Čitate li srpske pisce? (2)

S odobravanjem gledamo na djela neke nama daleke, recimo nepalske, umjetnosti jer nas se politički i svaki drugi kontekst takvog djela malo ili uopće ne tiče. Na djela “naše” umjetnosti gledamo s oprezom. Tražimo svoje u njima. Brinemo da nas nešto u djelu ne ugrožava, da nešto u djelu ne pogađa naše vitalne interese. Ispitujemo političke motive djela.

Politika je mnogo više u nama nego što smo mi u njoj. Ona mnogo više mijenja nas, nego što mi mijenjamo nju. Ona nas osvaja ne zato što je zavodljiva, nego zato što postojimo, što živimo u određenom političkom okrugu, u određenoj političkoj situaciji, koja je ujedno i situacija razumijevanja umjetničkog djela.

Politička situacija uveliko određuje svako naše “čitanje”. Ona nagovara na kliktanje i provocira otpor, ona postaje “predznak” razumijevanja teksta u određenoj situaciji. Takvi su u doba “dešavanja naroda” čitali (i u svim drugim piscima vidjeli) samo jednog (i za takve jedinog) srpskog “pisca”: Slobodana Miloševića.

Niti jednog političkog kriminalca ne treba braniti, ali ni zbog jednog ne smijemo optuživati cijele nacije, vjere, kulture. Svuda je pomirenje moguće, svuda se ono može postići, svuda gdje postoji dobra volja i spremnost da se suoči s vlastitom odgovornošću, što podrazumijeva i prihvatanje vlastite krivice.

Nijemci su napravili odlučnu denacifikaciju, sami raskrstili sa svojom kratkotrajnom, ali pogubnom nacističkom prošlošću. Povratak H. Heinea, Th. Manna, B. Brechta, povratak svih onih čije su knjige gorile na nacističkoj lomači i rađanje njihovih novih čitatelja ovih jednom prognanih pisaca u njemačkoj kulturi bijaše jasan znak poraza nacizma i početka duhovne denacifikacije (Nije naročit dokaz, ali ipak da kažem: pripadam onima u čijoj obitelji su mnogi iščezli u Holokaustu, ali na svjetskim i europskim nogometnim prvenstvima ponekad iz sve snage navijam za njemački tim, a o poštovanju prema mnogim njemačkim filozofima i umjetnicima da i ne govorim).

Kada pak u djelu prvenstveno vidim propagandu jedne ideologije, kada u njemu otčitavam samo moralnu izopačenost, kada ga smatram neprijateljskim mojoj egzistenciji, tada ono za mene više nije djelo, nego propaganda, izopačenost, neprijateljstvo. U takvom djelu obnevidjeli, a još prije prepadnuti tumač ne vidi ništa “lijepo”, ne vidi ni jedan umjetničku kvalitetu djela i razumijeva ga isključivo kao negativni simbol, kao simbol negativnog.

Nije naročit dokaz, ali ipak da kažem: pripadam onima u čijoj obitelji su mnogi iščezli u Holokaustu, ali na svjetskim i europskim nogometnim prvenstvima ponekad iz sve snage navijam za njemački tim, a o poštovanju prema mnogim njemačkim filozofima i umjetnicima da i ne govorim

Za takvog tumača djelo postaje i jest samo ono što djelo kao umjetničko djelo nije. Tada više ne govorimo o umjetnosti, nego o prerušenoj propagandi ili barem reprezententu neprijateljske strane.

Ono što je stvorio neprijatelj rijetko, veoma rijetko biva cijenjeno kao istinska umjetnost. Kada se i takvo što dogodi, djelo lako može postati objekt koji valja uništiti ili orobiti. Ali, čak i da se usvoji kao lijepo, “neprijateljsko” djelo ne može promijeniti stajališta osobe koja je u sebi razvila sve mehanizme otpora i oboružala se predrasudama.

Takva osoba odbija i da pogleda “neprijateljsko” djelo, jer je djelo diskvalificirano svojom pripadnošću, odnosno autorstvom.

Nije važno što, nego tko je rekao, jer nema te istine koju može izustiti neprijatelj. Više dakle uopće nije u pitanju djelo, nego “neprijateljsko djelo”; u pitanju je nešto što je po sebi također nedjelo u svakom pogledu, nešto što je “negativno djelatno”.

