Vampir je itekako živ

Borislav Pekić, ”Kako upokojiti vampira”, Prosvjeta, Zagreb, 2014.

 

Nacizam kao ideologija i praksa jedva da je bio nešto više od lešine kad je Borislav Pekić 1971. i 1972. pisao roman ”Kako upokojiti vampira”, no danas je stvarna subpolitička i subkulturna sila spremna da uskoči u mainstream i nastavi po starim navikama. Ni smrt očito nije vječna kad se radi o nacizmu, pa se i Pekićev roman danas čita drukčije nego početkom sedamdesetih.

 

Vanjski okvir romana Pekić je postavio u obliku tzv. pronađenog rukopisa: radi se o 26 pisama hajdelberškog profesora srednjovjekovne povijesti i bivšeg esesovca Konrada Rutkowskog.

 

Anonimni priređivač prema tim pismima postupa kao prema znanstvenom tekstu, što znači da dodaje fusnote, popis literature itd., a to je smisleno jer su pisma zamišljena kao polemički izazov filozofskoj tradiciji teške kategorije (Nietzsche, Heidegger, Leibnitz,Erazmo, Husserl, Descartes, Schopenhauer; Hegel, Spengler, Platon, Sartre, Camus, Kant, Wittgenstein i Marx). Pekić odmah dodaje i intrigantnu žanrovsku etiketu (sotija), kako bi upozorio na fantazmagorične i satirične elemente u svom romanu.

”Vampir” je roman s predumišljajem i premda je Pekić izvanredan i ambiciozan pisac, ta ambicija, svakako pretenciozna, pomalo je pojela realizaciju. Narativni pasaži su izvanredni, no dijelovi filozofski nisu dokraja ugođeni prema očekivanim gabaritima proznog teksta

 

Koncepti se, kao što vidimo, ovdje vrpolje kao lutkice u ruskoj babuški: ”Kako upokojiti vampira” ipak je roman a ne filozofska rasprava, jer glavni lik Konrad Rutkowski pati od kojekakvih neuroza i halucinacija, on je vjerojatno luđak kojem se stanje pogoršava nakon povratka u dalmatinski gradić D. (nije Dubrovnik) 1965. godine.

 

Kao turist odsjeda u hotelu Miramare, gdje je za vrijeme rata kao esesovac isljeđivao ratne zarobljenike, što je odličan početak za žanrovski roman, no tada je Pekić još daleko od svog romana ”Besnilo” i uopće od ideje pisanja žanrovskog romana.

 

U ”Vampiru” je dakle tako namjestio središnju situaciju da na licu mjesta može propitati moralni stav jednog tipično kolebljivog zapadnog intelektualca: Rutkowski nije baš pravi esesovac, unovačen je protiv svoje volje, a njegov demonski alter ego, nadređeni Steinbrecher, lako mrvi njegov otpor koji je ionako slab – za Rutkowskog je totalitarizam otprilike pitanje ukusa, što je Pekiću dovoljno da ga satjera u kaznenu ulogu isljednika i ubojice. Kao turist i profesor na godišnjem odmoru, Rutkowski, naravno, ne može riješiti svoju policijsku i isljedničku ulogu u ratu, pa krivnju, uglavnom neuspješno, pokušava prebaciti na totalitarne aspekte zapadne intelektualne tradicije u kojoj se nacizam i okotio.

 

Pekić je tekst protkao fantastičnim literarnim vlaknima snoviđenja i ukazanjima, pa je roman ispao žanrovska travestija, s tajanstvenom, slučajnom i zapravo potpuno nevinom žrtvom u središtu: Adam Trpković (!) je pomalo kafkijanski lik s pokojim folklornim motivom i demonskim kišobranom u ruci.

Novo, Prosvjetino izdanje romana ”Kako upokojiti vampira” ujedno je Pekićev izdavački comeback na hrvatsku izdavačku scenu, i to promišljen i vrlo lijepo priređen (urednik Rade Dragojević). Treba li podsjećati kako je u osamdesetim godinama dvadesetog stoljeća Pekić neke od svojih najslavnijih naslova, poput ”Besnila”, ”Atlantide”, ”1999” ili ”Pisma iz tuđine”, premijerno objavio baš u Zagrebu? Prosvjetino izdanje u svakom slučaju pokazuje kako je Vampir, nažalost, itekako živ

 

Romani koji se bave totalitarnim sustavima rado se i često bave nevinim žrtvama totalitarnih sustava – no Pekić svom Adamu u ruke gura demonski kišobran kako bi izbjegao stereotipe. Pekić je taj kišobran zamislio kao alegorijski ključ, kišobran, zbog kojeg je Adam i uhapšen, možda i glogov kolac koji vodi neku svoju demonsku ubilačku karijeru.

