autograf.hr

novinarstvo s potpisom

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

Potreban je angažman katolika, a ne politiziranje vjere

AUTOR: Ana Raffai / 12.09.2016.

Ana Raffai

Što god mislili o uputama biskupa pred upravo okončane izbore, u jednom imaju pravo: teško da se može političko/društveno djelovanje katolika odvojiti od njihove vjere.

Ova tvrdnja ništa ne mijenja na činjenici da ne postoje specifično kršćanska rješenja društvenih problema ma koliko katolika bilo u jednom društvu. Postoji samo teologija koja na emancipirajući ili na ideologizirajući način usmjerava naše društveno djelovanje.

Neke od kriterija po kojima možemo razlikovati oslobađajuće od ideologiziranog političkog djelovanja katolika ovdje ćemo predstaviti s ciljem da posluže kao orijentiri onim katolicima i katolkinjama koje zanima kritički i angažiran utjecaj u društvu na tragu Drugog vatikanskog sabora poglavito pastoralne konstitucije o Crkvi u suvremenom svijetu, Gaudium et Spes, a koju konkretiziraju svi kasniji dokumenti crkvenog učiteljstva.

Za dublje bavljenje temom preporučamo katoličkog teologa Johanna Baptista Metza, učenika velikog koncilskog teologa Karla Rahnera, a za one koji traže bržu informaciju djelo Rosina Gibellinia ”Teologija dvadesetog stoljeća” u poglavlju Politička teologija.

Političko djelovanje pretpostavlja svjesnost subjekta o svjetovnosti politike kao područja u kojem su svi građani istog, ravnopravnog reda. To znači, da uloge i dostojanstva kojima je uređena određena religijska institucija, ne jamče a priori kvalitetu političkog djelovanja. Istim slijedom autoriteti u pitanjima vjere nisu automatizmom autoriteti u pitanjima političkih izbora. Oni imaju kao svi građani slobodu i pravo na pogrešivost

Evo dakle nekih orijentira:

1. Političko djelovanje iz inspiracije vjere ne smije zapasti u ono što Metz naziva ”loša neposrednost“ između teologije i politike. Ako želi biti emancipirajuća, teologija treba ostvariti neizravan, kritički, posredan odnos prema politici. Ona nije zbirka normi za političku strategiju. Naime, loša, nekritična neposrednost politike i religija vodi u politiziranje eshatologije i ideologiziranje politike. Političko djelovanje katolika valja provjeravati u svjetlu pitanja: kakav utjecaj ono ostvaruje u dotičnoj zajednici. Je li taj utjecaj oslobađajući za sve članove društva ili je ideologiziran te pogoduje samo određenoj interesnoj skupini, a na štetu neke druge skupine.

2. To što je vjera izvor društvenog angažmana vjernika ne treba pobrkati sa svetosti objave. Političko djelovanje pretpostavlja svjesnost subjekta o svjetovnosti politike kao područja u kojem su svi građani istog, ravnopravnog reda. To znači, da uloge i dostojanstva kojima je uređena određena religijska institucija, ne jamče a priori kvalitetu političkog djelovanja. Istim slijedom autoriteti u pitanjima vjere nisu automatizmom autoriteti u pitanjima političkih izbora. Oni imaju kao svi građani slobodu i pravo na pogrešivost.

3. Emancipirajući utjecaj političke teologije se razlikuje od politiziranja religije jer politiziranu vjeru poznajemo u simbolima i praksama koji su potpore političkoj moći. Naprotiv, politička teologija ne podržava interesnu borbu za vlastite privilegije moćnika, onih koje Magnificat prepoznaje kao ”silne koje Gospodin baci s prijestolja“ (Lk 1, 52). Politička teologija vodi prema križu. Metz smatra da je za nasljedovanje Krista bitno ”opasno sjećanje“ na raspetog Krista koje budi u kršćanima kritički stav i koje ih vodi tamo gdje ih ”očekuje raspeti“, a to su potlačeni i na rub potisnuti.

Što god mislili o uputama biskupa pred upravo okončane izbore, u jednom imaju pravo: teško da se može političko/društveno djelovanje katolika odvojiti od njihove vjere

4. Relevantnost djelovanja političkog angažmana bilo kojeg katolika, od laika do pape, treba se kritički propitati s obzirom na obećanja kršćanske poruke. Ako dakle kršćanstvo propovijeda slobodu, pravednost, spasenje po Kristu, ono se treba moći razabrati u političkom djelovanju katolika, i to ne samo za katolike. Kao što vidimo na primjeru pape Franje, ono se može prepoznati, bez obzira jesu li ocjenjivači njegovog utjecaja katolici ili ne. Drugačije, utjecaje koji proizlaze iz politizirane religije, ne treba slijediti nego bratski kritizirati.

Nadam se da će ovaj kratki pregled kriterija nove političke teologije u njenom emancipatorskom smislu pomoći u donošenju odluka nakon upravo završenih izbora.

Važno je ne zaboraviti da je kriterij po kojem treba provjeravati kršćanski utjecaj u politici pitanje: je li naše djelovanje omogućava u budućnosti ono što kršćanska poruka obećava, a to je autentično postojanje, punina života za sve ljude.

Još tekstova ovog autora: