Jandrokovićev imperativ – manje je više!

Modni savjet “manje je više” istaknut je proteklih dana u pregovorima izabranih manjinskih zastupnika s potencijalnim mandatarom Andrejem Plenkovićem i njegovim pregovaračkim timom.

Riječ je, naravno, o zajamčenim pozicijama u pojedinim državnim firmama tipa Hrvatska elektroprivreda ili pak Hrvatske šume, koje je zatražio Milorad Pupovac. Drznuo se za manjinu tražiti više ne prepoznajući pritom kako je identičan zahtjev istaknuo već relativni pobjednik i njegov mlađi brat, samo što na njega nije i neće biti burnih reakcija javnosti.

Na stranu komentatori poput Dujmovića koji je u Otvorenom HTV-a odmah optužili Milorada Pupovca da broji krvna zrnca uposlenika u javnim i državnim tvrtkama nazivajući taj zahtjev skandaloznim – od novinara koji uporno i dosljedno desničari drugačiji komentar ne može se ni očekivati, no ni mnogi drugi nisu pokazali ni mrvu razumijevanja.

Univerzalno obrazloženje onih koji su kontra Pupovčeva prijedloga je to da se valja isključivo zalagati za javne natječaje na kojima će bitne pozicije dobivati oni s najboljim karakteristikama bez obzira na nacionalnost! Sve je drugo, kažu, privilegiranje i uhljebljivanje na nacionalnoj osnovi.

Univerzalno obrazloženje onih koji su kontra Pupovčeva prijedloga je to da se valja isključivo zalagati za javne natječaje na kojima će bitne pozicije dobivati oni s najboljim karakteristikama bez obzira na nacionalnost! Sve je drugo, kažu, privilegiranje i uhljebljivanje na nacionalnoj osnovi

Radimir Čačić zahtjev naziva glupošću, iako priznaje da HEP u vrijeme njegova ministrovanja nije htio dijelu srpskih sela vratiti odnesene trafostanice i elektrificirati ih.

Plenkovićev stav nismo čuli, no Gordan Jandroković, najbliži suradnik potencijalnog mandatara, veli kako ga je iznenadio takav zahtjev Milorada Pupovca, jer je uvjeren da se pitanja razvoja nerazvijenih područja rješavaju izmjenama zakona, u Saboru ili projektima u vladi – a nikako kadroviranjem po nacionalnom ključu, premda priznaje i on kako dio sredina u Hrvatskoj živi bez vodovoda, kanalizacije, struje , dakle, daleko ispod civilizacijske razine 21. stoljeća.

U pravu su oni koji žele društvo bez klijentelizma, u kojemu će poslove i upravljačka mjesta dobivati najbolji, ali pitaju li se oni koji takav stav hrabro i javno zastupaju kad su Srbi u pitanju, kako to da eto već četvrt stoljeća među manjincima nema pa nema tih najstručnijih i najboljih.

Ne leži li odgovor ipak u činjenici da “kriva” krvna zrnca i nepoćudna imena i prezimena diskvalificiraju pojedine podnositelje zahtjeva za posao ili poziciju već u samom startu?

Osobno poznajem ženu, izvrsnu studenticu medicine koja je dugo i bezuspješno tražila posao i nije ga dobila sve dok djevojačko prezime nije zamijenila suprugovim podobnim. Ime joj je bilo neutralno, no prezime je nedvojbeno ukazivalo na “pogrešnu” nacionalnost koju nije mogla izbrisati ni briljantna svjedodžba.

Poznajem i jednu drugu koja se ranih devedesetih nije željela odazvati pozivu svoje male nećakinje na plaži koja joj je dovikivala: “…Teta Jovanka, teta Jovanka, vidi kako plivam!” – jer se pola plaže smrknutih lica osvrtalo gledajući tko će se odazvati na to proskribirano ime.

Znam suce koji su dobili otkaz zbog krive nacionalnosti.

Znam za ženu koja je zakasnila sa zahtjevom za povrat imovine jer se bojala da bi je na sudu mogli pitati za nacionalnost oca.

