Sudske trakavice: neubrojive stranke ili suci

Piše čitatelj (podaci poznati redakciji): ”Dostavljam vam samo kao uvod manji dio materijala koji bi mogao podastrijeti o kriminalu u pravosuđu. Sve je to iz prve ruke, jer se to meni događa”, napisao je čitatelj.

Većina pisama čitatelja se u ovu kolumnu javljala uglavnom zbog istih razloga: ”kriminalu u pravosuđu s materijalima iz prve ruke, jer se to njima događa/lo”.

No, to javljanje čitatelja s ”materijalima iz prve ruke” usmjerilo je moju pozornost prema sivom području djelovanja raznih udruga za zaštitu i promicanje ljudskih prava, odnosno čitavog nevladinog sektora.

I uvodno spomenuti čitatelj se 26. veljače 2016. obratio Hrvatskom društvu za zaštitu i promicanje ljudskih prava iz Zagreba, Ilica 14, da bi se potužio na dugotrajnost (gotovo 30 godina!?) sudskog postupka ”koji se vodi pod br. g – 3295/is na Općinskom sudu u Splitu, stalnoj službi u Starom Gradu na Hvaru kod sutkinje Jadranke Jeličić”.

Ako je ”stranka priznala da se već nekoliko godina liječi kod psihijatra”, znači li to možda da (stranka) gubi prava na nepristranu sudsku zaštitu? Osobno mislim da bi barem na psihijatrijski pregled, ako već možda ne i na liječenje, trebali sutkinje i suci koji sudski predmet nisu u stanju riješiti ”gotovo 30 godina”

U zapisniku s tog razgovora u Društvu za ljudska prava odmah na početku se navodi: ”Neposredna opažanja kod stranke – ista je vidno anksiozna, traumatizirana, depresivna, priznaje da se već nekoliko godina liječi kod psihijatra, a zadnjih par mjeseci je hospitalizirana u dnevnoj bolnici zbog istih tegoba,…”, itd. na još oko sedam stranica tog zapisnika.

Znači li to ”neposredno zapažanje” da je stranka koja ”priznaje da se već nekoliko godina liječi kod psihijatra” odgovorna ili suodgovorna za predugo trajanje ovog postupka, a ne sutkinja Jeličić i eventualno suci koji u proteklom razdoblju zajedno sa sutkinjom Jeličić nisu uspjeli riješiti tu sudsku trakavicu?

Ili, ako je ”stranka priznala da se već nekoliko godina liječi kod psihijatra”, znači li to možda da (stranka) gubi prava na nepristranu sudsku zaštitu?

Inače, osobno mislim da bi barem na psihijatrijski pregled, ako već možda ne i na liječenje, trebali sutkinje i suci koji sudski predmet nisu u stanju riješiti ”gotovo 30 godina”.

U tom se zapisniku navodi: ”prisutna Nada Balen, predsjednica Društva”.

Prvo sam nazvao telefonski broj s memoranduma na kojemu je zapisnik napisan (01 48 33 052).

I javio se automat: ”Birali ste broj koji se ne koristi”.

Potom ”provjera” u registrima s pravim metežom dvojbenih (uglavnom beskorisnih) podataka.

Onda sam obišao i zgradu i poveće dvorište u zagrebačkoj Ilici 14 (na adresi naznačenoj na memorandumu) i opet ništa. Jedna gospođa je odgovorila da tu radi već više od 10 godina, ali da nikada nije čula za Hrvatsko društvo za zaštitu i promicanje ljudskih prava.

Raspitivao sam se i u ostalim udrugama u toj djelatnosti, pa mi je u Hrvatskom helsinškom odboru Ivan Zvonimir Čičak rekao da je 1989. godine osnovao Hrvatsko društvo za zaštitu i promicanje ljudskih prava, ali da je ”poslije izgubio trag tom Društvu”.

S obzirom na to da su sve te sudske trakavice toliko zakomplicirane, priče oštećenih su uglavnom teško ili potpuno nerazumljive javnosti. A onda tu nerazumljivost ”umočeni” odvjetnici i suci prikazuju kao neukost ili čak i neubrojivost stranki nastojeći tako ”diskvalificirati” javno svjedočenje o propustima sudaca

Odustao sam od daljnjeg traženja. Jednostavno, prestalo me zanimati Hrvatsko društvo za zaštitu i promicanje ljudskih prava.

Uostalom, i čitav taj tzv. nevladin sektor u Hrvatskoj mi se čini vrlo dvojbenim. Znatan dio tih raznih društva i udruga se dijelom financira i proračunskim novcima, bilo lokalne ili središnje države.

Osim toga, prema čudnom Zakonu o financijskom poslovanju i računovodstvu neprofitnih udruga Ministarstvo financija nadzire rad tih tzv. nevladinih društva i udruga. A i Registar udruga kontrolira posebna služba u nadleštvu Ministarstva uprave.

Meni se to čini nespojivim s nevladinim sektorom; čak suprotno, čini mi se to više vladinim nego nevladinim sektorom. Kakav je to nevladin sektor ako ga vlada financira i nadzire?

No, vratimo se temi o pravnim zloupotrebama psihijatrije.

Još 10. lipnja 2009. godine u kolumni u poslovnom tjedniku Lider pod naslovom ”Ušutkavaju prevarene proglašavajući ih neukima i neubrojivima” pisao sam o pravnim zloupotrebama psihijatrije.

Podsjećam, napisao sam tada: ”Nekompetentni odvjetnici i indolentni suci odgovorni za zavrzlame u sudskim trakavicama umjesto da objasne što se to zapravo događa isprovociraju oštećene da o tome sami govore javnosti.

I s obzirom na to da su sve te ‘trakavice’ toliko zakomplicirane, priče oštećenih su uglavnom teško ili potpuno nerazumljive javnosti. A onda tu nerazumljivost ‘umočeni’ odvjetnici i suci prikazuju kao neukost ili čak i neubrojivost stranki nastojeći tako ‘diskvalificirati’ javno svjedočenje o propustima sudaca”.

I na portalu Autograf sam 8. srpnja 2014. objavio u rubrici ”Odjeci” članak pod naslovom ”Psihotortura DSV-a”.

U tom sam članku pisao da je: ”Na 102. sjednici Državnog sudbenog vijeća (DSV) 14. travnja 2014. godine donijeta odluka o provođenju tzv. ‘postupka prosudbe tjelesnih i duševnih svojstava za obnašanje sudačke dužnosti’, sutkinje koja je imala hrabrosti rješavati prethodno pet godina zataškavan sudski postupak Helene Puljiz zbog pokušaja hrvatskih špijunskih službi da je kao novinarku vrbuju za doušnicu”.

Zalažem se za referendum na kojemu bi se građani izjasnili i o tome žele li da se ukine doživotno imenovanje i vrati reizbor sudaca. Nikako ne mogu razumjeti zašto bi suci kao gotovo jedino javno zanimanje bili lišeni javnog vrednovanja rezultata svojeg rada

Nakon objavljivanja tog teksta Medicinski fakultet u Zagrebu je obavijestio DSV da nije ovlašten za provođenje ”postupka prosudbe tjelesnih i duševnih svojstava za obnašanje sudačke dužnosti”.

Ustrajni vlastodršci u hrvatskom sudištu su naposljetku ipak uspjeli; spomenuta sutkinja je na vlastiti zahtjev razriješena sudačke dužnosti.

Nazdravlje!

Čitatelj mi u međuvremenu dostavlja i link na tekst objavljen 18. prosinca 2016. u Slobodnoj Dalmaciji u kojemu se govori o navodnim propustima sutkinje Jadranke Jeličić u sudskom postupku sličnom čitateljevom postupku. Tekst je objavljen pod naslovom ”Marija Tudor već 16 godina čeka pravdu: Krivotvorenim potpisom oteto mi je nasljedstvo”.

No, nakon članka o tome kako prevarene u sudskim postupcima ušutkavaju proglašavajući ih neukima, neubrojivima ili nesposobnima, čitatelji su postavili pitanja kako poboljšati loše stanje u pravosuđu.

Odgovorio sam tada da bi za početak stanje trebalo poboljšati uvođenjem prava na izbor suda (slično kao i na izbor liječnika) i da bi se trebalo ukinuti doživotno imenovanja sudaca te vratiti postupak njihovog reizbora.

U raspravi koja je nakon toga pokrenuta jedan mi je čitatelj prigovorio da je prijedlog o referendumu za ukidanje doživotnog imenovanja sudaca protuustavan. Povratno djelovanje ukidanja doživotnog imenovanja za već doživotno imenovane suce, prema spomenutom čitatelju, bilo bi protuustavno i nepravedno.

Upozorio sam tada tog čitatelja da se ukidanje doživotnog imenovanja može primijeniti i na suce već imenovane doživotno, jer prema Ustavu iz posebno opravdanih razloga pojedine odredbe zakona mogu imati i retroaktivno (povratno) djelovanje.

Vrhovni sud često odobrava prebacivanje (delegiranje) drugostupanjskih sudskih predmeta (riječ je o stotinama predmeta) iz jednog u druge županijske sudove koji ih mogu, ocjenjuje se, brže riješiti.

U praksi i tužitelju i tuženomu, neovisno o ishodu spora, najviše odgovara njegovo brzo rješavanje. Pravom pak na izbor suda brzo bi se pokazalo koji su sudovi bolji, a koji lošiji

Očito su neki županijski sudovi slabije ekipirani i tehnički osposobljeni. U prvostupanjskim se postupcima predmete s preopterećenih na manje opterećene općinske kaznene sudove delegira uglavnom u kaznenom pravu.

U praksi i tužitelju i tuženomu, neovisno o ishodu spora, najviše odgovara njegovo brzo rješavanje. Pravom pak na izbor suda brzo bi se pokazalo koji su sudovi bolji, a koji lošiji.

Zalažem se i za referendum na kojemu bi se građani izjasnili i o tome žele li da se ukine doživotno imenovanje i vrati reizbor sudaca. Nikako ne mogu razumjeti zašto bi suci kao gotovo jedino javno zanimanje bili lišeni javnog vrednovanja rezultata svojeg rada.

Dok se ponovo ne uvede reizbor sudaca, mislim da je čitatelju bilo uzalud obraćanje Hrvatskom društvu za zaštitu i promicanje ljudskih prava. Sutkinja Jeličić može mirno u Starom Gradu nastaviti raditi kao i dosad.

***

Pozivamo čitatelje da se jave Ivici Grčaru i iznesu svoje probleme prouzročene time što im razni moćnici krše prava.

Pišite na [email protected], odnosno na [email protected] ili nazovite broj ++ 385 (0)98 484 355

***

Opaska uredništva: za podatke i ocjene iznesene u ovoj rubrici ”Autografova pučkobranitelja” odgovara autor.

    •  O izgredima Ustavnog suda Sabor ''ni bu – ni mu''!
    •  Etički nazori oprečni većini kandidata za suce Ustavnog suda
    •  Posljednji slobodni novinar upisan u Sudski registar
    •  Signal novinarima da se okane iluzija o slobodi medija
    •  Banke nekontrolirano “dilaju” podacima o klijentima
    •  Treća novinareva tužba Sudu za ljudska prava
    •  Sudionici izbora su nasamareni – apstinenti imaju pravo
    •  Hoće li policija na birališta privoditi izborne apstinente?
    •  Prijavljujem Plenkovića zbog prijetnje DORH-u i USKOK-u
    •  Sudstvo i soc-skrbitelji žive od medijske šutnje

> Svi tekstovi ovog autora