Car ne bi škropio Akademiju

Balerine, prozračne i bijele, izgledale su poput priviđenja tamo usred zelene livade i cvjetnih lijeha. Ne samo da su izašle iz svoje kuće, zagrebačkog Hrvatskog narodnog kazališta, nego su to učinile usred dana. Do sada sam balerine na otvorenom, izvan kazališta, vidio samo u nježnom svjetlu sjevernih bijelih noći u Sankt Peterburgu, kada je ansambl Marijinskog izašao na trgove proslaviti 300. rođendan svoga grada.

 

Ali, prošlog utorka u središtu Zagrebu, sat iza podneva, jedva se moglo gledati u taj bijeli balet okupan žarkim i toplim sunčevim sjajem. Dobro da uz glazbu baleta Giselle nisu isparile pred našim očima, onako kako na ljetnom nebu nestaju bijeli oblačci.

 

Bilo je to jedno od čuda koja su na Dan otvorenog trga napustila kuće u kojima inače nastaju i stanuju da bi se ukazala na asfaltu i travi, pred građanima, među ljudima, uključujući one koji ih inače ne primjećuju.

U središtu pažnje je bila kuća koju je za Muzičku akademiju iz(g)radio arhitekt Milan Šosterič, uz veliku i odlučujuću političku podršku i volju gradonačelnika Milana Bandića. Privlačit će ta zgrada pažnju još godinama, sve dok na nju ne naviknemo u društvu palača koje je okružuju. Samo da nikada ne doživi sudbinu svoje prethodnice, Fabrisove zgrade Željpoha ili Ferimporta (kako tko već pamti) koja je na tom uglu godinama stajala kao napuštena, sve prljavija i odrpanija sirotica

 

U središtu pažnje je bila kuća koju je za Muzičku akademiju iz(g)radio arhitekt Milan Šosterič, uz veliku i odlučujuću političku podršku i volju gradonačelnika Milana Bandića. Privlačit će ta zgrada pažnju još godinama, sve dok na nju ne naviknemo u društvu palača koje je okružuju. Samo da nikada ne doživi sudbinu svoje prethodnice, Fabrisove zgrade Željpoha ili Ferimporta (kako tko već pamti) koja je na tom uglu godinama stajala kao napuštena, sve prljavija i odrpanija sirotica.

 

Dobro je pred tom novom zgradom govorio Milan Bandić. Prigodu otvaranja takvog objekta točno je nazivao velikim civilizacijskim iskorakom hrvatske metropole. Zagreb i Hrvatska izgradnjom Muzičke akademije to su doista učinili. Ali, osim što su iznimno rijetki, takvi su naši koraci redovito i šepavi, baš kao što gotovo uvijek, barem u nekom malom segmentu, mora zašepati i svaki govor Milana Bandića.

 

Je li baš morao, ispred čitavo jedno stoljeće iščekivane, a čitavo jedno desetljeće na toj lokaciji planirane i građene zgrade, najaviti i garažu ispod HNK? 
I to već za tri godine? I to kao dio kandidature Zagreba za kulturnu prijestolnicu Europe 2020.? Doduše, mašta i u garaži može svašta, kao što su umjetnici u Zagrebu već i pokazivali, ali sumnjam da je Bandićevo vizionarstvo vidjelo već i kulturne sadržaje koji bi se mogli smjestiti u tu garažu. A opet, bez obzira što izgovarajući “štad” umjesto “štaat” bečku Državnu operu unižava u rang gradske, bez gradonačelnika Bandića Muzička akademija još dugo i zadugo ne bi imala svoju zgradu.

 

Ne vrludam ovako između Bandićevih zasluga i gafova zato što se ne mogu odlučiti da ga hvalim ili kudim, nego upravo zato da bih pokazao kako mi, kao država i društvo, u svakoj prilici pokazujemo i svoje vrline i svoje mane. Kao da više ništa, pa ni jednu iznimnu i veliku građansku ceremoniju ne znamo prirediti i izvesti od početka do kraja kako se pristoji i kako valja.

 

Tako je bilo i s otvorenjem Muzičke akademije koje zapravo nije bilo otvorenje, jer zgrada još nije završena i spremna primiti svoje stanare, pa se tomu doskočilo izrazom “predstavljanje”. U povijesnoj zgodi, što dovršenje takvog kapitalnog objekta za kulturu čitave zemlje svakako jest, isto tako može se činiti usputnim i nebitnim pitanje je li doista bilo potrebno i sekularnoj državi prilično takvu jednu javnu zgradu i ustanovu poškropiti svetom vodicom.

U povijesnoj zgodi, što dovršenje takvog kapitalnog objekta za kulturu čitave zemlje svakako jest, isto tako može se činiti usputnim i nebitnim pitanje je li doista bilo potrebno i sekularnoj državi prilično takvu jednu javnu zgradu i ustanovu poškropiti svetom vodicom

 

O priličnosti takvog obreda na tom mjestu i u tom trenutku trebao je, prije svih drugih, promisliti upravo onaj koji je bio pozvan da obred obavi, dekan Katoličkog bogoslovnog fakulteta Tonči Matulić. Pitat će se mnogi zašto bi u zemlji, u kojoj se većina građana izjašnjava katolicima, pa se to vjerojatno odnosi i na većinu profesora i studenata Muzičke akademije, zašto bi dakle u takvoj sredini ikome smetao vjerski obred koji na njihov budući rad i živote priziva Božji blagoslov? Evo zašto.