U pravu su oni koji žele društvo bez klijentelizma, u kojemu će poslove i upravljačka mjesta dobivati najbolji, ali pitaju li se oni koji takav stav hrabro i javno zastupaju kad su Srbi u pitanju, kako to da eto već četvrt stoljeća među manjincima nema pa nema tih najstručnijih i najboljih

Znam… eh, mogla bih tako nabrajati čitav tekst sve ono čemu smo manje-više šutke svjedočili proteklih dvadeset i pet godina kažnjavajući šutnjom i nečinjenjem svoje sugrađane za ono s čim veze nisu imali.

Po nekoj inerciji se kad je rat završio, valjala i dalje našim ulicama, tvrtkama, našom politikom nikad priznata, tiha diskriminacija ljudi različitih imena i prezimena. Na poslu, u školi, životu…

Dobivali su otkaze suci, policajci, profesori, urednici, novinari. Na njihova su mjesta dolazili možda manje stručni, ali naši i nismo se bunili. Bilo nam je potpuno normalno to kadroviranje po nacionalnom ključu.

Nikome nikad, ni jednoj stranci, ni jednoj instituciji, tvrtki nije palo napamet ispričati se potpuno nevinim ljudima koji su platili ceh “kolektivne krivnje” što su razno-raznim pritiscima dovođeni u situaciju da mijenjaju imena i prezimena, ne kako bi bili privilegirani, već da bi mogli voditi normalne živote u državi u kojoj su rođeni oni, njihovi roditelji, djedovi i pradjedovi.

Zato ja mislim da je Pupovčev zahtjev opravdan i dobrodošao, jer skreće pažnju na problem o kojem se uporno šuti. Haj’mo onako generalno, zar ne bi trebalo sve nas biti sram da u Hrvatskoj, zemlji Nikole Tesle, u 21. stoljeću stotinu i sedamdeset sela, uglavnom sela Teslinih sunarodnjaka, nema struju ili vodu, a imali su je u prošlome stoljeću?

Što pomisliti nakon što čujete Ratka Čačića da HEP nije htio, da je netko ispravnih krvnih zrnaca odbio elektrificirati ta sela? Meni isključivo pada napamet kako je taj netko želio da se iz tih sela zauvijek ode ili da se u njih neki nikad ne vrate.

Što pomisliti kad čujete Gordana Jandrokovića kako oni, relativni pobjednici proteklih izbora, hoće da buduću vladu isključivo čine članovi HDZ-a i Mosta?

Zašto bi nam apsurdan trebao biti Pupovčev zahtjev da predstavnici manjine budu zastupljeni u upravljačkim tijelima HEP-a, a nije nam apsurdan Jandrokovićev imperativ o vladi dviju nacionalno unificiranih stranaka koje pritom nisu bile u predizbornoj koaliciji?

Ne najbolji među onima koji su najavili da će dati svoje potpise potencijalnome mandataru bez obzira na to što u tom trenutku nisu imali nikakvu informaciju o planovima i projektima te vlade, već HDZ i Most.

Zašto bi nam apsurdan trebao biti Pupovčev zahtjev da predstavnici manjine budu zastupljeni u upravljačkim tijelima HEP-a, a nije nam apsurdan Jandrokovićev imperativ o vladi dviju nacionalno unificiranih stranaka koje pritom nisu bile u predizbornoj koaliciji?

Što nam time želi poručiti buduća vlast? Valjda da HEP trebaju voditi najstručniji bez obzira na nacionalni ključ, dok za državu to nije bitno.

Hrvatsku, zna se, vodit će vjerodostojno oni za koje relativni pobjednik i Most kao pouzdan mlađi brat kažu da su podobni.

“Manje je više” – ali više po tko zna koji put samo za njihove džepove, prijatelje, pouzdanike, sponzore čiji su projekti nekim čudom uvijek važni i strateški, pa makar bili i turistički kampovi.

Što je za bogove, nije za volove! Potpisi manjinaca su, sada je to već svima jasno, obećani prerano. Manjinci su dali puno za malo.

    •  Mozgovi okovani žilet žicom
    •  Dobrodošlica ispisana kundakom
    •  Posljednja pomast za glupost na Laudato TV
    •  ''Antivakser revolucija'' miloševićevskoga tipa
    •  A Boro a Day Keeps Illness Away
    •  Kad virus neodgovornosti zahvati politiku
    •  Respekt liječnicima, a ne za Milanovićeve pohvale zločincima
    •  Hrvatska iz nehata na pravoj strani
    •  HRT politički plijen ili javni servis?
    •  Čoban tjera migrante

> Svi tekstovi ovog autora