Znanje o političkim aktivnostima pojedinih pisaca čini njihova djela odbojnim, a njih same mnogom čitatelju “odvratnim”: osjećaj za moralnu mjeru stvari odbija od pisaca koji su povrijedili određena moralna načela. Kada ne bi bilo njihovih potpisa možda bi receptor imao drukčije mišljenje o njihovim djelima…

Sve dok recimo M. Bećkovićeve “epske” političke ideje, odnosno ideje koje je podržavao i sam poticao, ideje koje su imale znatnog udjela u proizvodnji mržnje i nasilja, još budu djelatne, nije lako, ako je uopće moguće, odvojiti njegova politička gledišta od njegove umjetničke djelatnosti.

Tek jednom, kada vrijeme autora i ideja koje su mu pripadale iščezne, kada ne bude onih koji su na bilo koji način bili pogođeni njegovim izjavama, pa ni onih koji su ga uzdizali jer su im iste izjave ovog “pjesnika i pripovjednika” dale poticaja da razmašu svoju nacionalnu mitomaniju, tek tada će njegova poezija biti samo poezija, ali i tada u svakom temeljitom razumijevanju uz prisjećanja o “autorovom životu i djelu”, doduše vjerojatno bez onih osjećaja koja su prema istom gajili njegovi suvremenici: distanca odluči i o djelu i o događaju.

Ono što je stvorio neprijatelj rijetko, veoma rijetko biva cijenjeno kao istinska umjetnost. Kada se i takvo što dogodi, djelo lako može postati objekt koji valja uništiti ili orobiti. Ali, čak i da se usvoji kao lijepo, “neprijateljsko” djelo ne može promijeniti stajališta osobe koja je u sebi razvila sve mehanizme otpora i oboružala se predrasudama

Takvo anuliranje političkog značenja djela je ponekad moguće, ali tek ukoliko više ne generira prijetnju i ne uzrokuje nasilje, dakle onda kada je njegovo prvobitno značenje anulirano, kada je definitivno postalo “prošlost”. Ono što je do jučer pripadalo neprijateljskom svjetonazoru, danas postaje atraktivni, čak s dozom nostalgije percipirani umjetnički objekt ili barem neka vrsta “trofeja”: “progresivnu umjetnost” kupuju bogati konzervativci, sovjetska partijska propaganda se prodaju na “trulom Zapadu”, djela buntovne avangarde krase stanove i institucije građanske klase, romantična europska platna iz doba kolonijalizma otkupljuju arapski naftni bogataši…

Kada bi mi neprijatelj postao opsesija učinio bi me vlastitim neprijateljem. Ne valja se vezati za neprijatelja. Neprijatelj koji postaje “jedina briga”, neprijatelj koji postaje osnovna preokupacija i tema, počinje vladati duhovnim životom, ispunjavati život mržnjom, zavišću, ljutnjom, počinje gušiti lijepo i plemenito, određivati profil bića: ja sam ono što sam u odnosu na svog neprijatelja, negativno u odnosu na negativno, sluga slobode koji se odupire gospodaru ropstva, pa u ovoj hegelijanskoj dijalektici neprijatelj postaje dokaz mog egzistiranja.

Postaje “sve” a “nitko”. Postaje netko tko me uspostavlja kao ispravno biće, netko u odnosu na koga jesam biće, negativni dokaz mog važenja, drugost kojoj se poriču kvaliteti bića. Sabranost na neprijatelja me može oduzeti meni samom, čak voditi konstruiranju, izgrađivanju neprijatelja unutar vlastitog bića, čime osoba polako postaje ispunjena negativnim nabojem, u samoj sebi negativna sila.

Zato takva, patološka vezanost za neprijatelja osobu napokon učini vlastitim neprijateljem. Zato slika o neprijateljevoj moći mora biti limitirana, a njegova osoba (“važnost”) racionalizirana.

Neprijatelj ne smije biti opsesija. Kroz razumijevanje neprijatelja razumijevam i sebe samog. Percipiranje i opserviranje neprijatelja je vrsta mog osobnog zrcala. On je ono što ja nisam. Ponekad izbjegavam njegovu kulturu samo zato što ona kazuje da razlika baš i nije tako velika kako to propagandna leksika dokazuje.

U ratno doba odbijanje takve kulture, pa i njene prefinjene lirike je više nego razumljivo, jer ničim ne treba biti maskiran zločin. Ali, dođe doba kada treba razumjeti da nam ni u neprijatelja nije sve neprijateljsko, doba kada treba razdijeliti ono što pripada zločinu od onoga što pripada kulturnom postignuću.

