Snažan udarac komunikativnom beščašću

Bio je to nastupni intervju objavljen na jednom domaćem portalu u povodu znanstvenog skupa ”Vizualni studiji danas – Moć slika” što se održava od 7.  do 10. studenoga. On je, kako ga je najavila novinarka intervjuistica, jedan od najproduktivnijih i najagilnijih hrvatskih znanstvenika – politolog, magistar filozofije i doktor sociologije, pjesnik i teoretičar vizualne kulture, koji već desetak godina radi na promociji nove znanstvene discipline – vizualnih studija. Doktor Žarko Paić, da ne duljim.

 

Priča on, češljajući s novinarkom sudionike i teme skupa, o fenomenu bujanja novih interdisciplinarnih pristupa digitalnom svijetu, o premještanju žarišta znanstvenog uvida sa svijeta koji više ne postoji kao nepokretni objekt, o nužnosti pronalaženja misaonog alata za vrli novi poredak u kojem umjetnost sa znanošću sudjeluje u proizvodnji čak i umjetnoga života, o radikalnom zaokretu od jezika k slici, toj složenoj strukturi preobrazbe svijeta teksta u vizualni kontekst mreža, iz čega izranja zadaća da se medijskoj matrici događaja odrede granice između ideologije, vizualnosti i estetike u virtualnoj stvarnosti. Pitanje (ne)moći umjetnosti i moći tehno-znanstvenoga mišljenja, smatra Paić, povlači pitanje ima li više mogućnosti mišljenja s onu stranu politizacije umjetnosti i estetizacije svijeta u dizajnu novoga života bez radikalnoga obrata ideje čovjeka kao subjekta.

 

Ukratko: intervju s povodom, elitno informativan, s visoko podignutom letvicom htijenja i intelektualnog razumijevanja, neopisivo rijedak iz kaljuže sperme i krvi suvremenih medija izvađen čudnovati kljunaš.

 

No kako su portali interaktivni mediji, pa tako i rečeni, prikrpeljilo se Paićevu intervjuu i nekoliko ”komentara”. Počelo je s nekim anonimusom skrivenim iza spasonosnog ”nicka” o ”četnicima koji su se propeli na stražnja kopitašca”, na što se nadovezao drugi ”nick” da ”čim je u pitanju ‘neki Žare’…….odmah kilometar hvalospjeva”, e da bi u sljedećem objasnio da ”uopšte ne sumnja”, kako je, ”lik delovao u klasi profesora Pupovca”.

 

Svekoliki Paićev znanstveni mâr kojim je on obremenio sociologiju kulture, semiotiku i vizualne komunikacije, između ostalog, nepoznati je netko iza štita ”nicka” stopio u jedan mrziteljski amalgam. Špatula netrpeljiva jezika učas ga je razmazala po medijskome ziđu i sa zluradom lakoćom zatrpala gnojem stereotipa sve godine znanstvenoga znoja iscijeđenog s njegova čela. Jer ime je znak, a ono veli da njegovo nije od onih čija je kraljica rajska djeva, a ban pokojnik kojeg poput Lazara vabe ustati.

 

Takvih je primjera cijeli niz koji ne završava. Zauvijek se gubi u magli ispunjenoj gakanjem gusaka. Onih koje ne spašavaju Rim, nego nas vode u propast.

 

Nevažno je tko se gujinje sklupčao ispod tih ”nickova” – probisvijeti, provokatori, mudomrsci, pljuvači, zlurade duše, podstrekači, loši nabijači, baljezgari, manični depresivci, dokona zjala…?, ni zašto u pojedinim slučajevima redakcijski administratori žurno ne skidaju te omče što ih svako malo netko anoniman zaklatara o grani vrbe, ni zašto s punim imenom i prezimenom ne bismo stali iza svojeg mišljenja, ljudski pošteno. Zapravo, takvi  ”nickovi” koje smo redovito viđali i viđamo (i futur je njihov potpuno izvjestan), jesu tek utjelovljena vibracija jednog te istog domaćeg deseterca koji svojom oporom metrikom isključivo prijeti i odriče – jednima brak, drugima ćirilicu, trećima dijete u njima…

 

Svekoliki Paićev znanstveni mâr kojim je on obremenio sociologiju kulture, semiotiku i vizualne komunikacije, između ostalog, nepoznati je netko iza štita ”nicka” stopio u jedan mrziteljski amalgam. Špatula netrpeljiva jezika učas ga je razmazala po medijskome ziđu i sa zluradom lakoćom zatrpala gnojem stereotipa sve godine znanstvenoga znoja iscijeđenog s njegova čela. Jer ime je znak, a ono veli da njegovo nije od onih čija je kraljica rajska djeva, a ban pokojnik kojeg poput Lazara vabe ustati

 

Odraz je to ”kulture” koja se duboko zakorijenila u fertilnom humusu predrasuda i mrkih prijekornih pogleda, kao britva oštrim razdjelnicama ”mi” – ”vi”, anakronim mitologemama, guslama identiteta čija poetika balansira od mizoginije do homofobije, i natrag.

