novinarstvo s potpisom
Niti su MMF-ovi stručnjaci pri zadnjoj rutinskoj kontroli hrvatskih financija jače zagrizli u hrvatski slučaj, niti je domaća vlast pokazala interes za njihovu asistenciju. Od ememefovaca se kurtoazna distanca podrazumijeva sve dok ih nitko ne zove i dok vanjska likvidnost drži vodu. Vladi ta distanca politički više odgovara nego bliska suradnja. Kad se iz opozicijskih redova čuje pitanje ”Hoćete li pozvati MMF?”, to zapravo znači – ”Hoćete li napokon priznati da sami ne znate i da niste sposobni?” Pozivanjem MMF-a vladajuća ekipa našla bi se na tankom ledu.
Aranžman s fondovcima mogao bi doduše, u određenim uvjetima, donijeti niže kamate na zaduživanje u inozemstvu, ali sve dok ide bez Fonda, ta će opcija stajati u rezervi. Ekonomski rezon možda bi sugerirao drugačije, ali u Vladi prevladava onaj politički. MMF u ovom trenutku nije opcija, izjavio je premijer Zoran Milanović ove srijede u Saboru.
I to je shvatljivo. Šablonizirano rezanje unutarnjih rashoda, kakvo je MMF u pravilu nametao, osim što prijeti unutarnjom političkom destabilizacijom, više se ne smatra najboljim receptom. Ili barem ne otkako su i razvijene ekonomije u krizi. One nisu pribjegle grubom rezanju unutarnjih rashoda, nego su dapače u pojedine sektore upumpavale novac. Otkako je pod palicom Francuza i od dolaska ove krize, MMF se također postavlja elastičnije, ali na Markovu trgu još se uzdaju u vlastite snage.
Hoće li zadržati MMF na distanci, to zbilja ovisi o Milanoviću i njegovoj ekipi. Čak više ne toliko ni o ministru financija Slavku Liniću, iako se krajem godine, u sezoni donošenja proračuna, čini da je gotovo sve u njegovim rukama. Koliko god da je moćan i aktivan, ministar financija ima ograničenja. On nije ni premijer ni potpredsjednik Vlade da bi mogao naređivati drugima. Obavit će svoj dio posla, predložiti rezanje pojedinih grupa rashoda i mjere za povećanje prihoda, dalje će gurati predstečajne nagodbe, ali ne mnogo više od toga.
To što je upravo ministar financija najpopularniji ministar, zapravo je loše za Vladu. Linić je najpopularniji jer ga javnost percipira kao gotovo jedinoga koji mnogo radi, koji za taj posao ima žara. Onda mu se valjda oprašta i što retorički griješi, što je često u verbalnoj svađi.
Ali Linić neće još dugo moći ostati jedina zvijezda Milanovićeve vlade. Na toj pozornici svoju će ulogu morati odigrati i drugi ministri iz gospodarskih resora ili će ih sve zajedno na kraju ipak pomesti MMF-ova sjena. Mjere štednje, a ne može se reći da ih nije bilo, nisu pokrenule gospodarstvo. Nema velikih, a ni malih investitora. Podaci iz trećega ovogodišnjeg tromjesečja govore da nema oporavka. Industrijska proizvodnja i dalje pada. Promet u trgovini na malo smanjuje se. Nezaposlenih je oko 11 tisuća više nego u isto vrijeme prošle godine. Kola klize nizbrdo iako su smanjene plaće, iako su niži doprinosi za zdravstvo, iako je povećan PDV. Izvoz pada. Unutarnja devalvacija, bazirana na smanjivanju cijene rada, nije pokrenula gospodarstvo. Nije ga učinila konkurentnijim. Da još nema oporavka, ne uzvikuju samo iz opozicijskih redova nego i iz Hrvatske narodne banke, koja je nepristrana institucija.
Oči javnosti trenutačno su uprte u Nadanove dvore, u Hrvatsku gospodarsku komoru, tapeciranu umjetninama i s oko 600 zaposlenih. Ako je sve što se događa u vezi s HGK-om istina, ako smijemo vjerovati vlastitim očima, i to je produkt situacije u kojoj su samo pojedinci možda vukli, a institucije generalno spavale. Gdje su bile porezne vlasti kad je trebalo usporediti prihode, provjeriti plaćanje poreza i imovinu HGK-ova predsjednika? Gdje su bila Komorina nadzorna tijela, gdje su bile – čak i tajne službe?
Ministar financija, potaknut mnogim drugim razlozima, sada uvodi dubinsku reorganizaciju poreznih službi. Za bolest od koje boluje hrvatska ekonomija to je važno, ali nije dovoljno. Hrvatska boluje od rapidnog urušavanja industrije. Kad se Končarov transformator prevozi Antonovom u daleke Filipine, ljudi se gotovo iznenade što takvo što još u Hrvatskoj postoji, što nije pometeno u Tuđmanovoj privatizaciji i rasparcelirano u donedavnome nekretninskom deliriju. S gubljenjem radnih mjesta u industriji susreću se gotovo sve zapadne ekonomije, ali hrvatski problem niti je zbog toga išta manji, niti će ga riješiti itko umjesto nje same.
Samostalna Hrvatska nikad nije imala industrijsku politiku. Sad gotovo više nema ni industriju. Proizvođač muških odijela u središtu Zagreba šivanje naručuje u Italiji. Ovdje ima dobrih radnika, kaže, ali nema modernih strojeva. Tekstilnu industriju preuzeli su i dokrajčili poduzetnički amateri. Godinama se mislilo da Hrvatskoj ne treba radno intenzivna djelatnost, da će se razviti visoka tehnologija i sofisticirana industrija. Ali to se nije dogodilo. Nastupila je devastacija industrije u kojoj su profitirali pojedinci, a posljedice su prebačene politici i poreznim obveznicima.
Politikom smanjivanja deficita, bila ona umjerena ili drastična, došlo se do zida ako ne uskoče druge politike. Industrijska i poljoprivredna u prvome redu, ali i politika maloga gospodarstva, komunalne infrastrukture, energetike, prometa… Ministar gospodarstva Vrdoljak najavljuje strategiju industrijskog razvoja. Milanović bi ga trebao pustiti da se razmaše, da pokaže kako zna i može. Dončića i Marasa također. Jakovinu bi morao nekako probuditi. Ili poslati na duži odmor. Jer nikakve Linićeve fiskalne akrobacije ne mogu nadoknaditi to što svi ostali propuste.