Ono što je do jučer pripadalo neprijateljskom svjetonazoru, danas postaje atraktivni, čak s dozom nostalgije percipirani umjetnički objekt ili barem neka vrsta “trofeja”: “progresivnu umjetnost” kupuju bogati konzervativci, sovjetska partijska propaganda se prodaju na “trulom Zapadu”, djela buntovne avangarde krase stanove i institucije građanske klase, romantična europska platna iz doba kolonijalizma otkupljuju arapski naftni bogataši

Dođe doba kada se u odnosu na neprijatelja počne ispitivati i vlastito. Ni na “njihovoj strani” nije uvijek sve naopako i bezvrijedno. Ne može se nitko za sve odreda optuživati i neprekidno podcjenjivati. Svaki zatucani nacionalist reagira kao da je u pitanju nenadano otkriće: i onaj koji je njegov neprijatelj ima kulturu, i njemu su svojstvena uzvišena djela. Odbrana “mojih” kulturnih vrijednosti nije i ne smije biti nužno napad na kulturu Drugog. Ona se tako ne dokazuje, nego izvrće u svoju suprotnost.

Načelno, za Drugog nisam ono što sam mislim da jesam, nego ono što Drugi misli o meni. Dok u samom sebi ne potvrdim Drugog, Drugi mi ostaje nasuprot mene, stran, neprijateljski. Užas – to je slika Drugog, onog sartreovskog Drugog, koji je pakao.

Ponekad je u toj slici i naša vlastita, strah da i sami takvi, užasno izopačeni možemo biti. Neprijatelj je suprotnost idealiziranom prijatelju. On je drastična potvrda mojih vrijednosti, koje branim od njegovih nasrtaja i prijetnji uništenja.

Neprijatelj je radikalni Drugi, koji stavlja na kušnju sve što je “moje”, od etičkih normi do estetskih vrijednosti. U takvom stajalištu je implicite sadržana i starinska humanistička ideja (kakvu je recimo zastupao E. M. Remarc u svojim pacifistički orijentiranim romanima) o neprijatelju kao drugom biću.

Za humaniste Drugi je bližnji i u biti Isti (također biće), za šoviniste – zauvijek tuđin i nepremostiva razlika (ne-biće). Idealistički humanizam je vjerovao da je dovoljno shvatiti da je Drugi ljudsko biće kao i ja, da je to i onaj s druge strane “vatrene linije”, pa da prestanu (ratna) ubijanja; cinizam novog realizma dokazuje da se ljudi možda baš zato ubijaju.

Hanah Arendt se odlučno konfrontirala sa svim vidovima totalitarizma. Nije međutim uspjela da se do kraja konfrontira s onom njemačkom inteligencijom koja je svojim intelektualnim djelatnostima i sama podržavala uspon nacizma, jer je profesorica Arendt ostala vezana za njemačku kulturnu tradiciju i jer nije mogla da se suoči sa svojom vlastitom prošlošću i obrazovanjem, a pogotovo ne sa “slučajem Heidegger”.

Ne možemo se suočiti s neprijateljem a da se ne suočimo sa sobom samima. Posebno ne onda kada izlazimo iz zajedničkog političkog i obrazovnog sistema, u kome je ono što je pripadalo (a u nekim segmentima i dalje pripada) mom neprijatelju pripada i meni samom, kada smo pripadali onom vrijednosnom sklopu koji sada iz različitih pobuda negiramo, i kada smo uz to zajedno bili – ne naravno na isti način – i svjedoci raspada jednog državno-pravnog sklopa i akteri sukoba oko njegovog nasljeđa.

Kada bi mi neprijatelj postao opsesija učinio bi me vlastitim neprijateljem. Ne valja se vezati za neprijatelja. Neprijatelj koji postaje “jedina briga”, neprijatelj koji postaje osnovna preokupacija i tema, počinje vladati duhovnim životom, ispunjavati život mržnjom, zavišću, ljutnjom, počinje gušiti lijepo i plemenito, određivati profil bića: ja sam ono što sam u odnosu na svog neprijatelja, negativno u odnosu na negativno, sluga slobode koji se odupire gospodaru ropstva, pa u ovoj hegelijanskoj dijalektici neprijatelj postaje dokaz mog egzistiranja

Rimljani su u svojim neprijateljima vidjeli nepoznato i neljudsko (barbarsko), a u slici o njima iskazivali strah od razlike (Usporediti: Iain Ferris, Enemies of Rome. Barbarians through Roman Eyes, 2000.). U modernim europskim sukobima gotovo je uvijek bio sukob sa susjedima, koji su se međusobno dobro znali.

