Što je, a što nije genocid?

Povodom očekivane odluke Međunarodnog suda (International Court of Justice) u Den Haagu glede hrvatske optužbe i srpske protuoptužbe za genocid nemam namjeru ulaziti ni u pravnu ni u političku suštinu ovoga prijepora, nego dotaknuti pokušaje nadilaženja razumijevanja pojma i suštine genocida u međunarodno-pravnoj literaturi.

 

Nadilaženju nesporazuma glede samog pojma i njegova sadržaja trebao je doprinijeti jedan enciklopedijski internet projekt koji bi trebao pomoći u razumijevanju što jest, a što nije genocid. Koliko vidimo i iz ovoga aktualnoga povoda, u tomu se nije daleko odmaklo. Časni suci Međunarodnog suda prepoznaju ”genocidne radnje“ u ratu u Hrvatskoj, ali su se većinski mučili (15:2) u kvalifikaciji tih radnji kao ”genocidne namjere“. Netko se već našalio gorko: Na kraju će biti da su se u zemljama bivše Jugoslavije događali slučajni ili nenamjeravani genocidi.

 

Oni su, nažalost, uvijek planirani i namjeravani i ne samo u Drugom svjetskom ratu i ne samo u Trećem Rajhu i u NDH nego i drugdje, pa i u posljednjim jugoslavenskim ratovima.

Povodom očekivane odluke Međunarodnog suda (International Court of Justice) u Den Haagu glede hrvatske optužbe i srpske protuoptužbe za genocid nemam namjeru ulaziti ni u pravnu ni u političku suštinu ovoga prijepora, nego dotaknuti pokušaje nadilaženja razumijevanja pojma i suštine genocida u međunarodno-pravnoj literaturi

 

Nešto prije nesretne i nepravedne presude Međunarodnog suda pravde u Den Haagu u pravnom prijeporu BiH protiv SiCG je, naime, u zapadnoeuropskim medijima obznanjeno kako jedan znanstveni internet projekt pokušava odgovoriti na pitanje što jest, a što nije genocid? O projektu se može još uvijek podrobnije informirati na internet stranici www.massviolence.org, ali kažimo i ovdje ukratko da je njegov cilj da se dođe do jedinstvene, općeprihvatljive definicije genocida. Zamišljeno je da se na toj internet adresi u Enciklopediji masovnog nasilja 20. stoljeća prikupe sve moguće činjenice o genocidima, nerijetko ignoriranim, potisnutim ili ”zaboravljenim“, pa da potom prikupljene činjenice budu i historijski i stručno klasificirane.

 

Ako otvorite, dakle, internet stranicu www.massviolence.org, dobit ćete uvid u Enciklopediju masovnog nasilja u 20. stoljeću diljem svijeta, počev od Guatemale do Čečenije, od Ruande do Indije i Kine, samo  u ovoj virtualnoj ”enciklopediji mrtvih“ nema ili ima jedva spomena o genocidima na prostoru bivše Jugoslavije u prošlosti i u zadnjoj deceniji 20. stoljeća.

 

Mogla bi, dakle, jedina korist u prijeporima BiH i Hrvatske sa Srbijom glede genocidnih radnji i namjera biti u tomu što će se u bližoj budućnosti iz arhiva Međunarodnog suda u Den Haagu preseliti i na stranice The Online Encyclopedia of Mass Violence (OEMV) te pokušati riješiti prijepor glede bestidno pobijenih u posljednjim jugoslavenskim ratovima.

 

*****

 

Pitanje genocida u 20. stoljeću jedno je od najvažnijih pitanja međunarodne politike, kazali su inicijatori OEMV-projekta. Konačnim usuglašavanjem definicije genocida, te stavljanjem cjelokupne arhive na raspolaganje dobronamjernima i znatiželjnima neće se moći ni ubuduće spriječiti genocid, ali bi se ovim putom ”makar pomoglo svjetskoj zajednici da genocid prepozna na vrijeme“, kazao je svojedobno inicijator projekta francuski politolog Jacques Sémelin. ”Online Encyclopedia of Mass Violence“ želi ustvari pomoći da se i definitivno ujednače kriteriji kada se masovno ubojstvo ljudi određene etnije mora označiti ”ciljanim genocidom“!

Ako otvorite, dakle, internet stranicu www.massviolence.org, dobit ćete uvid u Enciklopediju masovnog nasilja u 20. stoljeću diljem svijeta, počev od Guatemale do Čečenije, od Ruande do Indije i Kine, samo  u ovoj virtualnoj ”enciklopediji mrtvih“ nema ili ima jedva spomena o genocidima na prostoru bivše Jugoslavije u prošlosti i u zadnjoj deceniji 20. stoljeća

 

Što je genocid, pita se Jacques Sémelin. Mnoge države, ali ne sve, se pozivaju u njihovoj pravnoj praksi na Konvenciju UN iz 1948. godine u kojoj se genocid definira kao ”radnja, počinjena u namjeri da se djelomično ili u cijelosti razruši jedna nacionalna, etnička, rasna ili religiozna grupa“. Neke države, pak, očigledne genocidne radnje podvode pod ”borbene radnje“, čemu im je, nažalost, Međunarodni sud u dvije presude protiv Srbije dao za pravo, dodajmo ovdje.

