i obilježavanja događaja iz bliže ili dalje hrvatske povijesti, a to je praksa koja traje već niz godina, pa čak i desetljeća.
Mislite na obilježavanje Dana Oružanih snaga i Dana Hrvatske kopnene vojske te na svečanosti kojima se obilježavaju završeci vojnog školovanja, čiji su sastavni dijelovi katolička bogoslužja?
Da. Kao i na činjenicu da su obvezna prisustvovanja religijskim događanjima dio službenog protokola vojnih institucija i organizacija hrvatske države, koja je po Ustavu, ali očigledno ne više i u mnogim glavama, sekularna država u kojoj su vlast i religija nominalno odvojene. Kada naš Ustav kaže da se jamči sloboda vjeroispovijedi, očitovanje vjere ili drugog uvjerenja, tada to nije samo u korist i zaštitu vjernika, nego valjda i u korist i zaštitu onih koji ne vjeruju jer je upravo to ono famozno, a tako zanemareno i pregaženo drugo uvjerenje! Uvjerenje da se nema vjersko uvjerenje!
Zar u vojsci nije ostavljeno pravo svakom pojedincu da odluči želi li sudjelovati u vjerskim manifestacijama u svim tim prigodama?
Ne, situacija je upravo dijametralno suprotna.
Kako mislite? Što se uopće i pod kojim uvjetima može zapovjediti profesionalnom vojniku i s kojim utemeljenjem?
U Zakonu možemo naći da su vojne osobe obvezne provoditi zapovijedi i naloge nadređenih osoba u vezi sa službom (članak 17.), a izuzetak čine jedino situacije u kojima bi provedba zapovijedi i naloga mogla biti kazneno djelo ili se protiviti međunarodnom ratnom i humanitarnom pravu. Pri tome se vojna stega tretira kao obavljanje zadaća u skladu sa zapovijedima nadređenih osoba, a svako ponašanje suprotno tome predstavlja njezino kršenje (članak 174.). Neizvršavanje pak zapovijedi tretira se kao stegovni prijestup, tj. teže kršenje vojne stege (članak 175.), za što se izriču stegovne kazne (članak 179.) u rasponu od zaustavljanja u napredovanju do prestanka službe (članak 181.). Drugim riječima, svaka zapovijed i nalog, koji se mogu pa makar koliko izdaleka povezati sa službom – a budimo realni, svaka zapovijed i nalog su takvi – ako ih se odbije, to se smatra kršenjem vojne stege i temelj su za potencijalno kažnjavanje. Nitko ih naravno ne odbija, i rezultat toga je da se na mise mora ići i ako to ne želite.
Shvaćam što želite reći, ali mnogi će na ove vaše riječi lakonski odgovoriti da po popisima stanovništva u Republici Hrvatskoj živi 87,83 posto građana katoličke vjere.
Dostupni i poznati podaci koji se odnose na personalni sastav OSRH, a koji nisu najnoviji, radi se o podacima iz 2002. godine, govore drugačije. Naime, početkom jeseni 2002., prije početka procesa reformi u OSRH i MORH, statistički podaci o personalnoj strukturi ovih dviju institucija ukazivali su na značajnu razliku u odnosu na popis stanovništva. Kod izjašnjavanja o vjerskoj pripadnosti, čak 12.445 pripadnika OSRH, odnosno gotovo jedna trećina tadašnjeg ukupnog sastava ostalo je u vjerskom smislu neopredijeljeno.
Važno je primijetiti da se kao katolik izjasnilo tek približno dvije trećine pripadnika OSRH – konkretno 64,42 posto. Također treba dodati da je u OSRH bilo približno čak 10 posto više osoba hrvatske nacionalne pripadnosti nego što ih ima u društvu u cjelini – 98,58 posto od ukupnog broja – što ovu instituciju čini praktično jednonacionalnom. No, istovremeno se u OSRH katolicima izjasnilo 23,41 posto pripadnika manje nego što bi to bilo očekivano imajući u vidu rezultate popisa stanovništva. Znači praktično jedna četvrtina manje, odnosno čak približno 34 posto manje od ukupne zastupljenosti Hrvata u OSRH. Dakle, brojke govore nešto drugo od općeprihvaćenog mišljenja.
Mnogi će tu ogromnu razliku pripisati oficirima i podoficirima koji su u OSRH prešli iz JNA?
Već elementarna analiza ukazuje da ovako predrasudno obojan stav i zaključak ne drže vodu. Podaci kažu da je u OSRH tada bilo 4397 pripadnika koji su prešli iz JNA, a to čini tek jednu trećinu od onih preko 12 tisuća vjerski neopredijeljenih. A da ne spominjem realno neodrživu teoriju da su se baš svi pridošlice iz JNA izjasnili kao vjerski neopredijeljeni!
Kako riješiti ovaj problem?
Rješenje je vrlo jednostavno. Nitko normalan u društvu ne može imati bilo što protiv vjerskog uvjerenja građana, pa tako ni vojnika. Dakle, ne radi se o tome da bi se njima trebalo nešto oduzeti. Prvo što, dakle, treba napraviti jest odvajanje protokola institucionalnog državnog obilježavanja svih praznika i svečanosti od vjerske službe. Ona može biti organizirana izvan tog protokola te ostavljena pripadnicima kako vojske, tako i državne uprave da ju po svom uvjerenju pohađaju ili ne. Sve što treba je vojnicima i službenicima pružiti informaciju da će vjerska služba biti prije ili poslije službenog državnog protokola. Naravno da je uz ovo potrebna i temeljita reforma vjerske službe u OSRH i uloge religiozne simbolike u tijelima državne uprave.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije)