Disidenti kao trofeji

”Stari su ljudi rekli: ”Metni Vlaha za sofru, da s tobom zajedno jede, a drugoga metni u vreću i baci ga pod sofru, pa ti jednako misli i onaj što s tobom sjedi i tvoj kruh jede, kao i onaj što je u vreći!” A stari su ljudi znali što su govorili.” (Izvor: Alija Nametak, ”Dobri Bošnjani”, Matica Hrvatska, Zagreb 1937., str. 58).

U javnom prostoru nekadašnjih jugoslavenskih društava, kao što vidimo iz uvodnog citata, odavno postoje vjerski i nacionalni antagonizmi te ”s koljena na koljeno” prenošene i potvrđivane predodžbe o onim ”drugima”. Tako ćemo biti svjedoci, posebno pred rat 1990-ih, za vrijeme i neposredno nakon njega, jednog, reći ćemo, fenomena nekadašnje višenacionalne zajednice, gdje smo imali ”kritike upućene drugome, ali konzumirane od svojih”.

Srpski su autori analizirali hrvatski nacionalizam, hrvatski su se bavili srpskim, dok su samokritički glasovi iznutra ostajali usamljeni i odveć akademski te širokim narodnim masama nepoznati. Intelektualci kao što su Žarko Puhovski, Slavenka Drakulić ili Predrag Matvejević, čak i kada su bili poznati, neće ih smatrati ”pravim Hrvatima”.

Zato će desetljećima veliki broj Srba doživljavati Hrvate kao većinski ”ustaški nastrojenu masu”, jednom ispričanu u vicu Milovana Ilića Minimaksa s kraja 80-ih, a milijun puta prepričanu u mnoštvu varijanti koje se svode na ovu sliku: ”Čuli prijatelji u Beogradu da sam nedavno bio u Zagrebu, pa me pitaju. ima li tamo nacionalizma, kakvi su ti Hrvati? A ja im kažem: istina je, bio sam na stadionu Maksimir, fini neki ljudi ti Hrvati: kako ustah ja – ustaše svi.”

S druge strane, za većinu Hrvata imena kao što su Biljana Srbljanović, Nebojša Popov, Latinka Perović ili Svetislav Basara prilične su nepoznanice. A ako ih ljudi i poznaju, ne smatraju ih autentičnim, ”pravim Srbima”. Kod njih dominiraju predodžbe o ”bradatim srbo-četnicima” kakve su mogli čuti od brojnih gostiju TV-emisije ”Bujica”, Velimira Bujanca.

A sada, tri decenije kasnije, naročito na društvenim mrežama, pojavljuju se razne vrste ”samokritičkih glasova” koji dopiru do onih drugih i koji bi, po nekoj normalnoj logici, trebali doprinositi razbijanju stare slike o monolitnoj neprijateljskoj naciji iz susjedstva na istoku, odnosno komšiluka na zapadu. Tako danas u bosanskom kontekstu imamo situaciju da se, primjerice, tekstovi Dragana Bursaća često doživljavaju kao moralno jasni i politički angažirani, s deklarativnom namjerom suočavanja s nacionalizmom, ratnim zločinima i poricanjem.

Međutim, efekt takvih tekstova često nije onaj koji se očekuje. Jer Balkan već dugo ne funkcionira po logici dijaloga, nego po logici potvrđivanja vlastitih uvjerenja. Ono što bi trebalo biti sredstvo samopropitivanja pretvara se u emocionalnu municiju za drugu stranu. Bursaćevi tekstovi kod dijela bošnjačke publike proizvode osjećaj moralne potvrde, vlastite moralne superiornosti i onog poznatog ”eto, i njihov čovjek lijepo kaže”.

Kod velikog dijela srpske publike, međutim, Bursaćevi tekstovi izazivaju upravo suprotan efekt: defanzivu, odbacivanje ili osjećaj da je riječ o još jednom javnom poniženju. Tako kritika upućena vlastitoj zajednici završava kao gorivo tuđem nacionalnom samopouzdanju.