 

Dakako, u ovomu prigodničarskom osvrtu se ne želi umanjiti osjetljivost i kompleksnost ovog fenomena. Ali nije fragilno i apsurdno samo oklijevanje Međunarodnog suda glede očiglednog genocida u Srebrenici, da ga takvim označi kako ga je označio i Tribunal za zločine počinjene u bivšoj Jugoslaviji, pa potom povuče konzekvence i o odgovornosti države, ma koja bila i kako se zvala. Tako je nekako ostalo bez konzekvenci glede odgovornosti i u ”slučaju Vukovar“: genocidnih radnji ima u izobilju, ali nema tobož genocidnih namjera. Ili je ovdje riječ o nespremnosti na ”prvi put“ baš u slučaju tamo nekih balkanskih naroda i zemalja!?

 

U ocrtanomu kulturološko-političko-pravnom kontekstu se moraju, dakle, razumjeti “igre bez granica” u Den Haagu i drugdje o definiranju zločina i u Hrvatskoj i u BiH, pa čak i u Vukovaru i Srebrenici. K tomu, mnogim vladama je teško još uvijek priznati notorne činjenice o ratovima u Hrvatskoj i BiH, jer bi priznanje namjeravanog genocida automatski značilo i samooptužbu da su zakazali kao subjekti međunarodnog prava i međunarodnih političkih odnosa, pa time i tako da su i (ne)izravno krivi za srebreničku i sveukupnu bosansko-hercegovačku tragediju, napisao sam povodom presude Međunarodnog suda u prijeporu BiH vs. Srbija. Ništa tomu nemam dodati ni povodom presude ICY-a povodom tužbe Republike Hrvatske i kontratužbe Republike Srbije za genocid.

 

*****

 

Inače, kritičko-kulturološka dimenzija hrvatsko-srpskog genocidnog prijepora tiče se ne samo posljednjih jugoslavenskih ratova nego  i sveukupnoga obostranog zla, kumulativnog zla u 20. stoljeću, u  kojemu su i Hrvati i Srbi jedni drugima nanijeli besramna zla koja i dalje prešućuju ili o njima ne žele kritički misliti i ljudski se odnositi. U njihovim međusobnim sjećanjima nema zbog toga mjesta za sjećanje na žrtve drugih niti prostora za empatiju. I jedni i drugi, kao i treći i četvrti i ini s područja bivše Jugoslavije kojima se ovdje ne bavimo, žive punim plućima “prokletstvo kulture selektivnog sjećanja”, kako bi se trebala zvati i moja nova knjiga koja uskoro izlazi iz tiska u nakladi Friedrich Ebert Stiftunga.

Što je genocid, pita se Jacques Sémelin. Mnoge države, ali ne sve, se pozivaju u njihovoj pravnoj praksi na Konvenciju UN iz 1948. godine u kojoj se genocid definira kao ”radnja, počinjena u namjeri da se djelomično ili u cijelosti razruši jedna nacionalna, etnička, rasna ili religiozna grupa“. Neke države, pak, očigledne genocidne radnje podvode pod ”borbene radnje“, čemu im je, nažalost, Međunarodni sud u dvije presude protiv Srbije dao za pravo, dodajmo ovdje

 

Ovim tužnim povodima bi bilo smisleno, dakle, konstatirati kako o tomu što jest, a što nije genocid neće biti lako postići suglasnost ni ubuduće u međunarodnom pravu i pred Međunarodnim sudom. Jedan od razloga tomu je i taj što je  iznimno teško pred ICJ-ijem dokazati odgovornost bilo kojoj državi genocidne namjere one druge. Nije i neće biti slučajno što takvu vrst presude pred ICY-ijem de facto i de iure nije do sada nikad ni bilo.

 

International Court of Justice (ICJ) u Den Haagu se bavi, dakle, već kao jedno od najvažnijih radnih tijela Organizacije ujedinjenih naroda (OUN), samo tužbama i odgovornošću država, dok se neki drugi sudovi bave pojedinačnim odgovornostima, primjerice kao i Tribunal u Den Haagu za zločine počinjene u bivšoj SFRJ ili Međunarodni kazneni sud. Inače se u hrvatskom jeziku uobičajilo da se International Court of Justice  prevede kao Međunarodni sud, dok se i u srpskom i u bosanskom prijevodu ICY doslovice prevodi kao Međunarodni sud pravde. ICY je, dakako, uvijek samo ICY.

