Papa Lav XIV. protiv digitalne civilizacije bez čovjeka

Enciklika Magnifica Humanitas (Veličanstveno čovještvo), koju je 25. svibnja 2026. osobno predstavio papa Lav XIV., što je već samo po sebi simbolički snažan presedan jer pape dosad nisu osobno predstavljali vlastite enciklike, prvi je veliki dokument njegova pontifikata i jedan od najambicioznijih socijalnih tekstova koje je Katolička Crkva objavila posljednjih desetljeća.

Potpisana 15. svibnja, ova enciklika ne govori samo o umjetnoj inteligenciji. Ona govori o digitalnoj moći tehnoloških korporacija, radu i ekonomiji u vremenu automatizacije, krizi demokracije i manipulaciji informacijama, odgoju i školama, transhumanizmu, kulturi rata, slabljenju međunarodnih institucija i, iznad svega, o pitanju ljudskog dostojanstva u tehnološkoj civilizaciji.

Riječ je o dokumentu koji daleko nadilazi granice klasičnog crkvenog teksta namijenjenog isključivo vjernicima. Ovo je pokušaj duboke dijagnoze suvremenog svijeta i civilizacije koja sve više vjeruje da će tehnološki napredak sam po sebi riješiti ljudske probleme, dok istodobno gubi odgovor na temeljno pitanje, što znači biti i ostati čovjek?

Papa pritom vrlo precizno prepoznaje ključne patologije našega vremena: novo korporativno ropstvo, koncentraciju digitalne moći, kulturu dominacije i permanentnog sukoba te opasnost koja ne proizlazi iz same umjetne inteligencije, nego iz činjenice da njome upravljaju ljudi koji mogu biti moralni, ali jednako tako i duboko neodgovorni, pohlepni ili ravnodušni prema čovjeku.

Možda je upravo to najvažnija poruka cijele enciklike, problem nije tehnologija sama po sebi, nego čovjek koji je izgubio etički kompas, a dobio gotovo neograničenu tehnološku moć.

Zato tekst enciklike djeluje istodobno uzbudljivo, zabrinjavajuće i katkad neugodno, jer ne dopušta čitatelju da ostane na površini tehnološkog optimizma. On pokušava ohladiti naše tehnologijom usijane glave u vremenu koje je gotovo religiozno opijeno idejom napretka.

Pritom Papa ne moralizira, ne demonizira tehnologiju i ne nastupa kao netko tko posjeduje sva rješenja. Govori mnogo skromnije, ali zato i uvjerljivije, kao čovjek koji, kako sam kaže, ”kao vjernik među vjernicima”, osjeća duboku zabrinutost za budućnost čovjeka.

U ovoj ćemo se kolumni zadržati ponajprije na pitanju umjetne inteligencije. Ne zato što su ostale teme manje važne, nego zato što rasprava o umjetnoj inteligenciji najjasnije otkriva središnju intuiciju cijele enciklike, najveća opasnost tehnološke revolucije nije u tome da strojevi postanu slični čovjeku, nego da čovjek postupno počne misliti, živjeti i doživljavati sebe poput stroja.

Dijagnoza suvremenog svijeta 

Većina suvremenih rasprava o umjetnoj inteligenciji govori o brzini procesora, automatizaciji rada, ekonomskim učincima i algoritamskoj učinkovitosti, dok enciklika postavlja pitanje koje gotovo nitko više nema hrabrosti ozbiljno izgovoriti: što će ostati od čovjeka kada tehnologija počne oblikovati ne samo ono što radimo, nego i ono što jesmo? To je središnja os cijele enciklike. I zato je njezin ton u isto vrijeme duboko filozofski i gotovo proročki.

Papa vrlo jasno prepoznaje da umjetna inteligencija nije samo alat. Ona je nova paradigma moći. Ona mijenja način na koji mislimo, komuniciramo, učimo, stvaramo odnose i doživljavamo stvarnost. A to znači da umjetna inteligencija nije još jedna tehnološka inovacija poput televizije ili interneta. Ona postupno postaje infrastruktura ljudske svijesti.

