Što je to crkveno (ne)domoljublje (5)

Negativne posljedice krivog djelovanja crkve

Kada je 18. XII. 1941. fašistička Prefektura Kvarnera donijela odluku o ukinuću starokatoličke crkve sa sjedištem u Sušaku, jer su ti starokatolički svećenici bili od reda antifašisti. To je učinjeno u potpunoj suglasnosti s zagrebačkim kaptolom, čime je klerofašizam još jednom objelodanjen.

Kad je ta odluka o ukinuću starokatoličke crkve u Sušaku objavljena, ustaška je štampa likovala, kao i ”Vjesnik biskupije senjske i modruške” koji je tu odluku čak objavio prvi, smatrajući ju još jednom klerofašističkom pobjedom. Toj su se radosti pridružili i klerofašisti Bosne i Hercegovine (Katolički tjednik od 7. VI. i 14. VI. 1942.).

To je kontinuitet te linije netrpeljivosti prema drugim crkvama očitovanoj već 1924. godine, u zaključku rimskokatoličkog episkopata, a na izričiti prijedlog zagrebačkog nadbiskupa Bauera, da se izvrgne ruglu starokatoličkog biskupa Marka Kalogjeru (Usp. Narodni list od 21. X. 1945.).

Današnji Hrvatski rimo-šovinizam nadahnjuje se likom Alojzija Stepinca koji je jasno iskazivao svoju šovinističnost nedvosmislenom isključivošću i netolarentnošću, tako da se to ne može imputirati samo Titu i komunističkoj partiji, osobito u periodu od 1948. do 1954. nego i Stepincu i Rimskokatoličkoj crkvi.

Kada je 18. XII. 1941. fašistička Prefektura Kvarnera donijela odluku o ukinuću starokatoličke crkve sa sjedištem u Sušaku, jer su ti starokatolički svećenici bili od reda antifašisti. To je učinjeno u potpunoj suglasnosti s zagrebačkim kaptolom, čime je klerofašizam još jednom objelodanjen

Tako je npr. Stepinac bio protiv drugih crkava (starokatoličke, pravoslavne i protestantske) dok je protiv Starokatoličke javno sasvim otvoreno nastupio.

Postoji pet knjiga Alojzija Stepinca koje je vlastoručno vodio za vrijeme svoga biskupovanja.  U njima je vidljiva njegova vjerska netolerantnost. Tako u I. knjizi na str. 21. pod datumom 3. i 4. VII. 1934., Stepinac opisuje svoj boravak u Beogradu, povodom Polaganja zakletve kralju Aleksandru, kad je imenovan nadbiskupom-koadjutorom zagrebačkim. Piše da je posjetio sve katoličke župe pa zaključuje:

Da je veća sloboda i dovoljno radnika, Srbija bi bila za 20 godina katolička.

Kad je vlada Cvetković-Maček sklopila Trojni pakt s Hitlerom i Mussolinijem, povezavši Kraljevinu Jugoslaviju s nacifašističkim režimom, izbio je ustanak naroda protiv tog ugovora 27.III.1941. To Stepinac u knjizi IV. na str. 172. i 173. ovako komentira:

”…Duh bizantinizma je nešto tako grozno, da je samo Svemogući i Sveznajući Bog u stanju parirati intrigama i podvalama tih ljudi. Za nas je to nešto nepojmljivo, da se ugovori i obveze kidaju bez ikakvih skrupula (Tajni dokumenti o odnosima Vatikana i ustaške NDH, Biblioteka drištva novinara hrvatske, Zagreb, 1952., str. 23.).

Dakle, Stepincu prema ovome nije bilo po volji prekidati pakt s Hitlerom i Mussolinijem. Dan nakon ustanka u Beogradu, protiv Trojnog pakta, Stepinac u svom Dnevniku, knjiga IV. na str. 176. pod nadnevkom od 28.III.1941. piše:

”…Shizma (Pravoslavlje) je najveće prokletstvo Europe, skoro veće nego protestantizam. Tu nema morala, nema načela, nema istine, nema pravde, nema poštenja (Isto, str. 24.).

U svojoj prvoj knjizi, odnosno dnevniku, u knjizi IV. na strani 205., 206. i 207., pod datumom 27. IV. 1941. bilježi:

”Prvih dana nakon povratka Poglavnika imao je nadbiskup prvi sastanak u nekadašnjim banskim dvorima… Nadbiskup mu je zaželio Božji blagoslov u radu… Poglavnik je, kad je nadbiskup završio, odgovorio da želi u svemu ići na ruku Katoličkoj crkvi. Rekao je da će istrijebiti starokatoličku sektu… i da neće biti tolerantan prema srpsko-pravoslavnoj crkvi… Iz svega je nadbiskup dobio dojam, da je Poglavnik iskren katolik i da će Crkva imati slobodu u svom djelovanju, iako se nadbiskup ne podaje iluziji da bi sve moglo ići bez poteškoća (Isto, str 31.).

