Hajduk na Rivi, bolji od nas

Đir oko Poljuda prošle subote, koju minutu nakon 17 sati, baš kad je Hajduku poništen regularan gol na utakmici (i to s klubom čiji navijači osnivaju novi klub jer im je svega i s pravom dosta), dakle na utakmici koja se igrala bez publike i navijača, ali, ispada, i bez igrača i strasti, bar s Hajdukove strane.

 

U mraku cesta, u polumraku raspoređeni redari i prigodno oslabljene snage MUP-a na par punktova, pod reflektorima nogomet koji nitko ne gleda niti zapravo igra.

 

Tek, između rukometa, jedrenja i vaterpola, povremeno, glas Srđana Fabijanca u klasičnom izdanju reda sporta pa reda glazbe na radiju.

 

Što se odvijalo tri sata ranije na rivi nije potrebno prepričavati. Bilo je i publike i navijača, i strasti i razuma. Transparenti su poslikani i prokomentirani. Jedan mi je posebno zapeo za oko jer je bio posvećen Luki Podrugu.

Najnovija epizoda slučaja splitski Hajduk barem u jednom i najvažnijem aspektu nije ogledalo društva. Bolja je od njega za klasu, reklo bi se: liga prvaka u odnosu na drugu županijsku. Taj je aspekt vezan uz projekt udruge Naš Hajduk, odnosno model upravljanja splitskim klubom, model koji je već dijelom zaživio, a mogao bi, ako se stvari budu odvijale u željenom smjeru, predstavljati najznačajniju demokratsku točku ne samo u sportskom polju nego i šire, dakle u onome što se naziva društvom i zapravo se ne zna čije je ogledalo

 

Što se događalo čitav prošli tjedan jednako je tako bezrazložno spominjati jer su svi akteri ostali na svojim pozicijama, samo što se u glasnoj debati nešto češće spominjalo “civiliziranoj” situaciji prikladna opća mjesta kao što su “dijalog” i fraze tipa “sjesti za zajednički stol”.

 

Dežurni interpretatori su očekivano posegnuli za usporedbom da je nogomet ogledalo društva odnosno, je li, kako to već ide, nogomet je samo društvo u malom, indeks, pokazatelj, zgusnuta slika socijalnih tenzija itd.

 

Najnovija epizoda slučaja splitski Hajduk barem u jednom i najvažnijem aspektu nije ogledalo društva. Bolja je od njega za klasu, reklo bi se: liga prvaka u odnosu na drugu županijsku.

 

Taj je aspekt vezan uz projekt udruge Naš Hajduk, odnosno model upravljanja splitskim klubom, model koji je već dijelom zaživio, a mogao bi, ako se stvari budu odvijale u željenom smjeru, predstavljati najznačajniju demokratsku točku ne samo u sportskom polju nego i šire, dakle u onome što se naziva društvom i zapravo se ne zna čije je ogledalo.

 

Vrijedi donekle iznova uputiti na kontekst u kojem Naš Hajduk nastoji da Hajduk postane opet naš, i to ne samo navijačko-simbolički nego zapravo. Naime, restauracija kapitalizma u istočnom i jugoistočnom dijelu nekad socijalističke Europe, posve nereflektirana kad je riječ o sportu ili, da budemo precizniji, o onome što pokriva složeni izraz sportskog polja, uključujući sve elemente njegove cirkulacije, infrastrukturu, institucionalni raspored i aktere, pa i njegovu autonomiju.

 

Doduše, možda pretjerujemo s odrednicom ”posve”, ali ono refleksije što je posvećeno tranzicijskim procesima u sportskom polju uglavnom je unisono motivski prilagođeno restauracijskim vrijednostima.

 

Unutar tako oblikovanog okvira u pravilu se ističu dvije teme, ključne sa stajališta dominantne ideologije: ekonomska  – u vidu priželjkivane prilagodbe sporta novim uvjetima, s pripadajućim kompletnim repertoarom poduzetničko-investicijske stilistike, i politička  – koja nemilice eksploatira ulogu sporta u oblikovanju nacionalnog identiteta, njegove ekscesne nacionalističke ili fašističke rituale i navijačko nasilje.