 

Ugrozite li im gumno na kojemu plešu u transičnom tribalističkom ritmu, učas će na vas iskesiti očnjake, bezbroj puta proslavljene u desetercima kolektivnog mementa, i zabiti ih u vašu renegatsku dušu, bolno, penetrirajući kroz u vama  naslagane habituse uljudbe. Kultura ”nicka” mržnje u svojoj je naravi nekrofilna jer vitalnost srče iz groba, iz mrtvoga tkiva. Zato su joj komemoracije okrjepa. Na njima se bez prestanka sole još žive, nikad zacijeljene rane, da bi tako otvorene prizivale krv, i samo krv. Izraz je to animalnog, marvinskog, tupog, slijepog, divljeg i agresivnog, svega onog što nagonski vodi čopor (uz malu pomoć licemjerne manipulacije). Iz te maternice okoćeni jesu svi ti referendumi, maskirne paralelne institucije vlasti, otpori obrazovanju… sve ono što bi gazilo drukčije.

 

Posve je razvidno da postoje dvije Hrvatske: jedna koja bi dala i dopustila i ona koja ne bi dala ni mrvu ni dopustila milimetar. Potonja je naoružana ne samo riječima. Ždere onu prvu poput kiklopa Polifema drugare Odisejeve zatočene u špilji, na izlaz koje je navaljena golema stijena. Pa nitko ne može uteći… i ponovno zaploviti. Nejasno je tko će i kada zašiljiti kolac i, još važnije, zabiti ga u kiklopovo jedino oko. Odisej se izgubio iz špilje, iz mraka iz kojeg dopire poneki krik, zatim zvuk mljaskanja i podrigivanja.

 

U žilama zebnja i tjeskobno iščekivanje.

 

Dok se ”nickovi” mržnje nezaustavljivo množe.

 

Krvotok internetskih portala zatvoreni je sustav cirkulacije između njihovih posjetitelja i sadržaja portala. U idealnim bi uvjetima ta interakcija trebala podrazumijevati iskrenu uzajamnost obiju strana – posjetitelji bi svojim suvislim, kritičkim, za temu vezanim komentarima i sugestijama mogli u velikoj mjeri pridonijeti poboljšanju sadržaja portala, dok bi portal trebao biti prijemljiv za sve konstruktivne prijedloge koji stižu od njegove publike i postupno se transformirati prema njihovim zahtjevima.

 

No, to je tek udžbenička definicija koja je, kao i sve od te fele, tek puka želja jer praksa je nešto posve drukčije. Ona je čisto komunikativno beščašće u rasponu od poziva na pogrom do zazivanja fizičke likvidacije pojedinaca ili skupina, i sve to pod obrazinom ”nicka”. Ne slovi stoga kao iznenađenje vijest da je početkom ovog mjeseca portal net.hr ukinuo komentiranje ispod tekstova uz obrazloženje kako je, nažalost, postalo gotovo pravilo da komentari služe za izražavanje poremećenih, bolesnih i zadrtih stavova čitatelja koji su iskazivali frustracije ne štedeći pritom nikoga i ništa, kojima je portal služio kao mjesto ispucavanja mržnje i agresije doslovno prema svemu i svima koje su smatrali drukčijima. Odlučili su zato, snažnim udarcem, oskatiti se da bi bili zdraviji. Poput Angeline Jolie.

 

Ta bahata neukost što se ceri iza ”nicka” u svojoj slijepoj reduktivnoj mahnitosti sposobna je s neviđenom lakoćom u trenu sabiti u hračak olakog prijezira mukotrpan rad umjetnika, filantropa, znanstvenika, tih samozatajnih graditelja iz svih razdoblja kojima je gradnja monumenta kulture bila misijom. Obrasci iz kojih su izvaljeni takvi komentari poput gnoja su iscijeđeni iz različitih ”struktura grijeha” koje tendenciozno emitiraju fantazme što lako prianjaju uz pneumu naroda upravljajući njihovom imaginacijom. Da bi ih se tako neuke poživinčilo, unagonilo te da bi marvinski poslušno otkasali u tor među svoju subraću koja ne znaju za bolje, ne umiju bolje, ne daju drugima bolje.

 

I da bi zatim skriveni iza ”nicka” – ”komunicirali”.

 

    •  Oružje za veselje
    •  Fleksibilna bijeda
    •  Hrvatski grah 2014.
    •  Daleki spas
    •  Sućut u doba klanja
    •  Digitalnom bukom do ekstremnoga otuđenja

> Svi tekstovi ovog autora