Pavelić se ovdje udvorava Stepincu, po raznim pitanjima. Po pitanju starokatolicizma kao konačni egzekutor starokatoličke crkve koju je Stepinac ocrnjivao i pokušao zaustaviti njezin rad u Kraljevini Jugoslaviji. Sada ta njegova želja nalazi ostvarivača u Paveliću koji kreće u istrebljenje te crkve.

Današnji Hrvatski rimo-šovinizam nadahnjuje se likom Alojzija Stepinca koji je jasno iskazivao svoju šovinističnost nedvosmislenom isključivošću i netolarentnošću, tako da se to ne može imputirati samo Titu i komunističkoj partiji, osobito u periodu od 1948. do 1954. nego i Stepincu i Rimskokatoličkoj crkvi

Tako u NDH Starokatolička crkva doživljava svoju kalvariju kada nastupaju dani progona, patnji i mučenja starokatolika.

Dana 15. VI. 1941. u župno dvorište crkve sv. Vida u Šaptinovcima stjerani svi starokatolički vjernici, opkoljeni puškama i mitraljezom dok su pojedinci rimskokatoličke vjere uzvikivali: ”Pucajte, što čekate!”. Crkvu su zaključali, a župne i matične knjige prenijeli u općinu Klokočevci. Prijetnja je glasila: ”Bit ćete pošteđeni ako se vratite na rimskokatoličku vjeru”.

Vođeni primjerom mučenika, svi su vjernici ostali čvrsti u starokatoličkoj vjeri. Nakon neuspjelih prijetnji 21. VI. 1941. počinju uhićenja vjernika, te takva uhićenja postaju sve intenzivnija. Ustaše pucaju po crkvi i obeščašćuju je te uzimaju ključ od crkve kako se tamo ne bi održavalo bogoslužje.

Tijekom Drugog svijetskog rata stradao je veći broj starokatoličkih svećenika (Usp. Šaptinovci i Starokatolička Crkva, HSC Župa sv. Vida Šaptinovci, Biblioteka Grgur Ninski, Šaptinovci 2007., str. 46-49), a mnogi završavaju i u Jasenovcu.

Stepinac nijednom svojom riječju nije zatražio od ondašnjih vlasti da se zaustavi ovo mahnitanje prema drugoj crkvi –  starokatoličkoj.

Ova činjenica, očituje netoleranciju prema drugima i drugačijima. Zagrebački je nadbiskup čuo sasvim brutalne izjave Pavelića o drugim crkvama.

Ipak, Stepinac na to ne reagira ni pred Pavelićem a niti intimno u svom dnevniku, nekim negodovanjem ili kritikom takva stava, nego štoviše, u neposrednoj vezi s tom najavom grubog progona opisuje da je dobio ”dobar dojam, da je Poglavnik iskreni katolik” (Vidi: Tajni dokumenti o odnosima Vatikana i ustaške NDH, Biblioteka društva novinara hrvatske, Zagreb, 1952., str. 31.).

Da ne duljimo previše, treba još reći da je svibnja 1943. Stepinac podnio papi memorandum kojim traži da se papa založi za ustašku NDH da bi ona ostala na životu i poslije rata. U Katoličkom listu od 13. VII. 1944. Stepinac kaže:

”Hrvatski narod predstavlja kompetentno mišljenje i stav Katoličke crkve, i njezinog episkopata, kome je na čelu zagrebački nadbiskup”.

Ovime se Rimskokatolička crkva implicite proglasila i političkim liderom zemlje.

Rekao je da će istrijebiti starokatoličku sektu… i da neće biti tolerantan prema srpsko-pravoslavnoj crkvi… Iz svega je nadbiskup dobio dojam, da je Poglavnik iskren katolik i da će Crkva imati slobodu u svom djelovanju

U današnjoj Hrvatskoj i dalje je na snazi stav najsvetijeg čovjeka Crkve Božje ”u Hrvata”, Alojzija Stepinca. To potvrđujemo i iz vlastitoga iskustva. Naime, kada smo u Rabu utemeljivali starokatoličku misiju u 2009. godine, rimskokatolički svećenik krčke biskupije i župnik rapski Mladen Mrakovčić ovako je dočekao tu vijest:

”U medijima je proteklog tjedna najavljeno formiranje Starokatoličke crkve u Primorju i na Rabu. Mnogi se pitaju što je to. Radi se o drugoj vjeri. Evo par podataka o starokatolicima koji se mogu pronaći na Internetu. Pametnome dosta!”

Župnik nastavlja:

”Nadbiskup Alojzije Stepinac bio je nepomirljivi neprijatelj starokatolika, smatrajući je ”truležom na našem narodnom organizmu”. Nastojao je, apelima na vlasti u Kraljevini Jugoslaviji i Banovini Hrvatskoj da ona bude zabranjena (Župni listić Župe Rab).

Prema tome ovdje je na djelu nastavak uništenja Starokatolicizma, po uzoru na najsvetiji lik Crkve Božje ”u Hrvata”.