Bez lažne patetike: činjenica da bi Hajdukom upravljali oni kojima je do Hajduka najviše stalo ima, u postojećim hrvatskim okolnostima, snagu gotovo jednaku znamenitom klupskom obraćanju s Visa – nešto što mijenja percepciju, nešto što motivira komforne, poluzainteresirane, neodlučne i prestrašene, nešto što se cinicima može vratiti kao bumerang

 

U međuvremenu se Europom širi pokret otpora “modernom nogometu” čije su temeljne vrijednosti zapravo utkane u projekt Naš Hajduk. U Engleskoj je, naprimjer, taj pokret u novije vrijeme poznat kao punk football ili pankerski nogomet.

 

Dosezi navijačkih udruženja nezadovoljnih financijskom destrukcijom klubova zasad se mogu prepoznati u nekoliko koraka: od uspostave moralno-poslovnih orijentira (ili kodeksa) do utjecaja na političku raspravu koja je svojedobno kroz laburističku dezorijentiranu optiku predlagala zakonsko usvajanje 25 postotnog navijačkog prvokupa u prodaji kluba ili pak regulativu koja će prilikom kupnje uključivati neka dodatna jamstva posredno vezana i uz zajednicu.

 

FC United of Manchester, AFC Wimbledon, Exeter City ili Portsmouth, samo su neki primjeri navijačkog vlasništva, nastali iz potrebe za osmišljavanjem drukčije politike u nogometu, reakcije oprečne politici kluba na čijim su tribinama proveli pola života.

 

Najdalje su u tom smislu dospjeli navijači nekadašnjeg prvoligaša Portsmoutha koji su, nakon višegodišnje financijske i organizacijske kalvarije kluba, preuzeli njegovo vlasništvo, ali su uspjeli postati i vlasnici stadiona. Možda je igra vlasništvom simboličkog kapitala samo prvi i važan korak, ali kad počne zaposjedanje nekretnina, stvari naglo poprimaju ozbiljniju dimenziju. I tu svoje mjesto zauzima i Naš Hajduk.

 

Bez lažne patetike: činjenica da bi Hajdukom upravljali oni kojima je do Hajduka najviše stalo ima, u postojećim hrvatskim okolnostima, snagu gotovo jednaku znamenitom klupskom obraćanju s Visa – nešto što mijenja percepciju, nešto što motivira komforne, poluzainteresirane, neodlučne i prestrašene, nešto što se cinicima može vratiti kao bumerang.

Kultur-rasizam tzv. pristojnih građana ili ustaštvo onih bez mozga koji za njima pristojnima zaostaju pokoju stepenicu u društvenoj hijerarhiji: što je gore? Valjda se još uvijek može čuti i iskoristiti ona znamenita “isti k…c, drugo pakovanje”. Barem kad se o Hajduku radi

 

Jer, sve što se zadnjih dana propelo da bi ideju Našeg Hajduka pokazalo plemenitom, ali zapravo amaterskom i dječjom u okvirima profesionalnog nogometa, okupalo se u močvari malograđanskih gluposti poput, na primjer, Ede Pezzija, koji je u Press klubu HTV-a problem HNS-a dijelom sveo na vladajuće Slavonce kojima se rodno selo ne može naći ni na vojnoj karti, a, bogme, se niti znaju snaći u inozemstvu kad traže hotel u kojem su odsjeli.

 

Kultur-rasizam tzv. pristojnih građana ili ustaštvo onih bez mozga koji za njima pristojnima zaostaju pokoju stepenicu u društvenoj hijerarhiji: što je gore? Valjda se još uvijek može čuti i iskoristiti ona znamenita “isti k…c, drugo pakovanje”. Barem kad se o Hajduku radi.

 

S druge strane, suptilnije rečenice sportskog novinara Dražena Krušelja o genezi upravljačko-partitokratske hijerarhije u HNS-u nitko u spomenutoj emisiji nije čuo, niti je želio čuti.

