Hrvatska može bolje. Svi mi možemo bolje

Pametnom čovjeku ne treba puno da stvari, riječi i simbole dovede u logički i moralni red. U nekoliko misaonih koraka, zaključaka i rečenica. Evo primjera.

Svastika je, prema značenju te riječi na sanskrtu, drevni simbol sreće i nikom ne pada na pamet brisati ga i uklanjati s hinduističkih i budističkih hramova širom Azije. Međutim, nacistički kukasti križ simbol je jedne ideologije, države i poretka koji je u samoj svojoj srži imao rasizam i zločin i donio je svijetu samo zlo. I točka. Kako na nacistički kukasti križ, tako i na ustaško U.

Crvena petokraka zvijezda, baš kao i srp i čekić, simboli su komunizma i socijalizma. Pod njima je mnogim ljudima tijekom prošlog stoljeća doneseno štošta što danas predstavlja tekovine suvremenog, naprednog i civiliziranog društva: socijalna pravda temeljena na solidarnosti, ravnopravnost spolova, pravo na besplatno školovanje i zdravstvo za sve. Pod tim je znakovima, uz ostale, pobijeđen i slomljen organizirani fašizam i nacizam.

Istodobno, ili u različitim razdobljima, pod tim su znakovima i u njihovo ime počinjeni veliki zločini. Ideje koji su oni predstavljali zloupotrebljene su i pretvorene u laži i prevare u rukama onih koji pod svakim simbolom nastoje samo jedno, domoći se moći, vlasti i novca. I točka.

A ne! Ovaj put na ovo moje malo polje slova neće useliti taj drač i kukolj, nijedno ime onih iz čijih usta buja korov što guši smisao i nagrđuje ljepotu našeg jezika koji nam je dan da se razumijemo, dogovaramo, tražimo i nalazimo smisao i istinu. Kao što reče neki dan Boris Jokić, s ohrabrujućim smješkom na licu, Hrvatska može bolje. Svi mi možemo bolje

Križ je simbol kršćanstva, Božje milosti i ljudskog milosrđa prema svim ljudima. Po uzoru na svog raspetog Boga, u tom je znaku i u njegovo ime mnogim ljudima doneseno mnogo dobra, blagodati i utjehe. Ali, isto tako, križ je bio simbol pod kojim su, i u njegovo ime, tijekom povijesti također počinjeni mnogi zločini. Tim istim križem bilo je blagoslovljeno i opravdano mnogo bijede, nepravde, tlačenja i ubijanja. I točka.

Dakle, jesu li kršćanski križ i njegova nacistička kukasta inačica jednako zlokobni, zločinački i nepoželjni? Nisu, jer u svojoj dugoj povijesti sudbina kršćanskog križa, prema svojim zloupotrebama, mnogo je sličnija sudbini crvene petokrake zvijezde i pripadajućeg joj alata.

Pametnima dosta.

A oni ostali neka nastave s razbijanjem i uklanjanjem onih simbola i slova za koje, mnogi od njih s punim pravom, znaju i osjećaju da su im u njihovo ime počinjene nepravde i zločini. (Samo molim, neka ne zaborave retuširati i sve slike iz partizanske mladosti i generalskog života prvog hrvatskog predsjednika.)

Očito velika pometnja i pomutnja vlada u određenim političkim strankama i hrvatskoj vlasti, kada se pokreće nova kampanja protiv crvene zvijezde, srpa i čekića. Oni koji o tome javno govore i viču, a u prvom redu političari, žele u društvu i javnosti izazvati nove pometnje i pomutnje i odvratiti nam pažnju od svojih nečasnih namjera i poslova.

Često prednjače u tome oni koji su s lakoćom mijenjali simbole i zastave pod kojima su jednako činili štetu i zlo.

Kad može Ivo Pogorelić, možemo i mi, i moramo, svaki put sve bolje. Hrvatska može bolje. Na primjer, može postati zemlja u kojoj će Ivo Pogorelić, glazba koju svira i Umjetnost koju predstavlja, dobivati naslovnice novina i udarne minutaže u vijestima, umjesto glasnogovornika besmisla

U hrvatskoj se politici i javnosti i dalje govori, viče i piše samo zato da bi se izazvale što veće nove pomutnje i pometnje. Riječi se ne koriste da bismo došli do smisla i razumijevanja, nego upravo suprotno, da bismo se od vlastite pameti što više udaljili.

A ne! Ovaj put na ovo moje malo polje slova neće useliti taj drač i kukolj, nijedno ime onih iz čijih usta buja korov što guši smisao i nagrđuje ljepotu našeg jezika koji nam je dan da se razumijemo, dogovaramo, tražimo i nalazimo smisao i istinu.