Nedugo nakon ovog antiekumenskog teksta župnik je nagrađen počasnom titulom ”monsinjor” od strane svojeg nadležnog biskupa Valtera Župana. Omalovažavajući sadržaj u svojim župskim listićima mogao se naći i po drugim rapskim župama, a vjerojatno i cijele krčke biskupije.

Nekoliko godina kasinije, podigao se na starokatolicizam i biskupski ordinarijat Krk osudivši ređenje starokatoličkog biskupa koje se dogodilo u Rabu 22. IX. 2012. po svim glasilima.

Također, iz današnjeg odnosa rimskog katolicizma prema starokatolicizmu u Hrvatskoj, možemo navesti i primjer koji se dogodio 21. IX. 2014., našem starokatoličkom svećeniku, inače dr. Ivici Križu, (inače, Ivica Križ je 4. XII. 2014. proglašen volonterom godine te mu je župan primorsko-goranski Zlatko Komadina u hotelu Bonavia u Rijeci dodijelio statuu za najboljeg volontera godine).

Naime, kad je vlč. Ivica Križ ušao u rimskokatoličku crkvu sv. Vida u Prezidu na krštenje svoje nećakinje koja je sakrament primala u rimskokatoličkoj crkvi, sjeo je sasvim normalno s narodom u crkvu u svećeničkoj košulji, obzirom da je svećenik. Ubrzo ga je uočio rimskokatolički svećenik Riječke nadbiskupije, župnik vlč. Mato Berišić, i zatražio da odmah hitno napusti crkvu jer je to, kako je rekao, naredba riječkog nadbiskupa Ivana Devčića.

Vlč. Križ, doveden u vrlo neugodnu situaciju, zajedno sa svojim roditeljima i ostalom obitelji, u čuđenju, odbio je napustiti crkvu. Nekolicina vjernika čestitala je vlč. Ivici Križu na držanju nakon sv. Mise izražavajući kako njih u crkvi više ništa ne može iznenaditi.

Kad je vlč. Ivica Križ ušao u rimskokatoličku crkvu sv. Vida u Prezidu na krštenje svoje nećakinje koja je sakrament primala u rimskokatoličkoj crkvi, sjeo je sasvim normalno s narodom u crkvu u svećeničkoj košulji, obzirom da je svećenik. Ubrzo ga je uočio rimskokatolički svećenik Riječke nadbiskupije, župnik vlč. Mato Berišić, i zatražio da odmah hitno napusti crkvu jer je to, kako je rekao, naredba riječkog nadbiskupa Ivana Devčića

Ima tu još mnogo sramotnih stvari, poput one kada je u nedjelju 23. I. 2011. na središnjem ekumenskom slavlju u kapucinskoj crkvi u Osijeku, u okviru Molitvene osmine za jedinstvo kršćana došlo do incidenta kada je tada pomoćni đakovačko-osječki biskup Đuro Hranić, u svojstvu domaćina zatražio od starokatoličkog đakona da se udalji i ne sudjeluje u slavlju itd (Vidi: www.tportal.hr/vijesti/hrvatska/108232/Biskup-udaljio-starokatolickog-dakona-s-ekumenskog-slavlja.html pristupljeno  pristupljeno 9. IV. 2015.).

Prema tome vidimo da se u hrvatskoj Rimskokatoličkoj crkvi rukovode Stepinčevom logikom potpuno stranoj Drugom vatikanskom koncilu.

Ta ”stepinčeva crkva” nastavlja se u rimskokatoličkim biskupima, ne samo u netrpeljivost prema drugim crkvama nego i u potvrdi ultra-desne ideologije, a o čemu dobro svjedoči  i biskup Vlado Košić, koji je 6. lipnja 2014. radosno  dočekao osuđenog ratnog zločinca Daria Kordića, kojeg je Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije osudio na 25 godina zatvora.

Ali to Košiću ništa ne znači, on radosno grli i plješće ratnom zločincu. Kasnije je upriličena i misa zahvalnica za taj ”velebni događaj” koji je čista blasfemija.

Gledajući sve to mnogi su počeli smatrati da je religija ruganje s Bogom te poticanje nacionalizma, rasizma i mržnje svih vrsta boja i naravi. Naravno, religija je takva ukoliko ne poznaje Boga. Takva je svaka kvazireligija – nakarada i ruglo. To je primjer upravo onoga što Crkva ne smije biti!

 (Nastavlja se).

    •  Što je to crkveno (ne)domoljublje (9)
    •  Što je to crkveno (ne)domoljublje (8)
    •  Što je to crkveno (ne)domoljublje (7)
    •  Što je to crkveno (ne)domoljublje (6)
    •  Što je to crkveno (ne)domoljublje (4)
    •  Što je to crkveno (ne)domoljublje (3)
    •  Što je to crkveno (ne)domoljublje (2)
    •  Što je to crkveno (ne)domoljublje (1)

> Svi tekstovi ovog autora