 

Možda treba još malčice iznijansirati da hrvatska tužba i srbijanska kontratužba nisu od strane ICY-ija odbačene (kao neosnovane), nego su odbijene po osnovnom zahtjevu da se protivnička strana proglasi krivom za genocidnu namjeru. Zločine počinjene na tlu Republike Hrvatske nije ICY ni zanijekao ni opovrgao, ali nije imao smjelosti ili nije bilo dovoljno spremnosti za povezivanje zločina i ”genocidnih radnji“ s državnim planovima.

 

ICY je, dakle, bio nevoljan da u slučaju Vukovara ili Škabrnje prizna očiglednu povezanost užasnih radnji i planova “Velike Srbije”. Zvuči, dakle, isuviše cinično što je oko pet tisuća pobijenih u uništenom baroknom dunavskom gradu Vukovaru bilo nedovoljno veliki broj da se Srbija barem ukori – kao u slučaju Srebrenice prilikom odbacivanja zahtijeva BiH u prijeporu sa Srbijom – da  nije dovoljno poduzela da spriječi genocidne radnje.

 

Dakako, tužna priča o egzodusu srpskog naroda iz Hrvatske je užasna posljedica planova o ”Velikoj Srbiji“ i u osnovi je  ”već viđena“ u prošlosti, u egzodusima i sudbinama sudetskih Nijemaca ili šlezijskih Nijemaca. Krajiški Srbi su bili ukalkulirani ”potrošni materijal“ od samog početka u kalkulantskim planovima za ”Veliku Srbiju“. Doprinos hrvatskog vrhovnika Franje Tuđmana i njegovih pobočnika je, također, mjerljiv, ali se ne smiju pobrkati uzroci i posljedice.

ICY je, dakle, bio nevoljan da u slučaju Vukovara ili Škabrnje prizna očiglednu povezanost užasnih radnji i planova “Velike Srbije”. Zvuči, dakle, isuviše cinično što je oko pet tisuća pobijenih u uništenom baroknom dunavskom gradu Vukovaru bilo nedovoljno veliki broj da se Srbija barem ukori – kao u slučaju Srebrenice prilikom odbacivanja zahtijeva BiH u prijeporu sa Srbijom – da  nije dovoljno poduzela da spriječi genocidne radnje

 

Odgovornost za zločine nad srpskom nejači u Krajini, poslije ”Oluje“ su, pak, jednostavno razlog za sram, za stid umjesto onih koji ne umiju da se stide. ”Junačine“ koje su počinile ovu vrst zločina moraju odgovarati pred sudovima u Hrvatskoj.

 

Nevjerojatan je, ipak, historijski cinizam što je Anno Domini 2015. formalni šef države Srbije Nikolić zapravo osumnjičenik iz rata u Hrvatskoj, koji je navodno kao mladi četnik-pripravnik u slavonskom selu Antinovo počinio i sam zločine, kako glase hrvatske optužbe. Čovjek s takvom prošlošću govori jednostrano o nastradalim Srbima od genocidnoh hrvatskih vlasti. Ni trunke isprike i pokajanja. Ili, da glavni odvjetnik Republike Srbije u Den Haagu koristi ovu “solomonsku presudu” Međunarodnog suda da ponovi optužbe za ”Bljesak“ i za ”Oluju“ kao nelegitimne akcije. Schow must go on! Kao da su se ratovi u Hrvatskoj i u BiH odvijali u Šumadiji.

 

U nastavak rata drugim sredstvima se spremno odmah uključio i Savo Štrbac, koji koristi objektivnu nesreću srpskih prognanika i izbjeglica i Hrvatske kako bi manipulirao udrugom “Veritas”. I njegova je poruka da poslije ove presude ICY-ija Republika Hrvatska ne smije obilježavati ni “Bljesak” ni “Oluju” kao važne datume u Domovinskom ratu. Dakako, to Hrvatskoj nitko ne može zabraniti, ali bi dobro učinila samoj sebi kada bi se ljudi u Hrvatskoj počeli stidjeti za nasilnu smrt pobijenih srpskih staraca i starica na kućnom pragu u postolujnim akcijama “čišćenja” u Kninskoj krajini.

 

*****

 

Godinama i desetljećima sam iščitavao literaturu koja je govorila o teškom stradanju srpskog naroda tijekom cijeloga 20. stoljeća, živio sam u Srbiji i sa Srbima i imam sposobnost empatije za srpska stradanja, posebice u Jasenovcu. Pa ću se usuditi kazati kao bivši građanin Beograda i prijatelj ”Druge Srbije“: Prava je šteta što Republika Srbija nije mogla biti osuđena od strane ICY-ija ni u slučaju bosansko-hercegovačke, ni u slučaju hrvatske tužbe za genocide.

