autograf.hr

novinarstvo s potpisom

 
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Hrvati u induciranoj komi

AUTOR: Boris Dežulović / 09.05.2015.

Kad je onomad u prostorijama NK Borac na Jarunu osnovan HDZ, još nije bilo interneta i mobitela: Robert Zemeckis snimao je tih dana nastavak Povratka u budućnost, a Nirvana svoj prvi album, Ronald Reagan tek je iselio iz Bijele kuće, a Berlinski zid još je čvrsto stajao između dva svijeta.

Kad su koji mjesec kasnije u socijalističkoj Hrvatskoj raspisani prvi višestranački izbori, svijet je čekao Nelsona Mandelu na kapiji zatvora Victor Verster, bivši talijanski predsjednik Sandro Pertini, rođen u devetnaestom stoljeću, još je bio živ, homoseksualnost je na listi Svjetske zdravstvene organizacije bila zavedena kao bolest, a u američkim putničkim avionima još je bilo dopušteno pušenje. Onda znate koliko je to davno bilo.

Dvadeset pet godina nakon osnutka – ne znam kako bih vam plastičnije objasnio – Jugoslavija je već toliko odmakla da se počela raspadati: u to vrijeme, četvrt vijeka prije 1990., čovjek još nije bio na Mjesecu, a Franjo Tuđman uređivao je časopis Putovi revolucije i studentima politologije tumačio svoju knjigu Stvaranje socijalističke Jugoslavije

Kad su pak 1990. u Hrvatskoj konačno održani prvi demokratski izbori, a mladi sinjski pjevač Dražen Žanko snimio kazetu s ultimativnim domoljubnim hitom “Od stoljeća sedmog“, kojim će se do dugo u zimu te godine na hrvatskim trgovima slaviti uspostava višestranačkog Sabora i pobjeda HDZ-a, svjetskim su top-listama harali Milli Vanilli i MC Hammer, aktualni svjetski prvak još je bila Maradonina Argentina, Liverpool je bio prvak Engleske, a Ivan Rakitić je tek prohodao.

Toliko je, kažem, davno bilo.

I da nas je netko onda pitao kako će život izgledati 2015., daleko bi našoj mašti bilo putovati. Dvadeset pet godina, naime, u brzom i uzbudljivom dvadesetom vijeku bilo je dovoljno za cijelo jedno stoljeće.

Dvadeset pet godina nakon osnutka – ne znam kako bih vam plastičnije objasnio – Jugoslavija je već toliko odmakla da se počela raspadati: u to vrijeme, četvrt vijeka prije 1990., čovjek još nije bio na Mjesecu, a Franjo Tuđman uređivao je časopis Putovi revolucije i studentima politologije tumačio svoju knjigu Stvaranje socijalističke Jugoslavije.

Godina 2015. te je davne 1990. zvučala stoga poput naslova znanstveno-fantastičnog filma: kad u Zemeckisovu nastavku Povratka u budućnost – što smo ga u kinima gledali baš tih dana, u zoru hrvatske države – luckasti profesor Doc Brown i Marty McFly vremeplovom putuju u nezamislivo daleku i ludu budućnost, oni se svojim DeLoreanom teleportiraju upravo u 2015., u vrijeme kad će djeca voziti hoverboarde, a odrasli leteće automobile.

I da su nas, eto, tada na izlazu iz kina pitali kako mi zamišljamo 2015., netko bi možda hrabro zamislio i ljudsku koloniju na Marsu, drugi tablete za rak, a bilo bi i onih što bi odvažno vidjeli život s pametnim telefonima, neobičnim malim spravama veličine Žankove kazete, kojima ćemo za dvadeset pet godina razgovarati, snimati se, rezervirati avionske karte, kupovati namještaj, gledati filmove i špijunirati žene.

U dvadeset pet godina Hrvati su, ukratko, promijenili samo naziv Trga Republike: uzaludnije potrošenih četvrt stoljeća svijet nije vidio još otkako je ono lani u Histrionskom domu HSLS proslavio dvadeset petu godišnjicu osnivanja. Dvadeset pet godina leže tako Hrvati u induciranoj komi, i gotovo da im zavidim na uzbudljivim vijestima koje ih tek čekaju

Čak ni oni što su se te 1990., umjesto u kinima, sastajali na zagrebačkom Trgu Republike – pa tamo mahali hrvatskim zastavama, klicali Tuđmanu, psovali srbokomunističku vlast i prijetili domaćim izdajicama, sve zaneseno sa svijećama u rukama pjevajući Žankovu “Od stoljeća sedmog“ – ne bi se, međutim, tih dana usudili 2015. zamisliti kao godinu u kojoj će se Hrvati okupljati na središnjem zagrebačkom trgu, pa tamo mahati hrvatskim zastavama, klicati Tuđmanu, psovati srbokomunističku vlast i prijetiti domaćim izdajicama, sve zaneseno sa svijećama u rukama pjevajući Žankovu “Od stoljeća sedmog“.