 

”Kako upokojiti vampira” nije fantastični roman jer Pekića suviše zanimaju stvarna ljudska izopačenja, isljeđivanja i tortura koji su sami po sebi dovoljno iracionalni i fantastični da ih treba istraživati ”strukturalistički”, iznutra. Pekić je sigurno namjeravao napisati roman o torturi i policijskoj državi, no je li baš epistolarna forma pravi izbor ako se želi proniknuti u tajne i fantastične mehanizme policijske države? Doista, što bi bilo kad bi bilo da je ovaj roman Pekić promislio žanrovski, poput ”Besnila”?

 

”Vampir” je epistolarni roman, što je alibi za mnoštvo digresija i retardacija, za mnogobrojne introspekcije i reminiscencije, daleko od svake dramske brzine, što znači da je i sotija, kao žanrovska odrednica, pomalo proizvoljna. Miješanje narativnih i nenarativnih diskursa dovelo je do hibridne proze, što je iz nekog razloga danas opet moderno. S druge strane, ideja da prozni tekst preuzima alate znanstvenog danas izgleda kao jeftin postmodernistički trik.

 

Za sve što je smislio u ovom romanu Pekić ima odličan alibi. ”Vampir” je roman s predumišljajem i premda je Pekić izvanredan i ambiciozan pisac, ta ambicija, svakako pretenciozna, pomalo je pojela realizaciju. Likovi su ostali ponešto izvan fokusa, a i priča stenje pod teretom erudicije. Dojma smo kako su narativni pasaži izvanredni, no dijelovi filozofski nisu dokraja ugođeni prema očekivanim gabaritima proznog teksta.

Nacizam kao ideologija i praksa jedva da je bio nešto više od lešine kad je Borislav Pekić 1971. i 1972. pisao roman ”Kako upokojiti vampira”, no danas je stvarna subpolitička i subkulturna sila spremna da uskoči u mainstream i nastavi po starim navikama. Ni smrt očito nije vječna kad se radi o nacizmu, pa se i Pekićev roman danas čita drukčije nego početkom sedamdesetih

 

Ostaje čak utisak da je nacizam u ovom romanu pomalo prinudan izbor. Pekić je vjerojatno bio puno spremniji pisati o komunizmu, s kojim je od rana bio u sukobu zbog članstva u tada ilegalnoj organizaciji Savez demokratske omladine Jugoslavije.

 

Komunisti su ga kao osamnaestogodišnjaka strpali u KPD na izdržavanje petogodišnje zatvorske kazne, što ga je obilježilo za čitav život. Početkom sedamdesetih, kao persona non grata u komunističkoj Jugoslaviji, Pekiću je više bilo stalo do neke općenite kritike ideologije i totalitarne svijesti, a ni prema nacizmu nije imao baš neki jednoznačan odnos.

 

Lako je pronaći čak i jednu malu laudu nacizmu: ”U Trećem Reichu nije baš bilo rđavo. Ne može se poreći da se na telesno vaspitanje obraćala pažnja (…) pa onda autostrade, socijalna skrb, razvitak industrijske tehnologije, osećanja za zajednicu kroz organizacije, kolektivna svest nacije, javni nužnici, napredak vojne muzike, porast nataliteta.” Svakako ironična i podsmješljiva lauda, tipično postmodernistička, ali ipak lauda.

 

Novo, Prosvjetino izdanje romana ”Kako upokojiti vampira” ujedno je Pekićev izdavački comeback na hrvatsku izdavačku scenu, i to promišljen i vrlo lijepo priređen (urednik Rade Dragojević). Treba li podsjećati kako je u osamdesetim godinama dvadesetog stoljeća Pekić neke od svojih najslavnijih naslova, poput ”Besnila”, ”Atlantide”, ”1999” ili ”Pisma iz tuđine”, premijerno objavio baš u Zagrebu? Prosvjetino izdanje u svakom slučaju pokazuje kako je Vampir, nažalost, itekako živ.

 

(Prenosimo s portala tjednika Novosti).

    •  U svakom čitatelju je Židov. Antisemit jedva da išta čita
    •  Lako je, posve prirodno i ljudski postati fanatik
    •  Moćno, kompletno i nezaustavljivo Saramagovo djelo
    •  Što može učiniti iznimna urednica
    •  Eco se nasmijao novinarstvu, politici i samome sebi
    •  Poletno u katastrofu
    •  Od izdajnika do heroja

> Svi tekstovi ovog autora