 

Ako niste vjernik, ili ako jeste vjernik, a niste katolik, pa se zateknete kao gost u nekom katoličkom domu u koji je na poziv domaćina upravo došao svećenik blagosloviti ga, vi ćete u znak poštovanja prema svom domaćinu i njegovoj vjeri pristojno odslušati molitve i nećete se osjećati opečeno ako i na vas padne koja kap te tekućine kojom se tjera zlo. Čak i ako na to gledate kao na obično praznovjerje, vaše dostojanstvo gosta neće biti povrijeđeno.

 

Međutim, ovdje je riječ o javnom građanskom, štoviše sveučilišnom prostoru u kojem se ama baš nijedan građanin ne bi trebao i ne bi smio osjećati kao gost. Ali, kod nas ipak, čak i na tako visokoj akademskoj razini, čini se prevladava ono poimanje o državi u kojoj su jedni, a to su oni u većini, domaćini, a oni drugi, razvrstani u mnoge manjinske ladice, samo gosti.

 

Povjesničarka umjetnosti i vjerojatno najveća poznavateljica povijesti grada Zagreba Snješka Knežević rekla mi je, tamo na taj Dan otvorenog trga, da taj obredni blagoslov smatra anakronizmom.

Ni 1895., kada je car Franjo Josip na tom istom trgu svečano otvarao novo kazalište, baš kao ni 1882., kada se otvarala nova sveučilišna zgrada, dakle u katoličkoj Austro-Ugarskoj monarhiji nikome nije palo na pamet u ceremonije uključiti i crkveni obred blagoslova. U tom smislu škropljenje hramova umjetnosti i znanosti svetom vodicom možda i nije anakronizam, nego upravo znak našeg “novog” trenutka i društva

 

Međutim, dan kasnije u svom je komentaru svečanosti u Jutarnjem listu podsjetila da ni 1895., kada je car Franjo Josip na tom istom trgu svečano otvarao novo kazalište, baš kao ni 1882., kada se otvarala nova sveučilišna zgrada, dakle u katoličkoj Austro-Ugarskoj monarhiji nikome nije palo na pamet u ceremonije uključiti i crkveni obred blagoslova. U tom smislu škropljenje hramova umjetnosti i znanosti svetom vodicom možda i nije anakronizam, nego upravo znak našeg “novog” trenutka i društva.

 

Naposljetku, u Danu otvorenog trga sudjelovala je i skupina građana koja zahtjeva da se s tog mjesta ukloni ime maršala Tita, diktatora i zločinca. I tu ću se pozvati na Snješku Knežević i njezin prijedlog da se tom mjestu vrati ime Sveučilišni trg iz vremena kada je počela preobrazba sajmišta na rubu grada u vizionarski budući urbani centar.

 

Njezin prijedlog zasnovan je na povijesnim, civilizacijskim i kulturnim, a ne ideološkim razlozima i tako je i artikuliran i argumentiran. Nažalost, takva argumentacija ne privlači nijednu od političkih opcija koje od izbora do izbora parazitiraju na ovim ili onim raspaljenim emocijama i revizionističkim sentimentima.

 

Da su zreli, trezveni i odgovorni barem bi o takvoj jednoj stvari lako postigli suglasje. Ali nisu. No, vratimo se balerinama, umjetnicima, znanstvenicima. Oni su konstanta na tom, i mnogim drugim trgovima i u ustanovama koje ih okružuju. Zbog njih će se i oko njih će se i ubuduće, u još većem broju kada to ne bude usred radnog tjedna, građani okupljati na Danu otvorenog trga.

 

U tom jednom danu tamo su bile izložene tolike naše mogućnosti, talenti i nade. A odmah uz njih i slabosti i mane. Srećom, ono prvo se, barem u dosadašnjoj povijesti, pokazalo trajnijim. Vjerujem da će tako i ostati.

 

(Prenosimo s portala Večernjeg lista).

    •  Andrej Plenković i HNK Zagreb
    •  Debakl u Afganistanu: sve je služilo nezasitnom profitu
    •  Pogorelić protiv pandemije zaborava umjetnosti i ljudskosti
    •  "Misa Mediterana" je blasfemija i dekadencija. Ali ne škodi
    •  Oplakati sve mrtve je ljudski, a biti radostan božanski
    •  Good Fest u Drnišu: prilika da (opet) budemo ljudi
    •  Utrka milijardera u svemiru
    •  Nigdje se publiku i umjetnike ne maltretira kao u Hrvatskoj
    •  Srećom, život i svijet nisu tako jednostavno crno-bijeli
    •  Vojni neboder "Vukovar" kao otirač i kamuflaža HDZ-a

> Svi tekstovi ovog autora