Četvrt stoljeća prošlo je tako otkako su Hrvati pjevajući “Od stoljeća sedmog“ na Trgu Republike slavili pobjedu HDZ-a, i svijet se za to vrijeme promijenio više nego u bilo kojih dvadeset pet godina od stoljeća sedmog do danas:

Daleki i Srednji istok izgurali su Europu u sam kut karte svijeta, klonirana je u međuvremenu ovca Dolly, dovršena mapa ljudskog DNK, otkriven Higgsov bozom i spuštena letjelica na Mars, izmišljeni su mobiteli, 3D plazma televizori i pametni ručni satovi, svijet se smanjio na veličinu loptice za stolni tenis i kroz optičke kablove cijeli preselio na društvene mreže, a Hrvati sveudilj na Jelačića placu mašu hrvatskim zastavama, kliču Tuđmanu, psuju srbokomunističku vlast i prijete domaćim izdajicama, sve zaneseno sa svijećama u rukama pjevajući Žankovu “Od stoljeća sedmog“.

Kad sam, naime, na kraju patetičnog skupa “Sto posto za Hrvatsku“ vidio Božidara Alića i čuo Žankov davni domoljubni trash, mislio sam, očiju mi, da je arhivska snimka.

U dvadeset pet godina Hrvati su, ukratko, promijenili samo naziv Trga Republike: uzaludnije potrošenih četvrt stoljeća svijet nije vidio još otkako je ono lani u Histrionskom domu HSLS proslavio dvadeset petu godišnjicu osnivanja.

Dvadeset pet godina leže tako Hrvati u induciranoj komi, i gotovo da im zavidim na uzbudljivim vijestima koje ih tek čekaju: srušen je Berlinski zid, raspali su se i Sovjetski Savez i Milli Vanilli, Mandela je pušten iz zatvora, izmišljen je internet, Nirvana snimila sjajan album, Kinezi su kupili Ameriku, Arapi Europu, Indija priprema bolje ponude, a mali Rakitić igra u Barceloni s Messijem.

Jedino što sigurno znamo jest to da će Hrvati za dvadeset pet godina na zagrebačkom Jelačića placu mahati hrvatskim zastavama, klicati Tuđmanu, psovati srbokomunističku vlast i prijetiti domaćim izdajicama, sve zaneseno sa svijećama u rukama pjevajući Žankovu “Od stoljeća sedmog“

Ah, da: Lionel Messi je možda najbolji igrač u povijesti nogometa.

I da nas netko danas pita kako će život izgledati za četvrt stoljeća, ne bi našoj mašti bilo daleko putovati.

Godina 2040., istina, zvuči poput naslova znanstveno-fantastičnog filma – djeca će valjda konačno voziti hoverboarde, a odrasli leteće automobile, bit će možda i ljudska kolonija na Marsu, i tablete protiv raka – ali jedino što sigurno znamo jest to da će Hrvati za dvadeset pet godina na zagrebačkom Jelačića placu mahati hrvatskim zastavama, klicati Tuđmanu, psovati srbokomunističku vlast i prijetiti domaćim izdajicama, sve zaneseno sa svijećama u rukama pjevajući Žankovu “Od stoljeća sedmog“.

“Tko na tvrdoj stini svoju povist piše“ – shvatili ste do sad – tom ne može nitko budućnost da napiše.

(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).

Još tekstova ovog autora:

     Stanite, ljudi, šta to radite!? Ima li u ovoj zemlji zakona?
     U vrtlogu izazova i strasti
     Mjesto prebijanja
     Haos u kafani "Kod Herodota"
     Blitvari i Scouseri
     Finsko pitanje u BiH
     Genocidnost palanke
     Croatian Independent Army
     Čekajući drugi broj
     Nevjerojatna priča gospodične Ane

> Svi tekstovi ovog autora
  • DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

  • MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:
  • ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    VRIJEME SUODGOVORNOSTI – ostale emisije

     

  • vrijeme i suodgovornosti

  • Facebook

  • Donacije

  • Cigle

  • ekumena

  • javni servis

  • prometej

  • povratak adolfa pilsela

  • u što vijerujemo

  • fraktura 1

  • fraktura 2

  • fraktura 3

  • superknjizara

  • vbz drago

  • vbz 1

  • vbz 2

  • vbz 3

  • vbz 4

  • ljevak 1

  • ljevak 2

  • ljevak 3

  • ljevak 4

  • ljevak 5

  • ljevak 6

  • oceanmore 1

  • oceanmore 2

  • petrineknjige 1

  • petrineknjige 2

  • srednja europa 1

  • srednja europa 2

  • planetopija 1

  • planetopija 2

  • ks 1

  • ks 2

  • ks 3

  • ks 4

  • meandar 1

  • meandar 2

  • meandar 3

  • biblija