Tu enciklika pokazuje iznimnu intelektualnu ozbiljnost. Jer najveća opasnost umjetne inteligencije nije scenarij iz znanstvene fantastike u kojem strojevi uništavaju čovječanstvo. Najveća opasnost je mnogo banalnija i zato mnogo realnija, da čovjek pristane živjeti kao algoritam. Da vlastitu vrijednost počne mjeriti produktivnošću, učinkovitošću, vidljivošću i performansom. Da emocije postanu podatci, odnosi mreže, istina statistika, a savjest tek funkcija društvene prilagodbe.

Baš zato Papa govori o ”novom Babilonu”. Babilonska kula u enciklici nije tek biblijska metafora nego filozofska dijagnoza modernog svijeta. To je civilizacija koja vjeruje da se čovjek može spasiti tehnologijom, optimizirati algoritmom i usrećiti beskonačnim napretkom. Svijet koji više ne prihvaća granice, slabost ni ovisnost o drugome. Svijet koji želi transcendenciju bez Boga.

I tu dokument postaje posebno važan, budući da moderna tehnološka kultura ne obećava više samo napredak, ona obećava nadilaženje čovjeka. Transhumanističke ideologije, koje enciklika izravno kritizira, polaze od pretpostavke da je ljudska priroda nedovršen projekt koji treba tehnološki nadograditi i unaprijediti.

U takvom pogledu smrt postaje samo tehnički problem kojeg treba odgoditi ili ukloniti, emocije se svode na biokemijske procese, a ljudska svijest na informaciju koju će jednoga dana biti moguće ”prenijeti”, bilo na drugoga čovjeka, bilo na neki oblik stroja ili digitalnog sustava.

To nas dovodi do zaključka da čovjek više nije osoba nego platforma za nadogradnju. Nasuprot tome, kršćanska antropologija tvrdi nešto potpuno suprotno, da ljudska vrijednost ne proizlazi iz savršenstva, nego iz dostojanstva.

Čovjek nije vrijedan zato što je učinkovit, nego zato što postoji. Slabost nije pogreška sustava koju treba ukloniti, nego prostor u kojem čovjek uči ljubiti, trpjeti, opraštati i biti čovjek.

To je danas gotovo revolucionarna tvrdnja,pošto živimo u vremenu u kojem se sve više ljudi boji sporosti, tišine, samoće i vlastite nesavršenosti. Digitalna kultura proizvodi generacije koje su neprestano povezane, ali sve usamljenije; informirane, ali sve površnije; komunikativne, ali emocionalno iscrpljene.

Obrazovanje kao posljednja obrana čovjeka 

Umjetna inteligencija dolazi u trenutku kada čovjek već postupno gubi sposobnost dubokog mišljenja, unutarnje sabranosti i tišine potrebne za stvarno promišljanje svijeta i samoga sebe.

Tu se otkriva i jedna od ozbiljnijih manjkavosti enciklike a to je pitanje odgoja i obrazovanja, premda spomenuto, ostaje nedovoljno razrađeno upravo u vremenu kada ono postaje presudno za budućnost čovjeka.

Papa doduše govori o ”odgojnom savezu za digitalno doba” i važnosti škola, ali obrazovanje će biti glavno bojno polje budućnosti. Jer problem umjetne inteligencije neće se prvenstveno rješavati zakonima, pravilnicima, regulatorima i tehničkim ograničenjima, nego odgojem čovjeka.

Možemo imati najsofisticiranije regulative i najstrože etičke kodekse, ali ako škole i sveučilišta prestanu oblikovati ljude sposobne za kritičko mišljenje, moralno prosuđivanje, duboku koncentraciju i unutarnju slobodu, tada će tehnologija vrlo lako oblikovati društva koja više neće znati razlikovati istinu od manipulacije, slobodu od kontrole i znanje od informacije.

