novinarstvo s potpisom
– Ma šta je ovo? – pitala je zainteresirano mlada majka gledajući gomilu ljudi koja se tiskala u velikoj sali bivšega hotela Krka, zapravo napuštenoj razvalini smještenoj uz šibensku rivu, pravom simbolu onoga što se dogodilo tom posrnulom gradu.
– To ti je onaj komunistički festival – odgovorio joj je muškarac preuzimajući ruku dječaka.
– Pa šta ih toliko ima? – nastavila se čuditi gospođa.
– A vidiš da ima! – pomalo je rezignirao zaključio sudružnik.
I bilo ih je, toliko da su morali stajati jer ni na jednoj od dvadesetak tribina, okruglih stolova, predavanja i promocija, nije bilo dovoljno mjesta. Na ”komunističkom festivalu“, odnosno trećem Fališu, Festivalu alternative i ljevice u Šibeniku, sve od srijede do subote tražio se stolac više. Stotine ljudi zainteresirano je slušalo govornike i aktivno sudjelovalo u raspravama. Toliko ih je bilo da su i organizatori ostali začuđeni. Mediteran sa svojim trgovima i žustrim razgovorima – baš onakav kakav je nekad bio.
Bilo je, naravno, i onih drugih, kojima svaki dijalog, a posebno ovakav, smeta, pa su pozivali na nasilno prekidanje programa i rastjerivanje ”partizana“, ali samo toliko da ih je u ovom tekstu pogrešno i spominjati.
Šibenik i Fališ u trećem izdanju očito su ušli u simbiozu. Nešto poput raka samca i moruzgve. U razgovoru s gostima iz Splita zaključili smo da bi se ovakvo što u najvećem dalmatinskom gradu teško moglo dogoditi bez incidenta. Možda pretjerujemo, ali dojam je da Šibenik nema problema s Fališom. Ili ima, ali se ovih dana bavi puno važnijim stvarima, poput najave stečaja TLM-a, nakon čega će još 600 ljudi u nekadašnjem tvorničkom ponosu ostati bez posla, a u lijes industrije ovog dijela Dalmacije biti zabodena i posljednja ‘brokva’.
Stoga ne čudi da je glavna tema razgovora s domaćim ljudima – turizam. Koliko je turista došlo, za koliko se iznajmljuju apartmani, isplati li se još rentati, kad će kraj sezone i sve tako. Riječ je o onim sretnicima koji imaju uvjete za ”afitavanje”, posebno u gradskoj jezgri, koja sve više nalikuje na onu dubrovačku. Ljudi odlaze na periferiju da bi, divno je to svojedobno formulirao Radimir Čačić, ”objekte stavili u funkciju“, pa ako ti je 30 eura dan, evo ti već za mjesec dana gotovo tisuću eura, a te pare u Šibeniku nije lako zaraditi…
Ali, nije Fališ bio posvećen turizmu. Treće izdanje organizatori su posvetili sedamdesetogodišnjici kraja Drugog svjetskog rata, ali i buđenju neprijatelja s kojim se – zvao se on danas ISIL, Jobbik ili Zlatna zora, imao srpski ili hrvatski atribut, rehabilitirao Dražu Mihailovića ili pjevao o Jasenovcu i Gradiški Staroj – baš kao i s teroristima, ne pregovara.
Ključna festivalska brojka otisnuta na crvenoj zvijezdi na plakatima, majicama i bedževima bila je – 1316. Toliko je, naime, Šibenčana sudjelovalo u jednoj od ključnih bitaka Drugoga svjetskog rata na prostoru Jugoslavije, čime su prednjačili po broju boraca među svim gradovima.
Onoj na Sutjesci, kada se Josip Broz Tito zajedno s Vrhovnim štabom jedva izvukao iz okruženja višestruko nadmoćnijih njemačkih i kolaboracionističkih snaga koje su sudjelovale u Petoj neprijateljskoj ofenzivi što su je Nijemci još nazvali i ”Operacija Schwarz“. U borbama ih je poginulo 535. Od 18 tisuća partizana, koliko ih je ukupno sudjelovalo u borbama, svaki treći je poginuo.
Na crnoj pozadini ovogodišnjeg Fališa je crvena zvijezda. Ne samo kao simbol partizana, nego kao znak borbe za slobodu, jer je Narodnooslobodilačka borba bila baš takva. Jedno od najboljih dizajnerskih rješenja zadnjih godina kreirao je sinjski Šibenčanin Ante Filipović-Grčić, i to ne u Photoshopu ili nekom drugom sličnom programu. Kako nam je rekao, prilično se namučio dok je pronašao prigodnu čoju i sukno, i to u Kistanjama. Tek kada je ženi detaljno objasnio što želi napraviti, dala mu je sukno, i to polovicu zadnjega komada koji je naslijedila od svoje babe.
