Kako su me Pavić i Mamić pospremili na cestu

Teško mi je otvoriti bilo kakvu sportsku temu u zemlji koja tek počinje svoditi račune 20-godišnjega nezasitnog natjecanja u lopovštini i prijevarama. Kako se fokusirati na Blanku, Balića, Kostelića ili Modrića, ako policija i USKOK svako malo javnosti isporuče novoga šampiona lige bahatih i moćnih koji su na račun općeg dobra stekli enormna privatna bogatstva? Čemu zdvajati nad Lovrenovim autogolom pokraj toliko grijeha struktura i namjernih autogolova vlastitom narodu s najodgovornijih mjesta u državi.

Nedugo nakon što je izašao iz pritvora zbog rasističkoga vrijeđanja ministra Željka Jovanovića, Mamić je u posjetu EPH-ovu carstvu, vjerojatno tražeći rehabilitaciju, proveo čak četiri sata, tri sata kod direktora Janka Goleša, a sat vremena na sedmom katu. Svi koji poznaju epehaziju znaju kome idu ugledni gosti kad odlaze na sedmi kat. Dakako, medijskom tajkunu Ninoslavu Paviću

 

Kako govoriti o sjaju i radosti Lige prvaka koju u Maksimiru isprati samo četiri tisuće revoltiranih i u mišljenjima podijeljenih gledatelja o nogometnom pitanju svih pitanja – kako je, uz čiji blagoslov i pokroviteljstvo te za čiji račun i za koliku osobnu korist Zdravko Mamić prisvojio javno i nacionalno sportsko dobro Dinamo, a uvelike je svojim interesima podčinio i cijeli jedan sport?

 

Da, možda ćete mi prigovoriti da se opet bavim Mamićem, ali teško je pobjeći od njega, posebno kada se Mamić na vrlo ozbiljan i perfidan način počne baviti vama. Ne mogu decidirano tvrditi, ali imam mnogo razloga sumnjati da me upravo Mamićev zlokobni utjecaj pospremio na cestu. O čemu se, naime, radi?

 

Nedugo nakon što je izašao iz pritvora zbog rasističkoga vrijeđanja ministra Željka Jovanovića, Mamić je u posjetu EPH-ovu carstvu, vjerojatno tražeći rehabilitaciju, proveo čak četiri sata, tri sata kod direktora Janka Goleša, a sat vremena na sedmom katu. Svi koji poznaju epehaziju znaju kome idu ugledni gosti kad odlaze na sedmi kat. Dakako, medijskom tajkunu Ninoslavu Paviću.

 

Malo je reći da su kolege novinari i urednici bili začuđeni neočekivanim posjetom, bili su zgroženi. Ne samo zato što je Dinamov šerif mjesecima prije toga najvulgarnije vrijeđao Pavićeve novinare, pa i prve komentatorske uzdanice, nego je Pavića glavom i bradom nazvao najvećim kriminalcem u državi. ”Svi bi trebali tužiti Pavića, tko ga želi tužiti, neka mi se javi i ja ću mu pomoći”, kazao je Mamić na jednoj od svojih znamenitih presica samo dva i pol mjeseca prije nego što se popeo do Pavićeva sedmoga kata. E, pa, dragi Zdravko, ja ti se javljam. Tužila sam Pavićev EPH zbog nezakonita otkaza, ali nekako sumnjam da ćeš mi pomoći jer se ne mogu oteti dojmu da si mi baš ti otkaz priskrbio. Evo, kako je bilo…

Nino: Pa dobro, Zdravko, zašto ti ne želiš dati intervju za moje novine?
Zdravko: Želim, ali ne dok na mjestu urednice sporta držiš onu…, onu…, Eiblicu.
Nino: Dakle, dat ćeš nam intervju ako je smijenimo?
Zdravko: Naravno, ali prvo je smijenite.
Nino: Ajmo ovako, ti daj intervju i mi ćemo je odmah maknuti!
Rečeno − učinjeno

 

Slučaj Jozefine K., kako u internoj zafrkanciji – ako tu uopće o zafrkanciji može biti riječ – nazivam svoje udaljavanje iz EPH, odnosno Jutarnjeg lista, imao je dvije etape. Ispričat ću vam obje kroz pero uglednoga novinara Marina Šareca, glavnog tajnika Zbora hrvatskih sportskih novinara, koji je jedini javno, glasno i kuražno iskazao kolegijalnu i ljudsku solidarnost.

