autograf.hr

novinarstvo s potpisom

 
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Daleki spas

AUTOR: Omer Rak / 22.12.2013.

Tek letimično liznuvši pogledom naslov i podnaslov na portalu, tu sam vijest odmah svrstao u novinsku kozeriju jer, uostalom, bila je nedjelja i takvi infotaintmentski sadržaji lako se lijepe za dan trudbeničkog počinka. Stoga sam je popratio s jednakom pozornošću kao ”vijest” na dva prsta iznad nje: Hoće li američki predsjednik Barack Obama u svojem drugom mandatu konačno u javnost pustiti dokaze o postojanju izvanzemaljskog života (na Zemlji)?

 

Poduhvatio sam se zato čitanja sljedećeg članka ”Kako postati fleksibilniji čak i u srednjim godinama života” koji je započinjao ofucanim vademekumom ”prema najnovijim američkim istraživanjima”, ali nije bitno, jer što sve čovjek u srednjim godinama ne čini da bi spasio poneki svoj zglob od artroze i mišić od distrofije.

 

I onda, dok sam žedno širio zjenice i požudno se kljukao informacijama neophodnim za spas svojeg lokomotornog sustava, nešto je kliknulo, pokrenulo u meni i naglo mi okrenulo glavu za 360, kao da sam nedajbože pacijent za egzorcizam spreman. Smisao toga kiropraktičarskog ekshibicionizma vlastitog mi vrata i glave bio je vratiti se unatrag i ponovno baciti oko na onaj članak otprije koji sam krstio kozerijom, a sada mi se ovako zavrnute glave nije uopće činio takvim jer – već nakon što sam pročitao uvodni pasus – postalo mi je jasno da je to nucleus nuclei svih zemaljskih eskapizama, intrigantan nadjev vješto utisnut među oblatne nedjeljnog izdanja.

Veli Riječanka Marta u naslovu članka: ”Želim biti prva na Marsu i ne bojim se što se nikad više neću vratiti na Zemlju”. Ona je Marta Velnić (26), doktorandica lingvistike na norveškom sveučilištu Tromso, najmlađa je od sedmero Hrvata, od kojih su dvije žene, među 200 tisuća kandidata koji su se prijavili na natječaj nizozemske organizacije Mars One, koja 2023. planira na Marsu napraviti prvu ljudsku koloniju

 

Veli Riječanka Marta u naslovu toga članka: ”Želim biti prva na Marsu i ne bojim se što se nikad više neću vratiti na Zemlju”.

 

Ona je Marta Velnić (26), doktorandica lingvistike na norveškom sveučilištu Tromso, najmlađa je od sedmero Hrvata, od kojih su dvije žene, među 200 tisuća kandidata koji su se prijavili na natječaj nizozemske organizacije Mars One, koja 2023. planira na Marsu napraviti prvu ljudsku koloniju. Za bespovratni put na Mars traže se različiti tipovi ljudi. Izbor kandidata započet će sljedećih mjeseci, a do konca 2014. popis će biti sužen na četrdesetak imena.

 

Prijava se plaća najviše 75 dolara, a uz nju valja poslati i videosnimku s odgovorima na pitanja zašto žele na Mars, što ih čini prikladnima za taj put i kako bi opisali svoj smisao za humor. Marta želi ići na Mars jer misli da je to početak nove ere za čovječanstvo i stoga želi biti ondje, objašnjava u svojem videu. Slušajući je, prisegnuo bih da je neka svojta pokojnog Arthura C. Clarkea.

Izabrani će proći sedmogodišnju obuku da bi, naposljetku, najbolji – dvije žene i dva muškarca – zaplovili u rujnu 2022. prema Marsu, gdje će stići u travnju 2023. Isti scenarij ponovit će se 2025. Nitko od njih nikad se više neće vratiti na Zemlju (sic!).

 

Znao sam da mladi vole otići iz zemlje, politici majci sirotinje hvala, ali otići sa Zemlje i to s jednosmjernom kartom u džepu, nisam mogao ni pretpostaviti. Sada kada sam to čuo, ćopio me neki strah ili je to, možda, više strahopoštovanje prema svemiru, njegovoj neiskazivoj dubini, koji Bowiejev Major Tom motri ispavši iz svemirske kapsule nemoćan išta učiniti… and the stars look very different today…

Zaledila me je do dna duše pomisao da se izabrani nikad više neće vratiti nego zauvijek ostati na crvenom, prašnjavom planetu bez života i površinske vode, i da će ondje brojiti godine, svih onih 687 dana koliko traje jedna, u nezamislivoj pustoši s atmosferom nakrcanom ugljičnim dioksidom iznad koje plove dva Marsova satelita, ljupko nazvana Strah i Užas, dok je Zemlja tek jedna svjetlucava točkica na nebu s mirijadom sličnih. To je odluka!

 

Zaledila me je do dna duše pomisao da se izabrani nikad više neće vratiti nego će zauvijek ostati na crvenom, prašnjavom planetu bez života i površinske vode, i da će ondje brojiti godine, svih onih 687 dana koliko traje jedna, u nezamislivoj pustoši s atmosferom nakrcanom ugljičnim dioksidom iznad koje plove dva Marsova satelita, ljupko nazvana Strah i Užas, dok je Zemlja tek jedna svjetlucava točkica na nebu s mirijadom sličnih.