Festival je otvoren izložbom ”(I)lustracija Hrvatske“ sjajnog splitskog ilustratora i strip-crtača Alema Ćurina čiji su se radovi svojedobno objavljivali u Nedjeljnoj Dalmaciji i Feral Tribuneu, a danas ih možete pronaći na naslovnicama tjednika Novosti.
Svečano otvorenje na Trgu Ivana Pavla II., odnosno Maloj loži, pred četiristotinjak ljudi iskorišteno je za predstavljanje prijedloga spomenika antifašizmu Borka Čelara, koji se već istaknuo radovima poput instalacije ”Nada Dimić“, posvećene propaloj zagrebačkoj tvornici i tekstilnoj industriji, kao i radu ”Revija“, u kojem je podsjetio na nestalu šibensku. Publici se tim povodom obratio 91-godišnji Mladen Bjažić prepričavajući svoja iskustva iz vremena fašizma: ”Mi smo ka dica od slame napravili Mussolinija i oko njega smo plesali. Dok je on gorija. To je bija nas otpor protiv fašizma”.
I sve tako redom, iz dana u dan, izmjenjivali su se govornici. Najprije novinarski trojac Davorka Blažević, Nikola Urukalo i Jurica Pavičić u raspravi ”Ja, hrvatski branitelj – antifašist“ u kojoj je upozoreno na to da danas, umjesto procesa pacifizacije, pratimo proces reustašizacije, kako je to kazala Davorka Blažević, na što se nadovezao Pavičić, ustvrdivši kako takav smjer zagovara institucionalni dio braniteljske populacije, oni umirovljeni, s viškom slobodnog vremena, koje na sektaškoj osnovi kanaliziraju kroz parapolitičko i paraideološko djelovanje.
Frontmen Zabranjenog pušenja Sejo Sexon ugostio je svog profesora i mentora na Odsjeku za povijest zagrebačkog Filozofskog fakulteta Hrvoja Klasića, koji je publiku upozorio na falsifikate vezane uz pozdrav ”Za dom spremni“ ponovivši da je pozdrav star tek 80 godina, dakle od vremena kada ga je počeo koristiti Ante Pavelić. Klasić je najavio da će se iseliti iz Hrvatske ako netko u operi ”Nikola Šubić Zrinski“ pronađe ”Za dom spremni“. Ne postoji ni poklič ”U boj, u boj, za narod svoj“, osim u pjesmi Jove Jovanovića Zmaja o oslobađanju Srba od Turaka.
Drugi dan govorio je crnogorski publicist i književnik Andrej Nikolaidis, koji je trebao gostovati i na protekla dva Fališa (”Ja sam kao U2, dugo me se čeka, a ne valjam ništa“, objasnio je samoironično). Nikolaidis se u predavanju bavio problemom izbjeglica koji, kako je kazao, itekako ima veze s fašizmom, i to ne samo s njegovim eksplicitnim oblicima, kao što je ono što čini Mađarska, na što se nadovezao i Forumov suradnik, sarajevski novinar i diplomat Zlatko Dizdarević upozorivši na to da su u Siriji 2009. otkrivene goleme količine nafte i plina te da je ta država valjda jedina zemlja koja nije imala nijedan dolar duga prema Svjetskoj banci i Međunarodnom monetarnoj fondu, a u svijetu koji se gradi po principima i filozofiji MMF-a, nije dopustivo da ijedna zemlja može biti primjer dobrog života.
Novu knjigu “Pobuna u pustinji postsocijalizma”, čiji je predgovor Forum objavio, predstavili su autori Srećko Horvat i Igor Štiks, kazavši da njome žele ”demistificirati tranziciju kao put ka nekom uređenom i boljem svijetu“ te opaliti šamar međunarodnoj ljevici koja se dobrim dijelom sramotno ponašala u devedesetim godinama i nikako nije uspjela izići iz svojih mitova o ratovima koji su se dogodili na našem području.
Još je bilo puno toga. Idući dan kiša je otjerala Festival pod krov, a gošća je bila zvijezda ovogodišnjeg Fališa Angela Richter, koja se proslavila predstavama ”Assasinate Assange“ i ”Super Nerds“ o problemu nadzora i moderne špijunaže. Potom su misli o pitanju vjeronauku u školi razmijenili svećenici Drago Bojić i Nikodim Kosović, pa je nastupao i Dragan Markovina predstavljajući novu knjigu, pa je održana hrvatska premijera filma ”Fašizam Inc“, grčkog redatelja i aktivista Arisa Chatzistefanoua…
Puno toga i sve odlično posjećeno, a Fališ – ovo valja reći – sve zajedno organizira petero ljudi!
Ako je, kako je kazao direktor Festivala Emir Imamović Pirke, antifašizam pitanje kućnog odgoja, onda su Šibenčani neki prilično fino odgojen svijet!
(Prenosimo s portala Forum.tm).