 

To bi joj, naime, pomoglo da 20 godina poslije ratova ”u kojima nije učestvovala“ dodirne Jaspersovu ”nultu točku“ i konačno razumije srpsku i cjelokupnu posljednju balkansku nesreću, koju je najvećim dijelom skrivila srpska politička elita, potpomognuta kratkovidom klikom tobožnje JNA. Dakako, ni drugi nisu u ukupnoj nesreći nevini, svi ti silni očusi nacija i država, mali ljudi velikih ambicija, vrijedni jedino prezrenja.

 

Republika Srbija – formalno-pravno gledano – doista nije ni postojala u momentu barbarskog uništenja Vukovara, pa čak ni u vrijeme genocida u Srebrenici, kao međunarodno-pravni subjekt. Naime, ona je poslije 27. travnja 1992. godine, kad se zajedno s Crnom Gorom proglasila za nasljednicu SFRJ u formi SRJ (Savezne republike Jugoslavije), bila bez međunarodno-pravnog subjektiviteta. Badinterova komisija joj je i definitivno poručila da se ne radi o secesiji u jugoslavenskim ratovima, nego o disoluciji SFRJ, te da i SRJ, de facto Srbija, ima proći proceduru ponovnog prijema u Ujedinjene narode kao i sve druge nove neovisne države, ukoliko to žele.

Godinama i desetljećima sam iščitavao literaturu koja je govorila o teškom stradanju srpskog naroda tijekom cijeloga 20. stoljeća, živio sam u Srbiji i sa Srbima i imam sposobnost empatije za srpska stradanja, posebice u Jasenovcu. Pa ću se usuditi kazati kao bivši građanin Beograda i prijatelj ”Druge Srbije“: Prava je šteta što Republika Srbija nije mogla biti osuđena od strane ICY-ija ni u slučaju bosansko-hercegovačke, ni u slučaju hrvatske tužbe za genocide. To bi joj, naime, pomoglo da 20 godina poslije ratova ”u kojima nije učestvovala“ dodirne Jaspersovu ”nultu točku“

 

I što je najvažnije, Badinterova je komisija kazala: granice novih suverenih država su granice bivših jugoslavenskih republika. Na ovomu novomu ”Berlinskom kongresu“ time je i bila zapečaćena sudbina SFRJ i otpečaćena sudbina novih subjekata međunarodnog prava. Mnogi to nisu još uvijek shvatili, posebice u Srbiji. Ali, nisu ni oni u BiH koji se pozivaju na Berlinski kongres iz 1878. godine, a zanemaruju 10 mišljenja Badinterove komisije iz 1991./1992. godine glede utvrđenih granica, primjerice tako što mamuzaju mrtvog sutorinskog konja!

 

I na samom kraju: ma koliko se opirale, i SRJ, odnosno Srbija i Crna Gora – dvije zemlje-sljednice koje su je činile su na kraju morale podnijeti zahtijev za prijem u OUN, samo daleko poslije BiH, Hrvatske i Slovenije koje su u OUN primljene 22. svibnja 1992. godine. Taj brak iz računa ratobornih srpskih i crnogorskih poglavica nikad i nije imao šansu pošteno zaživjeti, ma koliko bili srodni srpski i crnogorski narod, pa će biti definitivno zapućen na smetlište historije putem privremene tvorevine iz 2003. godine koja se zvala Državna zajednica Srbije i Crne Gore. U kontinuitetu samorazaranja i samouništenja do konačne disolucije bivše SFRJ dolazi poslije crnogorskog referenduma o neovisnosti iz 2006. godine. Kao u teatru apsurda Crna Gora je ne samo izglasala vlastitu, nego je i poklonila Republici Srbiji njezinu neželjenu neovisnost.

 

Kosovo kao neovisna država je, pak, posljedica nasilja na Kosovu i ozbiljnije suzpenzije međunarodnog prava zbog čega i jest najkorektnije i dalje govoriti o “postmodernoj državnosti Kosova”. To znači, također, kako bi u obvezi trebali biti svi koji poštuju međunarodno pravo i međunarodno-pravni poredak i dalje govoriti o Kosovu u kategorijama Rezolucije UN 1244/99.

    •  S ''instinktivnim Europljanima'' još Europa ni propala
    •  Zašto mi imponira šarena Njemačka?
    •  Nepodnošljiva lakoća normalnosti
    •  Novi Nijemci
    •  Kad Merkelova pomiluje!
    •  GREXIT – bolje prije, nego poslije?
    •  Bošnjaci i Srbi kao Armenci i Turci
    •  Srebrenica i kultura laži
    •  Licemjerje i Srebrenica
    •  Hrvatska enciklopedija BiH

> Svi tekstovi ovog autora