U tom slučaju umjetna inteligencija neće biti najveći problem. Najveći problem bit će čovjek koji je izgubio sposobnost samostalnog mišljenja.

A to se već događa. Škole i sveučilišta danas sve češće proizvode funkcionalne korisnike sustava umjesto slobodnih osoba. Znanje se svodi na kompetencije tržišta rada, obrazovanje na proizvodnju ”upotrebljivih kadrova”, a humanistika se sustavno marginalizira kao nešto nepraktično i nepotrebno.

U takvom modelu umjetna inteligencija neće biti pomoć čovjeku nego zamjena za čovjeka. Jer ako je svrha obrazovanja samo brzina, učinkovitost i reprodukcija informacija, tada će stroj uvijek biti bolji učenik od čovjeka.

Zato je najveće pitanje budućnosti baš ovo, hoćemo li odgajati ljude koji znaju koristiti umjetnu inteligenciju ili ljude koji znaju ostati ljudi unatoč umjetnoj inteligenciji? Tu bi enciklika mogla biti još radikalnija i izravnija.

Jer digitalna revolucija nije samo tehnološka promjena nego duboka antropološka i psihološka transformacija čovjeka. Ona mijenja način na koji djeca razvijaju pažnju, emocije, odnose, percepciju vremena i samu sposobnost unutarnjeg života.

Sve više istraživanja upozorava da odrastaju generacije koje žive u stanju trajne stimulacije, fragmentirane pažnje i emocionalne preopterećenosti. Djeca danas od najranije dobi uranjaju u svijet ekrana, algoritama i neprekidnog podražaja, a posljedice su sve vidljivije: porast anksioznosti, depresivnosti, usamljenosti, poremećaja pažnje, emocionalne nestabilnosti i gubitka sposobnosti za duboku koncentraciju i stvarne međuljudske odnose.

Problem, stoga, više nije samo u tome što tehnologija mijenja način na koji učimo, nego što postupno mijenja samu strukturu osobnosti. Djeca sve teže podnose tišinu, čekanje, frustraciju i dokolicu, ponajprije ona iskustva iz kojih se razvijaju kreativnost, emocionalna otpornost i zrela osobnost.

Ako čovjek izgubi sposobnost sabranosti, kontemplacije i unutarnje tišine, tada ne gubi samo koncentraciju nego i prostor u kojem se oblikuju savjest, empatija i mogućnost mišljenja. A o tome se još uvijek govori previše oprezno.

Najveća vrijednost ove enciklike, dakle, nije u konkretnim rješenjima ni regulatornim prijedlozima. Njezina je najveća vrijednost u tome što se usudila podsjetiti svijet na gotovo zaboravljenu istinu da čovjek nije i ne može biti stroj.

Civilizacija koja zaboravi tu istinu može tehnološki napredovati brže nego ikada u povijesti, a istodobno duhovno, emocionalno i antropološki propadati.

Najveća tragedija budućnosti zato neće biti umjetna inteligencija koja razmišlja poput čovjeka, nego čovjek koji više ne zna misliti u tišini, koji ne može osjećati bez posredovanja ekrana, stvarati stvarne odnose pa ni moliti bez pomoći stroja.

 

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Kad se topovi zovu obranom, a šutnja razboritošću
    •  Prva godina: Papa koji biskupima vraća lice pastira
    •  Kršćanstvo u službi ideologije
    •  Godina bez Franje - proročke geste i nedovršena reforma
    •  Pedofilija, odgovornost biskupa u Gospiću i kriza Crkve
    •  Crkva između misije i moći, slučaj ''neposlušnih'' redovnica
    •  Vatikanska pravda ili režirana presuda?
    •  Crkva koja gubi ljude ili ljudi koji gube Crkvu?
    •  Kada pastir napusti svoje malo stado u Iranu
    •  Žene nisu bojište za ideologije

> Svi tekstovi ovog autora