Isti obrazac postoji svuda. Kada neki ”bošnjački internet autori”, kao na primjer Dževad Galijašević ili Damir Omerbegović, kritiziraju bošnjački nacionalizam ili govore o islamističkim tendencijama, njihovi tekstovi često postaju viralni upravo u srpskom ili hrvatskom medijskom prostoru.

Ne zbog njihove analitičke dubine, nego zbog njihove funkcije ”dokaza iznutra”. U onom naizgled ”kultiviranijem prostoru”, kada Miljenko Jergović ili Franjo Šarčević ismijavaju hrvatski nacionalizam, njihovi tekstovi rado kruže Sarajevom kao potvrda unaprijed formirane slike o Hrvatskoj. Njihove kritike upućene na račun bošnjačkih nacionalističkih stavova i autora, međutim, ostaju zatajene. Ili kada srpski liberalni autor piše o srpskim zločinima, dio regionalne publike to ne čita kao poziv na empatiju, nego kao validaciju vlastite kolektivne nevinosti.

To je možda najveća tragedija postjugoslovenskog javnog prostora: niko zapravo ne sluša sebe. Svi pažljivo osluškuju tuđe ”disidente”.

Društvene mreže dodatno su pogoršale taj fenomen. Algoritmi ne nagrađuju nijansu, kompleksnost i unutrašnju dilemu; nagrađuju emocionalni udar. Što je tekst moralno oštriji, što je identitetski konflikt jasniji, to će biti više dijeljen. Tako danas kritičar vlastite zajednice često ne postaje most između društava, nego trofej druge strane. Njegova rečenica ne služi razumijevanju nego likovanju.

U tome je duboka ironija. Nikada više ”drugih” nismo čitali, dijelili i komentirali, a nikada ih manje nismo razumjeli. Regionalni javni prostor izgleda povezaniji nego ikada, ali je suštinski sastavljen od paralelnih monologa.

Kako je povodom fenomena filma ”Svadba” zaključio Michael Martens, dopisnik njemačkog dnevnika FAZ, Jugoslavija više ne postoji i nema razloga prolijevati suze za tom diktaturom. No ”Jugosfera” kao kulturni prostor i dalje je živa. Međutim, za razliku od filma ”Svadba”, gdje se ljudi mogu smijati istim predrasudama bez jezičnih barijera i prepoznati vlastite predrasude u predrasudama drugih, u javnom prostoru na društvenim mrežama svako traži samo onu rečenicu koja potvrđuje da je njegova trauma bila veća, njegova pozicija moralnija, a njegov nacionalizam samo reakcija na tuđi.

Zato se i nakon trideset godina vrtimo u istom krugu. Formalno imamo mir, ali simbolički rat nikada nije završio. Samo su rovove zamijenili portali, podcasti i društvene mreže.

Najveći problem je što se kod nas kritika rijetko doživljava kao čin odgovornosti, a gotovo uvijek kao čin svrstavanja. Ako kritikujem ”svoje”, automatski me prisvaja druga strana i tako postajem ”domaći izdajnik – prodana duša”. Ako branim vlastitu zajednicu od simplifikacija, moja kritika druge strane odmah se tumači kao nacionalizam. U takvom ambijentu nestaje prostor za iskrenu unutrašnju refleksiju, jer svaka riječ momentalno postaje dio etničkog tržišta lojalnosti.

A bez unutrašnje refleksije nema ni ozbiljnog društvenog ozdravljenja.

Možda bi prvi korak izlaska iz tog začaranog kruga bio da prestanemo koristiti tuđe samokritičare kao dokaz vlastite nevinosti. Jer onog trenutka kada Bursaća čitamo samo zato da bismo potvrdili vlastitu moralnu superiornost, ili kada tekstove Viktora Ivančića i Borisa Dežulovića dijelimo samo da bismo učvrstili stereotipe o Hrvatima, a Basarine da bismo učvrstili stereotipe o Srbima, tada više ne učestvujemo u dijalogu nego u sofisticiranijem obliku nacionalizma. A nacionalizam je kod nas odavno naučio govoriti i jezikom građanske pristojnosti.

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Zašto nas prošlost još uvijek drži zarobljenima

> Svi tekstovi ovog autora