Andrej Plenković se legitimira izborom Nine Obuljen

Bio je to klasičan linč. Organizirani progon. Javno zastrašivanje i prijetnja. Umirovljeni vojnici na okupu. Ljudi koji oružje drže u noćnom ormariću. Ili ga mogu nabaviti u roku od 24 sata. Okupili su se da iznesu optužnicu i donesu presudu.

Naizgled im je cilj bila Nina Obuljen, u tom trenutku kandidatkinja za ministricu kulture. Problem je što njen izbor znači da ministar kulture više neće biti Zlatko Hasanbegović.

O njemu kao ministru kulture je cijela zemlja vrlo brzo saznala gotovo sve. I ništa od toga nije bilo dobro, počevši od atakiranja na nezavisnu scenu koja se financirala iz budžeta pa do njegovih osobnih stavova o antifašizmu.

Bio je jedan od rijetkih za koje su drugi morali jamčiti da ga neće ponijeti njegova naklonost NDH, da nećemo završiti kao zemlja koja će prvo izjednačavati fašizam i antifašizam, a potom zaboravljati na antifašizam kako bi ustaštvo dobilo društveni legitimitet.

Nina Obuljen ne pripada tom svijetu.

Njene su kvalifikacije, od obrazovanja do iskustva, takve da ona kao ministrica kulture predstavlja rješenje.

U svakom smislu.

U Hrvatskoj su ljudi stradavali, nakon i zbog javnih hajki. Zato je, u stvari, izbor ministra kulture možda ključni potez kojim Andrej Plenković gradi svoj položaj

Politički je bliža desnici, no njena je profesionalnost takva da se zbog nje lijevi umjetnici nikada neće osjetiti progonjenima, niti trebaju brinuti da će im područje kulture pod državnim ustrojem predstavljati nešto nedostižno.

Njen je profesionalizam puno iznad njenih političkih simpatija. ”Ona odlično poznaje sustav. Ne može slučajno napraviti grešku”, kaže profesor P.

Nju, dakle, nitko neće uhvatiti u krivom potezu, a to je dosta bitno kako bi svi koji čine kulturu i treba im državna asistencija znali da imaju šansu.

A kultura je ono što najviše određuje duh jedne zemlje.

Ekonomija može biti više ili manje uspješna, može biti katastrofalna, pravosudni sustav nam je već dvadeset i pet godina kaotično grotlo u kojem su, umjesto sigurnosti, sva iznenađenja moguća.

Poljoprivreda nam predstavlja loš vic, turizam na sreću, ovisi o suncu, socijalna skrb je laboratorij pokušaja i pogrešaka u kojem ne može biti loših poteza jer je bijednima svaka pomoć dobrodošla, gospodarstvo nam je vožnja zaustavnim trakom, zdravstvo je tek kolodvor odakle svi vlakovi voze u jednom smjeru i nitko se živ neće izvući.

Ali ništa toliko kao kultura i obrazovanje ne definiraju vrijednosti jedne zemlje i nikada kultura, samim time ni vrijednosti Hrvatske nisu bili toliko ugroženi zbog Hasanbegovića kao ministra.

A Obuljen nikada nije ni koketirala s lošom povijesti, ustaštvom, samo zato da bi se radi pozicije dodvorila nekoj konzervativnoj desnici.

Bila joj je, kao i svima normalnima, marginalna.

Slučaj Nine Obuljen, za koju su neke “braniteljske” udruge zahtijevale da ne smije biti ministrica, pokazao je koliko nam je demokracija slaba i podložna uličnim napadima

Zato je bilo važno maknuti Ninu Obuljen s Plenkovićeve ministarske liste. Zato je bilo važno izvesti bučan i agresivan javni napad kako bi je se navelo da se brani i da time postane neželjena u ministarskom kabinetu. Braniteljstvo je bila odlično izabrana platforma za Hrvatsku.

Nekoliko predstavnika braniteljskih udruga, zvučna manipulacija poginulima, licitiranje ubijenima u obrani zemlje i patetično zaklinjanje u mrtve je, bez obzira koliko bilo nisko, uvijek efikasno u zemlji koja nikada nije bila dovoljno poštena prema braniteljima pa je uvijek dopuštala da ih zastupaju najglasniji, a ne oni koji bi radili u najboljem braniteljskom interesu.

Željko Glasnović, bivši vojnik s činom generala koji je ratovao u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini i koji dobiva najmanje dvije mirovine temeljem svog ratnog staža, a čiji su javni istupi pokazali da mu je ustaštvo legitimna opcija i da bi sa studentima s Filozofskog raspravljao pendrecima, tražio je da Nina Obuljen ne bude ministrica kulture.

Željko Šiljeg kao predstavnik Generalskog zbora bio je za istim stolom, s istim zahtjevom.

Isto kao i Nikola Kajkić iz Nacionalnog sindikata policije i Josip Jurjević, veteran, u civilnom životu povjesničar, te Zorica Gregurić kao predstavnica Koordinacije braniteljski udruga, javno su prošli tjedan prozvali Ninu Obuljen i zahtijevali od mandatara Plenkovića da je zaboravi pri raspoređivanju ministarskih položaja.

Tu se, u toj demonstraciji prijetnje na račun uniforme, pokazalo koliko je u stvari važno izabrati dobru osobu na mjesto ministra kulture.

Bio je to klasičan linč. Organizirani progon. Javno zastrašivanje i prijetnja. Umirovljeni vojnici na okupu. Ljudi koji oružje drže u noćnom ormariću. Ili ga mogu nabaviti u roku od 24 sata. Okupili su se da iznesu optužnicu i donesu presudu

Tu se vrlo jasno vidjelo kako izbori ne znače previše jer se i nakon izbora, s ulice, ili s obične konferencije za medije mogu, bez puno pregovora, objašnjavanja, samim argumentom nasilja zahtijevati da “naši” uđu u Vladu.

Da, argument nasilja jer je Nini Obuljen nakon svega ponuđena zaštita. Jer nije jednostavno mirno hodati ulicom nakon što “braniteljski” predstavnici zatraže da se o njoj ne govori. Nije jednostavno u Hrvatskoj.

U Hrvatskoj su ljudi stradavali, nakon i zbog javnih hajki.

Zato je, u stvari, izbor ministra kulture možda ključni potez kojim Andrej Plenković gradi svoj položaj.

Poslušnika ili premijera.

(Prenosimos portala Jutarnjeg lista).

    •  Kako pobijediti Zokija u drugom krugu
    •  Kako je Marko Skejo napravio budalu od MORH-a i Hrvatske
    •  Hrvatska, ona dobra zemlja koja puca na ljude
    •  Teško je biti HDZ-ovac s takvom kandidatkinjom za predsjednicu
    •  Kako je Hrvatska uspjela izgraditi sustav koji štiti samo sebe
    •  Ona je plakala u jastuk
    •  Kako Miroslav Škoro voli Hrvatsku srcem i čekićem
    •  Kakav predsjednik treba Hrvatima
    •  Istina koja nikome nije po volji
    •  Gdje je bio Bog onog svibnja tisuću devetsto četrdeset i neke

> Svi tekstovi ovog autora