 

To je odluka, jest bogami!

 

No, kada stvari posložim razložno, hoću reći kada na miru odvagnem proetkontra ne pretežući namjerno ni na jednu stranu nego se ponesem isključivo prema težini argumenta, onda opažam i neke prednosti koje ta odluka promiče napose u odnosu na hrvatsku zbilju.

 

Jer: bolje gledati ravnice izravnate lavom nego u kiflici nam od domovine nabildane govedine izbrijanih šija u crnim majicama, vječne posjednike copyrighta doma i žrtve; bolje se diviti površini izrovanoj kraterima i rupama nego adorirati takozvane duhovnike nenapojene žive vode duha, gramzivu sljedbu što svetim se kiti, duše pohlepnika kojima sudit će, velim, ušica igle.

 

Nedvojbeno, manje je stresno motriti ravnice prekrivene prašinom i pijeskom bogatim crvenkastim željeznim oksidima nego tupe mase u čije prazne duplje utaču likere od modrića i mandžukića, krnje patriote, iškarijote, duše šibicara i kokošara u palačama od obilja, hulje lapoguzne sa zubima od porculana, intelektualce u mekim dušecima sinekura daleko od ulice i gnjevna povika, ljevičare iz kojih bazdi salon kao memla iz groba duboka, desničare koji bi grobnicu od zlata nasred Trga bana, samoljubive narcise u skupim odijelima politike, lažljiva usta bez imalo stida, kastu izabranih koja svake četiri godine med vlasti iznova kuša kada parije u kutiju s tankim otvorom papiriće gurnu misleć’ bit će bolje… dok u kutu postojano kao Andersenov kositreni vojnik kontejner jedan stoji i jeftinu životu svoj nutritivni sadržaj jeftino nudi.

Manje je stresno motriti ravnice prekrivene prašinom i pijeskom bogatim crvenkastim željeznim oksidima nego tupe mase u čije prazne duplje utaču likere od modrića i mandžukića, krnje patriote, iškarijote, duše šibicara i kokošara u palačama od obilja, hulje lapoguzne sa zubima od porculana, intelektualce u mekim dušecima sinekura daleko od ulice i gnjevna povika, ljevičare iz kojih bazdi salon kao memla iz groba duboka, desničare koji bi grobnicu od zlata nasred Trga bana…

 

Mars je azil s obećanjem početka, nova era, kaže Marta. To je šambala kojoj valja uteći unatoč studeni goroj od sibirske i ugaslim vulkanima visokim 27 kilometara.

 

Bliže je dostojanstvu čovjekovu obitavati u posebnim uvjetima u surovom krajobrazu toga, četvrtog po redu od Sunca nebeskog tijela, nego nemoćno srkati globalno licemjerje koje neće prezati utrpati Kinu, Kubu, Rusiju i Saudijsku Arabiju u UN-ovo Vijeće za ljudska prava, zemlje gdje kundak, pendrek i sablja trojstvo sveto jesu iz kojeg samo jauk se cijedi, dok će širitelji demokracije poput SAD-a, Njemačke, Francuske i Velike Britanije proširiti više od svih svoje džepove zaradom od prodaje ubojita oružja diljem jadnog li nam svijeta.

 

Istodobno će Nobelova nagrada za mir  biti uručena  i za golo obećanje (tko još mari za djela?) crnoputom jednom, slatkorječivom što riječ ga lako vodi dok, s druge strane, projektile i dronove navodi.

 

Pa će zatim dvije godine za redom Nobel u šape pasti buljuku debeloguzih zaštićenih i enormno preplaćenih birokrata dok će herojski, samozatajni pojedinci, ti veličanstveni prkosi naše savjesti, koji vlastitom krvlju svjedoče svoje humano poslanje, u pravilu, biti sklonjeni od oka i uha globalnoga puka.

 

I sve to dok nam monsanto u gredici vrta cvate, a bilderberg ga s ljubavlju zalijeva da bi eugenika neka nova kao samar našoj vrsti nametnuta bila jer magarac je ona oduvijek bila.

 

Zato, odmaknut se valja od zemlje takve. Gledati je iz visa i reći kao Major Tom da je plava, i da ne postoji više ništa što se dade učiniti.

 

Pa zatim valja otići dalje, još dalje.

 

Na Mars.

I ne vratiti se nikada više.

 

Sretno ti bilo, Marta!

Još tekstova ovog autora:

     Oružje za veselje
     Fleksibilna bijeda
     Hrvatski grah 2014.
     Sućut u doba klanja
     Digitalnom bukom do ekstremnoga otuđenja
     Snažan udarac komunikativnom beščašću

> Svi tekstovi ovog autora
  • DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

  • MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:
  • ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    VRIJEME SUODGOVORNOSTI – ostale emisije

     

  • vrijeme i suodgovornosti

  • Facebook

  • Donacije

  • Cigle

  • ekumena

  • javni servis

  • prometej

  • povratak adolfa pilsela

  • u što vijerujemo

  • fraktura 1