 

Prva etapa, slučajno ili ne, nije važno, poklapa se s Dinamovim ulaskom u Ligu prvaka 2011., koja će u Zagreb, među ostalim, dovesti Real s Mourinhom i Ronaldom. Ludilo je započelo, a negdje usred njega sastali su se u Maksimiru Mamić i Pavić. Samo dva mjeseca prije dobila sam, zato što valjda dobro radim svoj posao, novi dvogodišnji urednički mandat u sportskoj rubrici Jutarnjeg lista. No tadašnji glavni urednik Mladen Pleše pozvao me nedugo potom kako bi mi tiho priopćio da bi ”oni”, umjesto da uređujem, htjeli da pišem jer sam izvrstan autor: ”Kaj buš se gnjavila s tim prelamanjima stranica, nama trebaju autori, pa ti nama pomogni malo oko Siniše Sušeca (op., nije Saša, ali je također sin televizijskoga komentatora Bože Sušeca) jer ga pripremamo za to da jednoga dana bude glavni urednik Sportskih novosti.  “Da, i tako to ide, netko se u novinarstvu ipak ponekim uratkom mora legitimirati, a netko jednostavno postane urednik jer ima tatu. Ja, nažalost, imam Mamića i Pavića. Nije mi u prvi mah bio jasan taj nagli obrat u vezi s mojim netom potpisanim statusom, a onda je kolega Šarec objavio ovaj tekst:

 

”Ovih je dana iz impressuma Jutarnjeg lista nestala Romana Eibl. Nestala je jer su se tako jednog rujanskog jutra dogovorili nogometni nakupac i medijski prekupac, nazovimo ih ovom prigodom, što-ja-znam, Zdravko i Nino. Našli se oni u Maksimiru i zapodjenuli razgovor.

 

Nino: Pa dobro, Zdravko, zašto ti ne želiš dati intervju za moje novine?
Zdravko: Želim, ali ne dok na mjestu urednice sporta držiš onu…, onu…, Eiblicu.
Nino: Dakle, dat ćeš nam intervju ako je smijenimo?
Zdravko: Naravno, ali je prvo smijenite.
Nino: Ajmo ovako, ti daj intervju i mi ćemo je odmah maknuti!
Rečeno – učinjeno. Tako je to, eto, bilo. Tako to u tim novinama i inače biva: iz impressuma, ali i iz redakcije, najčešće se odlazi zato što si je to tako zamislio i poželio neki prevažni čitatelj ili poželjni sugovornik.”

 

Druga etapa moje eliminacije odrađena je potkraj lipnja ove godine, pa da opet citiram kolegu Šareca i u nastavku svoga slučaja:

 

”Romanu je prije nekoliko dana pozvao notorni Janko Goleš − nekad ukopnik novinarstva u Sportskim novostima, a danas direktor EPH – i priopćio joj da s njom više neće produžiti ugovor! Jer su mu, pazi sad, urednici rekli da Romana radi premalo i − loše!?!

 

Hmm, poprilično je nejasno što to znači raditi loše u novinama poznatima po tome što su izvještavale o sudaru tramvaja na uglu Savske i Šubićeve (za one koji ne poznaju Zagreb, riječ je o dvjema paralelnima, međusobno kilometrima udaljenim ulicama) i objavile izmišljeni intervju s bivšim premijerom Ivom Sanaderom. Još je nejasnije koji su to Romanini urednici sposobni tako ‘briljantno’ ocijeniti njezine novinarske dosege. Jedan od njih, naime, u životu nije napisao novinski tekst, dok drugi uglavnom piše teško čitljive traktate i mudrolije. I baš oni da su kao niškoristi proglasili učinak dugogodišnje novinarke i urednice u Vjesniku, 24 sata i Jutarnjem listu?! Malo vjerojatno.

