autograf.hr

novinarstvo s potpisom

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

Zauzimati se za pravdu

AUTOR: Jadranka Brnčić / 05.07.2015.

Pravednost i ljubav nisu neodvojive. Međusobno se nadopunjuju. Možda je pravda stvar države, kako kaže papa Benedikt XVI, ali Crkva ne može biti izuzeta borbe za pravednost kao što to jasno kaže papa Franjo u objema svojim enciklikama: Evangelii Gaudium i Laudato si. Da bi se Isusa skinulo s križa, nužno je zagrliti onoga tko je obespravljen i vratiti mu njegovo dostojanstvo. A obespravljeni su i ljudska i ne-ljudska stvorenja.

Kako smijemo reći da ljubimo Boga a da nam nije stalo do Njegovih stvorenja? Kako smijemo reći da ljubimo ljude a da nam nije stalo do njihova dobra, odnosno do pravde i mira? Kako ćemo moliti ako nam, zajedno s psalmistom koji u svojoj tjeskobi zaziva Božju blizinu, nisu pred očima mnoge osobe, štoviše cijeli narodi opterećeni nepravdama?

Molitva nije utočište za naše sebične želje vezane uz naše vlastito dobro ili dobro naših najbližih. Ne vjerujemo da bismo tek smirili naše strahove, održali identitet svoje zajednice i naroda te očuvali svoje obitelji. Molitva je mjesto produbljivanja brige za dobro sviju i svakog. Vjera nas može utješiti kada smo ožalošćeni, ali nas, premda utješene, trajno ožalošćuje dokle god na svijetu još postoji i jedan čovjek potreban utjehe. Nemamo prava moliti ukoliko šutimo na nepravde učinjene svoj našoj ljudskoj braći i sestrama. Nepravde njima nanesene ranjavaju Boga samoga na čiju smo sliku svi stvoreni.

Da bi se Isusa skinulo s križa, nužno je zagrliti onoga tko je obespravljen i vratiti mu njegovo dostojanstvo. A obespravljeni su i ljudska i ne-ljudska stvorenja

Ljubiti Boga znači nastojati svijet promatrati iz Njegove perspektive. A promatrati svijet iz Božje perspektive znači živjeti kao proroci, davati glas onima koji nemaju glasa. Štoviše, ljubiti ljude do te mjere da ne molimo samo za one kojima je nanesena nepravda nego i za one koji su, nanoseći je drugima, njezini robovi. Papa Franjo jasno kaže: kapitalizam je neprijatelj čovjeku i treba ga ukinuti počev od promjene vlastitih konzumerskih i otuđujućih navika pa sve do organiziranih i ustrajnih pobuna protiv oduzimanja stvorenjima prava na dostojan život.

Mi kršćani glasnici smo poruke čiji sadržaj prečesto zaboravljajmo: čitamo i tumačimo Evanđelje, ali ga ne naviještamo. Bog kao da je u egzilu, odmijenili smo ga običajima i obredima. Molitva je besmislena ako nije subverzivna prema našoj ustajalosti i okorjelosti. Više od zla dobru se opire naša ravnodušnost. Čovjek molitve trpi zbog nepravde ma gdje da se ona događa te je njegova molitva riječ koja kritizira, suprostavlja se, otvoreno govori, traži. Riječju: čini. Zauzimati se za pravdu naprosto je ljudska, a samim time i prva kršćanska dužnost.

Papa Franjo jasno kaže: kapitalizam je neprijatelj čovjeku i treba ga ukinuti počev od promjene vlastitih konzumerskih i otuđujućih navika pa sve do organiziranih i ustrajnih pobuna protiv oduzimanja stvorenjima prava na dostojan život

Bog ne uslišava naše molitve tako da odgovara na naše vapaje nego tako da nas čini vrijednima svoje prisutnosti i uprisutnjuje se u nama. Bog nije samo snaga na koju se oslanjamo, nego i poziv na trajno djelovanje. On je u potrazi za nama i trajno nas izaziva da ovaj svijet učinimo boljim mjestom za život.

Vjera, stoga, nije tek privatna stvar pojedinca za izgradnju njegove nutarnje slobode od grijeha, nego javan, nenasilan, ustrajan čin zalaganja za slobodu i ravnopravnost sviju. Molitva i djelovanje, ljubav i pravednost, pa onda i politika i duhovnost, vjera i etika idu zajedno. Politički problemi su etički problemi, a etički problemi – imperativi vjere. Sloboda je sakrament nade te vjera nužno ima etičku i političku perspektivu.

Patiti u vjeri ne znači tek podnositi patnju nego protestirati protiv nje. Patnja nas sjedinjuje s Božjom patnjom te potiče da nadiđemo zlo posredstvom traženja pravde. Praštanje i pomirenje, pak, plodovi su življene pravednosti kakva se ne očituje tek u dobrim željama i toleranciji prema drugima, nego u svakodnevnom nastojanju uspostavljanja odnosa punoga poštovanja prema svima i prema svakom stvorenju ne zanemarujući i nastojanje oko dobre informiranosti o onome što se događa i tko u događajima zapravo povlači konce.

Molitva i djelovanje, ljubav i pravednost, pa onda i politika i duhovnost, vjera i etika idu zajedno. Politički problemi su etički problemi, a etički problemi – imperativi vjere. Sloboda je sakrament nade te vjera nužno ima etičku i političku perspektivu

Pitanje nije kako vjerovati u Boga u velikim patnjama čovječanstva, nego kako Bog da još vjeruje u nas nakon patnji što smo ih mi nanosili ili ih još nanosimo jedni drugima? Vjera i rat, vjera i nacionalizam, vjera i toleriranje nepravde riječi su koje ne bi smjele biti u jednoj sintagmi. Teologija vjere, nade i ljubavi ne može biti drugo do teologija oslobođenja sviju i svakoga. I to u vrlo konkretnom, svakodnevnom i organiziranom zauzimanju za naš zajednički dom u kojem smo svi uzajamno povezani i neodvojivi. [kraj]

Još tekstova ovog autora: