novinarstvo s potpisom
U srijedu je diljem plante obilježen Svjetski dan Roma. Obilježava se od travnja 1971. godine kada je u Londonu prvi put održan Kongres, a za taj narod prihvaćen naziv Romi. Šest godina kasnije (1977.) na prijedlog Indije Komisija za ljudska prava u Ženevi donijela je rezoluciju po kojoj su Romi indijska, povijesna i jezična manjina, koja bi morala uživati sva manjinska prava utvrđena dokumentima UN-a.
Romi su, znamo i danas najveći stradalnici među nama. Svoj tisućljetni progon dijelom mogu zahvaliti i okrutnoj legendi što se među različitim kulturama prenosi s koljena na koljeno, a koja ih opisuje kao suučesnike u zločinu protiv Isusa. Mit koji se prenošenjem transformirao i u različitim sredinama dobivao različite oblike upravo taj nomadski narod, koji je na svoje beskonačno putovanje krenuo iz Indije, krivi za Isusove patnje. Iskovao je taj narod, veli legenda, čavle kojima je Isus pribijen na križ.
Eto, zbog kovačkoga zanata koji je danas izumro (ali ne i stoljetna patnja Roma) Bog ih je ”prokleo” osudivši ih na vječno lutanje i proganjanje. Rom, što u prijevodu znači čovjek – stoljećima biva sumnjiv, neprihvaćen i od ostatka ljudi odbačen.
Drugačiji. Vječno sumnjivi. Predrasude prema Romima, kongresima i rezolucijama usprkos, kao da ne jenjavaju. Povijest je učinila svoje. Brojni su zločini činjeni bez ikakve kazne ovom narodu za prošlih stoljeća. Primjerice, Henrik VIII. i Elizabeta I. stavili su ih potpuno izvan zaštite zakona. Moglo ih se bičevati, ubijati, žigosati užarenim željezom kao stoku. Likvidacija bez sankcija bilo je tokom prošlih stoljeća i u Nizozemskoj i Francuskoj, a seljaci su ih bez kazne mogli ubiti i u Švicarskoj kad bi ih zatekli na svojim imanjima.
Zbog njihove kulture i sklonosti okultnom i magiji Crkva ih je stoljećima tretirala kao bezbožnike, vražje pomagače, vještice, pa su nažalost mnogi Romi za inkvizicije završavali na lomačama. Mnoštvo je predrasuda i stereotipa cvalo i širilo se oko ovog naroda bez domovine. Od toga da kradu djecu i kuhaju sapun od njih, pa do vjerovanja raširenih, primjerice, u Albaniji da su kanibali, ljudožderi koji otkapaju svježe humke i hrane se ljudskim lešinama.
Ljudi su do morbidne okrutnosti kreativni kad nakane izopčiti drugačije. Tijekom Drugog svjetskog rata Hitlerov neljudski režim gotovo je istrijebio romsku populaciju u Europi. Mengele je upravo na njihovoj djeci radio najokrutnije eksperimente i istraživanja, a u logorima diljem starog kontinenta stradalo je između pola i tri milijuna Roma.
Različiti autori iznose, naime, različite podatke – ali u jednom se slažu: mnoge Rome dovedene u logore prije likvidacije nisu ni evidentirali. Toliki je prezir prema tim jadnim ljudima vladao da njihova smrt nije bila vrijedna ni zabilježbe.
Moja generacija još dobro pamti roditeljsku prijetnju koja je, Bogu hvala, u urbanim sredinama danas sve rjeđa, a glasi otprilike: “Ako se udaljiš predaleko od kuće, ukrast ćete Cigani!” Današnjoj generaciji možda su smiješne, no mnoge od nas zastrašivali su i “odgajali” takvim politički nekorektnim i po Rome krajnje diskriminirajućim prijetnjama.
Ne znam kako je odgajan premijer Zoran Milanović i jesu li ga kao dijete zastrašivali ciganskom čergom i mogućnošću da zbog neposlušnosti bude pretvoren u sapun i je li i danas zastrašen od takvih pedagoških metoda, ali pouzdano znam da je dan prije Svjetskog dana Roma boravio u Rijeci, na Rujevici, u blizini jednog od najvećih romskih naselja u Hrvatskoj, ali mu ni na kraj pameti nije bilo da ih posjeti, porazgovara s njima o čitavom nizu problema koji ih tište.
Pritom je u odnosu na druge sredine i gradove imao na što biti i ponosan. U gradu u kojem je više od dva desetljeća socijaldemokratska partija, njegov SDP na vlasti vide se i neki pomaci na bolje. Istina, siromaštvo ovog naroda i nadalje je golemo, gradski deponij im je još uvijek i “radno mjesto” i blagovaonica, ali je napravljen velik korak naprijed u obrazovanju romske djece.
Prije nekoliko godina prvi mladi ljudi koji se deklariraju kao Romi upisani su na riječke fakultete, a u Rijeci je provedena kampanja za što brojnije uključivanje romskih predškolaca u vrtiće da prije nastave dobro svladaju jezik i izbjegnu barem tu barijeru u daljnjem školovanju. Danas je stotinjak malih Roma u vrtićima, a zaposlene su i četiri odgajateljice Romkinje. Dobili su i dva pomagača u nastavi.
No sve to nije premijeru i njegovoj ekipi bilo dovoljno da barem nakratko svrati u, istina, bespravno izgrađeno naselje na Rujevici što se “šareni” iznad terena na kojem će uskoro niknuti novi zamjenski stadion HNK Rijeke vrijedan osamnaest milijuna eura. Nogometno igralište sa pet i pol tisuća mjesta gradi privatna tvrtka Social sport, a za tu privatnu investiciju vrijednu premijerove pažnje zadužen je Damir Mišković.
Premijer pritom sam kaže da hrvatski nogomet ne gleda i ne voli, ali između dvije rujevičke destinacije, one nogometne i one romske, odabire bez vidljivog povoda ovu prvu. Romi bi rekli: “Para vrti gdje burgija neće”.
O diskriminaciji i patnji Roma na njihov dan odabrao je govoriti u komforu Sabora, na sigurnoj udaljenosti od bijede na brzinu sklepanih kućeraka na Rujevici.
Iz Sabora je progovorio o predrasudama koje se katkad pretvaraju u otvorenu mržnju, pa Romi tako postaju nečista savjest Evrope, o stradanju Roma u nas za vrijeme ustaškoga režima u NDH-a iznijevši podatak o šesnaest tisuća ubijenih, iako se u literaturi može susresti i onaj o čak dvadeset i pet tisuća, ali ga pretpostavljam nije zgodno iznositi dok je u blizini nova Predsjednica, mrziteljica Tita i partizanskog pokreta, koji je često bio jedini spas za pripadnike ovog naroda u to neljudsko vrijeme.
No, nikome od vrlog trojca na vlasti, koji Svjetski dan Roma koristi za uslikavanje i političku promociju, a ne za stvarno političko djelovanje na terenu, ni napamet nije palo to spomenuti.
Što reći na to sveopće pomanjkanje osjećaja za tuđu patnju osim da će se uskoro roditelji njima služiti kao prijetnjom djeci za neposlušnost. Odista nema te čerge u koju će te odvesti, a koja bi bila strašnija od toga da te ukrade i odgaja Kolinda ili Milanović. Nažalost, nema ni rezulucije UN-a koja bi i Rome, ali i nas sve druge, spasila od loših, odnarođenih hrvatskih političara.
A da ipak nije netko od naših predaka iskovao te proklete čavle?