 

Razlozi su sasvim druge i, nažalost, sasvim nenovinarske prirode. Onaj kojega smo u tekstu otprije dvije godine nazvali Zdravko sve češće je počeo obilaziti ured onoga kojega smo nazvali Nino i iz tog sablasnog komplota izrodile su se neke sasvim konkretne ideje. EPH je, znamo svi, u kritičnoj financijskoj situaciji, a Dinamov izvršni predsjednik Zdravko Mamić raspolaže određenim sredstvima spremnima za investiranje. Ukratko, Z. M. bi rado ušao u nekakav aranžman sa Sportskim novostima, Pavić bi to objeručke prihvatio, no problem je, pogađate, opet − Romana Eibl. Kao što je u prethodnoj priči intervju za Jutarnji list Mamić uvjetovao Romaninom smjenom s mjesta urednice sportske redakcije, tako sada financijsku infuziju uvjetuje njezinim potpunim eliminiranjem iz spomenutih novina. A to u EPH-u nikad nije bio problem…”

Mamić je mome odvjetniku, hiperventilirajući i psujući, rekao da živi za dan kad će me vidjeti da puzim na koljenima. Moj mi je odvjetnik ovih dana dosta plastično objasnio, premda se usporedba može mnogima učiniti posve neprimjerenom, da je razlika između Šlogarova i Mamićeva pucnja u metku. Jedan je ugasio život sam, a drugi egzistenciju koja održava plamen života

 

Tako je to, eto, bilo. U ponedjeljak je u zagrebačkoj Palači pravde počeo moj proces protiv EPH zbog nezakonita otkaza, ali je odmah i obustavljen, a tako će i biti sve dok EPH ne završi predstečajnu nagodbu. Ne trebam ni reći koliko taj izmišljeni institut predstečajne nagodbe privilegira dužnika iako je skrivio svakovrsne kaose – i kolektivne i osobne, a možda i gospodarski kriminal, dok vjerovnike i oštećene ostavlja u čekaonici u posve podređenom položaju.

 

Da, ako se zapravo pitate zašto mi je Mamić stalno za vratom, valjda zato što sam i ja njemu, jer već dulje od desetljeća upozoravam da je nezakonito uzurpirao klub postaviviši u sva njegova tijela, od Skupštine naniže, svoje rođake, kumove, prijatelje, prijateljeve prijatelje, njihove sinove i kćeri, pa se onda oni međusobno uvijek iznova biraju, štite i podržavaju jedni druge.

 

I sad ga obilno tako prisvojenoga i odnarođenoga, uz obilne potpore javnog novca i prešutno pokroviteljstvo svih politika, iskorištava za svoj family business.

 

Dva puta sam ga sudski gonila za kazneno djelo klevete, i oba puta sam se u prvostupanjskom postupku izvansudski nagodila, u svoju korist, dakako. Razgovarajući posljednji puta s mojim odvjetnikom, Mamić mu je, hiperventilirajući i psujući, rekao da živi za dan kad će me vidjeti da puzim na koljenima. Moj mi je odvjetnik ovih dana dosta plastično objasnio, premda se usporedba može mnogima učiniti posve neprimjerenom, da je razlika između Šlogarova i Mamićeva pucnja u metku. Jedan je ugasio život sam, a drugi egzistenciju koja održava plamen života.

    •  Hvala, gospodine Hrabar
    •  Ivek se oprašta s Igrama
    •  Teorije Schumijeve nesreće
    •  Neumrli Žarko, Boris i Luka
    •  Niko Kovač, lider kojeg vole
    •  Brazil kao početak i kraj
    •  U ime nogometa - roblje
    •  Moje je pravo da se branim i dužnost da govorim
    •  Šuker na konju, odsad sam drži uzde hrvatskog nogometa
    •  Kovaču, spusti se, a mjesto na Marsu prepusti Mamiću!

> Svi tekstovi ovog autora