Kao što reče neki dan Boris Jokić, s ohrabrujućim smješkom na licu, Hrvatska može bolje. Svi mi možemo bolje.

Ima među nama mnogo onih koji to svakog dana i čine, a da ništa ne kažu. Svojim prstima i žicama svojih glazbala oni vrijedno, ne obazirući se na buku klevetnika, krivokletnika i krivotvoritelja riječi, krpaju crne rupe besmisla što zinu gotovo svaki put kad netko pred mikrofonima i za političkim govornicama otvori usta. To su ljudi čije se zvanje i svjetonazor piše s velikim U. (Eto, vidite kako jedno slova nije krivo što su ga neki izopačili u simbol mržnje i smrti.)

Jedan takav Umjetnik predstavljao je prije nekoliko dana Umjetnost u Lisinskom. Ivo Pogorelić. Nije rekao ni riječ, a unio je toliko reda, smisla i osjećaja svrhe i uzvišenosti ljudskog postojanja u naše uši i duše. Pedeset je godina do sada proveo ponajviše za klavirom. U znoju, a ponekad i u krvi. Ne pretjerujem. Jednom sam svojim očima vidio krvavi trag na tipkama kada je velikom pijanistu, od strastvenih glissanda po klavijaturi, umalo otpao nokat s palca.

Kad može Ivo Pogorelić, možemo i mi, i moramo, svaki put sve bolje. Hrvatska može bolje. Na primjer, može postati zemlja u kojoj će Ivo Pogorelić, glazba koju svira i Umjetnost koju predstavlja, dobivati naslovnice novina i udarne minutaže u vijestima, umjesto glasnogovornika besmisla.

Neka dva tjedna prije Pogorelićeva veličanstvena recitala, ostao je u našoj javnosti i medijima gotovo neprimjećen i neopjevan još jedan sličan umjetnički podvig. Bio je to koncert gitarista Petrita Çekua, sada već tridesetjednogodišnjeg Umjetnika s Kosova koji je u Zagreb došao još kao dječarac s gitarom.

Očito velika pometnja i pomutnja vlada u određenim političkim strankama i hrvatskoj vlasti, kada se pokreće nova kampanja protiv crvene zvijezde, srpa i čekića. Oni koji o tome javno govore i viču, a u prvom redu političari, žele u društvu i javnosti izazvati nove pometnje i pomutnje i odvratiti nam pažnju od svojih nečasnih namjera i poslova

Već dugo ima i hrvatsko državljanstvo. Ali nije on postao dio hrvatske kulture, nego je hrvatsku kulturu, skupa sa svima nama koji smo ga i ovaj put zadivljeno slušali u Hrvatskom glazbenom zavodu, još čvršće i snažnije učinio dijelom kulture i glazbe svijeta.

Dan prije koncerta, Çeku je u Zagrebu predstavio svoje novo diskografsko izdanje. Govoreći o tome kako je bilo svirati glazbu Johanna Sebastiana Bacha koju je kongenijalno, a u dosluhu s gitaristom Darkom Petrinjakom, za izvođenje na gitari obradio violončelist Valter Dešpalj, Petrit Çeku je izgovorio jednu divnu rečenicu. Svoj život s gitarom, rad svojih velikih ovdje spomenutih učitelja i uzora, te samo sviranje i pronicanje Bachove glazbe, sažeo je u ovih nekoliko jednostavnih riječi: “Znate, mi se neprestano natječemo sa savršenstvom”.

Umjetnost kojoj služe ima moć dovesti stvari u logički i moralni red. Oni zaslužuju svu pažnju, jer popravljaju razderanu ljepotu i smisao svijeta oko nas i u nama.

(Prenosimo iz Večernjeg lista).

    •  Andrej Plenković i HNK Zagreb
    •  Debakl u Afganistanu: sve je služilo nezasitnom profitu
    •  Pogorelić protiv pandemije zaborava umjetnosti i ljudskosti
    •  "Misa Mediterana" je blasfemija i dekadencija. Ali ne škodi
    •  Oplakati sve mrtve je ljudski, a biti radostan božanski
    •  Good Fest u Drnišu: prilika da (opet) budemo ljudi
    •  Utrka milijardera u svemiru
    •  Nigdje se publiku i umjetnike ne maltretira kao u Hrvatskoj
    •  Srećom, život i svijet nisu tako jednostavno crno-bijeli
    •  Vojni neboder "Vukovar" kao otirač i kamuflaža HDZ-a

> Svi tekstovi ovog autora