 

Tako Naš Hajduk već čitav tjedan nije dobio nikakav ozbiljniji kontraargument, a svi koji tobože nisu baš suglasni s tom idejom narodnog kluba nisu ispali ništa pametnijima nego inače dok šute.

 

Naposljetku, posljednjih desetljeća, naviklo se zbog Hajduka i s Hajdukom biti popišan i osramoćen, stoput, tisuću puta, ne samo zbog rezultata na terenu (to se nekako preboli, na bolne se pljuske s vremenom navikneš, kao što te, posve suprotno, lako zanese poneka zraka rezultatskog sunca), nego zbog svega što se s klubom događalo u političkim, ekonomskim i preoblikovalačkim stranputicama. Upravo zato projekt Našeg Hajduka ima posebnu specifičnu težinu, težinu pod kojom padaju sve sociološke poluideje o nogometu kao ogledalu društva.

 

Jer što ćemo s tom zrcalnom vezom ako Hajduk doista postane naš i narodni, što ako se dobije koncesija na stadion i što, kako je naglašeno i na skupu u subotu, Naš Hajduk izgubi smisao i prestane postojati jer je Hajduk doista postao naš?

Posljednjih desetljeća, naviklo se zbog Hajduka i s Hajdukom biti popišan i osramoćen, stoput, tisuću puta, ne samo zbog rezultata na terenu (to se nekako preboli, na bolne se pljuske s vremenom navikneš, kao što te, posve suprotno, lako zanese poneka zraka rezultatskog sunca), nego zbog svega što se s klubom događalo u političkim, ekonomskim i preoblikovalačkim stranputicama. Upravo zato projekt Našeg Hajduka ima posebnu specifičnu težinu, težinu pod kojom padaju sve sociološke poluideje o nogometu kao ogledalu društva

 

Kako će onda zaduženi dijagnostičari protumačiti nogomet kao zrcalo društva?

 

Koje će im u tom slučaju kategorije poslužiti da javnosti razjasne stanje stvari? Postoje, ponavljam, stvari koje su bolje od onoga što u izlizanoj zrcalnoj usporebi nazivamo društvom. Kao što je to bilo radničko-sindikalno organiziranje u kutinskoj Petrokemiji, kao što je bila studentska blokada 2009. U tom bi smislu i slijedu Naš Hajduk bio treći važan moment.

 

Za koji tjedan, točnije 29. prosinca, dogodit će se jedna tiha obljetnica koje će se sjetiti rijetki. Naime, na taj dan prije šezdeset i pet godina u solinskoj tvornici Prvoborac, par kilometara sjevernije od Splita, osnovan je prvi radnički savjet.

 

U borbi protiv otimanja nogometa, ideja Našeg Hajduka koji postaje naš Hajduk, s obzirom na politički i ekonomski kontekst, ima gotovo jednaku važnost: demokratsko ovladavanje sredstvima za nogometnu proizvodnju.

 

Jedna od onih dalekosežnih stvari koja je od tzv. društva bolja i naprednija. A zvoni gromko kao onih 1:6 na stadionu JNA 9. maja 1976., uz uzbudljivo iščekivanje hoće li i kako “legalno izabrani predstavnici nadležnih institucija”, od gradskih struktura do HNS-a, isfabricirati novu “Ljubljanu” i kome će sve povjeriti ulogu “Dušana Maksimovića”.

 

Međutim, ova se utakmica, ovaj put u Hajdukovu korist ne igra samo do 94. ili neke kasnije mitske minute, niti je itko može prekinuti.

 

Možda će trajati mjesecima, možda godinama, ali strpljivo i do konačne pobjede.

 

Skup u Splitu pokazao je osnovnu bazu, podrška njezinu širinu, a regulacija energije mogućnost kontrole idiota koji bi jednu sjajnu ideju u sekundi simbolički pretvorili u ustaški i huliganski dernek.

 

Jednostavno, radi se o ozbiljnijoj stvari, onoj koja remeti odnos snaga u srcu problema.

 

(Prenosimo s portala Forum.tm).

    •  Pun (po)nos svastike

> Svi tekstovi ovog autora