Ni jedno neprijateljstvo nije samorazumljivo. Prvi korak u razumijevanju neprijatelja vodi razumijevanju uzroka i razloga našeg neprijateljstva. U tome se najprije pokazuje da nije u pitanju predrasuda, nego opravdan povod za neprijateljstvo. Kroz razumijevanje neprijatelja ono njegovo negativno potvrđuje moje pozitivno i kao afirmacija mog uspostavlja svijest da je i samo pozitivno.

U ogledanju s neprijateljem preispitujem snagu vlastitog, a iznalaženje srodnog ili čak zajedničkog u takvom preispitivanju označava početak kraja neprijateljstva, pregovore, potom dijalog, napokon metaforički i stvarni “sporazum o zajedničkim interesima” i “rješavanje graničnih pitanja”. Pri tom je prisutan strah da me neprijateljska umjetnost ne zavede, ne odvede izdaji vlastitog, ne učini slabim prema onome što me ništi.

Neprijateljsko kazuje najjasnije o granici važenja mojih vrijednosti. Otkriće neprijatelja je otkriće drastično Različitog, koji mi se suprotstavlja. Provjeravam univerzalnost moje istine, čije je važenje dokazano tako što je negirano od onog koga isključujemo iz svijeta vrijednosti, koga ne smatramo ni za ljudsko biće.

Neprijatelja priznajem tako što bih da ga ukinem, što se pretvara u “potpuno uništenje” na nivou svijesti; njegove vrijednosti su one kojih više nema.

Neprijatelj je dakle objektiviziran, biće koje nisam ja, tuđe. U odbrani određenih ideoloških vrijednosti njihov pristalica brani i svoja individualna prava (braneći svog Boga brani i sebe samog; braneći svoju kulturu – brani svoj identitet) i prava zajednice kojoj pripada, ali taj obranaški stav lako može prerasti u destruktivnu agresivnost.

U poricanju tuđih vrijednosti patriot dokazuje svoje i time ujedno u kritiziranju neprijateljskih prikriva sve vlastite nedostatke. Kasnije, kada se prihvati subjektivnost neprijatelja, takav postaje protivnik čijim se priznanjem kao najvećom počašću dičimo: iako nije bio naš, ipak je cijenio itd. Tako neprijatelj postaje krunski svjedok, najviši autoritet i dokaz mojih kvaliteta, pošto ih je usprkos vlastitim uvjerenjima priznao, odao priznanje mojoj izvrsnosti.

Ni jedno neprijateljstvo nije samorazumljivo. Prvi korak u razumijevanju neprijatelja vodi razumijevanju uzroka i razloga našeg neprijateljstva. U tome se najprije pokazuje da nije u pitanju predrasuda, nego opravdan povod za neprijateljstvo. Kroz razumijevanje neprijatelja ono njegovo negativno potvrđuje moje pozitivno i kao afirmacija mog uspostavlja svijest da je i samo pozitivno

Neprijatelj tada od protivnika postaje konkurent, rival, takmac, postaje osoba čije se djelo cijeni i s kojim se vlastito uspoređuje. Danas je teško govoriti o “neprijatelju i njegovom svijetlom oružju”, teško tvrditi da treba sačuvati neprijatelja kao protivnika, takmaca i vlastito zrcalo, jer neprijatelj modernog doba nije vitez, nije galantni, romantizirani protivnik, posebno ne konkurent u jednoj normalnoj životnoj situaciji, nego stvarni neprijatelj s one strane fronta.

U mirna vremena neprijatelj može biti iz demagoških razloga izmišljen e da bi se odbranili i sačuvali vlastiti materijalni i duhovni interesi, da bi se opravdala nepravda i obranile vlastite privilegije, a razni zastupnici totalitarizma opravdali sve nevolje i neuspjehe svog političkog djelovanja. Što je osoba više dogmat, to je u svojoj vjeri “stroža”. Takvi u bezazlenoj šali i crtanom filmu mogu raspoznati opasne znake slobode (i najblaža kritika kvari ideologu sliku koju je o sebi stvorio), raspoznati znake one slobode za koju ovakvi “narodni prvaci” dokazuju da je vrlo opasna po narod.

Tada čitatelji nalikuju onim kritičarima koji nisu imali najbolje osobne odnose s ovim ili onim umjetnikom, ponekad sumnjali i u njihovu moralnost i/ili političku “ispravnost”, ali su znali iskazat visok sud o njihovim djelima. Odavanje počasti neprijatelju je bilo u vlastitu pohvalu.

Staljin sigurno nije bio sklon slobodi stvaralaštva, ali je odobravao Bijelu gardu M. Bulgakova: pa nisu se “crveni” borili protiv ma koga! Ako pak štogod iz literature s “druge strane” čitatelj počne uvažavati, time nije postao izdajica vlastite kulture i prihvatio neprijatelja, nego shvatio da upoznavanje s kulturom neprijatelja i osobnu kulturu unaprjeđuje.

Osoba kojoj je doista do umjetnosti u vlastitoj naciji barem će iz znatiželje, barem poredbe radi otvoriti pogled i prema drugoj. Tada se počnu isticati i glasovi onih koji se zbog “svojih zločinaca” stide, onih koji se kaju zbog drugih i traže oproštaj za zločine počinjene u njihovo ime, onih koji su živjeli na neprijateljskoj strani, a nisu bili na strani neprijatelja, onih “nacionalnih izdajica” koji jednog dana postanu “svijetli likovi” svoje nacije.

Kada nestane emocionalna averzija prema “drugoj strani”, kada se djelo “neprijateljskog pisca” može prihvatiti kao djelo pisca a ne neprijatelja, kada se kultura neprijatelja počne raspoznavati i uvažavati kao kultura, tada se kreće k izmirenju i međusobnom uvažavanju, k “trajnoj obustavi neprijateljstava”.

Kada srpske pisce počnu čitati zato što su pisci, kada ne budu ni hvaljeni ni odbacivani zato što su “srpski”, tada će biti moguće tvrditi da je situacija potpuno “normalizirana”. Zaoštrenost odnosa (u čemu odjekuje komunistička maksima da nema mirenja s klasnim neprijateljem) donosi sukob i promjenu. Zaoštrenost također vodi jasnom deklariranju i zauzimanju rigidnog stava

A kada srpske pisce počnu čitati zato što su pisci, kada ne budu ni hvaljeni ni odbacivani zato što su “srpski”, tada će biti moguće tvrditi da je situacija potpuno “normalizirana”. Zaoštrenost odnosa (u čemu odjekuje komunistička maksima da nema mirenja s klasnim neprijateljem) donosi sukob i promjenu. Zaoštrenost također vodi jasnom deklariranju i zauzimanju rigidnog stava.

Stoga se ovdje ne zalažem za neku nasilnu pomirljivost i lažnu “politiku tolerancije”, nego samo za nuždu uspostavljanja svijesti o kulturi Drugog, pa i onog Drugog koga nazivamo neprijateljem, u čemu se potvrđuje i svijest o vlastitoj kulturi i svijest da kultura nikada nije i ne može biti samo “moja”. U tome se iskazuje i odgovor na pitanje “Čitate li srpske pisce…?”. Naravno, sve ovo pod uvjetom da osoba može pozitivno odgovoriti na jedno, sve umjesnije pitanje – pitanje koje je i samo barem donekle vezano za (kulturnu) politiku – pitanje koje osobu pita je li uopće sklona čitanju. Ili je vrijeme takvih zauvijek prošlo?

(Ranije objavljeno u: Djelo i nedjelo. Umjetnost, etika i politika. Demetra, Zagreb 2008.).

 

    •  Znače li riječi Prima Levija o Holokaustu još uvijek nešto
    •  Nekoliko pitanja o nagradi Peteru Handkeu
    •  Znače li riječi Prima Levija o Holokaustu još uvijek nešto
    •  Čitate li srpske pisce? (1)
    •  Kultura u znaku Holokausta
    •  Sunarodnjaci iz Ahmića
    •  Citat i komentari
    •  Ubio sam Franju Ferdinanda
    •  Dobri ljudi ne gube bitke
    •  Entartete Kunst ili kako poraziti unutarnje neprijatelje

> Svi tekstovi ovog autora