autograf.hr

novinarstvo s potpisom

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

Ne postoji ”vukovarska” i ”nevukovarska” Hrvatska!

AUTOR: Andrea Latinović / 18.11.2013.

Izaslanstva hrvatskih branitelja poći će danas u Vukovar i Škabrnju, a u Zagrebu će u 19 sati početi sveta misa za sve branitelje i žrtve Vukovara, Škabrnje i domovine Hrvatske u župnoj crkvi Sveta Mati Slobode. Nakon svete mise u crkvi će se održati i koncert nazvan ”Bogu i domovini” uz sudjelovanje hrvatskih dramskih i glazbenih umjetnika.

Kako to već naizmjence ide – jedne godine u Vukovar, jedne u Škabrnju – ove se godine organizirano ide u posjet Škabrnji, gdje će se u nedjelju 24. studenoga od 11 sati u tamošnjoj crkvi uznesenja Blažene Djevice Marije također služiti misa zadušnica.

”Pred žrtvom Vukovara svi trebamo stajati zajednički i zajednički odati počast, a nakon toga možemo raspravljati politički koliko god je potrebno”, istaknula je jučer potpredsjednica Vlade Vesna Pusić. Doista, to je najbolji opis trenutka u kojemu se nalazimo obilježavajući 22. godišnjicu pada herojskoga grada.

Nažalost, nekima u ovoj državi, koje su doslovce nahuškale oporbene političke stranke, kojima ni ime, a ni žrtve Vukovara nisu svete, kao da je stalo do izazivanja kaosa. Uporno nas žele podijeliti na neku, tzv. vukovarsku i nevukovarsku Hrvatsku. Jasno je to izrazio predsjednik Stožera za obranu hrvatskog Vukovara Tomislav Josić na konferenciji za novinare, održanoj upravo u Vukovaru, poručujući da će se baš na Dan sjećanja na žrtvu Vukovara pokazati jasna razlika između ”vukovarske i nevukovarske Hrvatske”, a prva razlika uočit će se na samome početku obilježavanja Dana sjećanja, ”kada će ‘vukovarska Hrvatska’ ostati izvan kruga bolnice”.

Prestrašna je to Josićeva izjava; izjava koja izravno poziva na podjelu, čak na mržnju, jer, zaboga, tko to u ovoj državi, bez obzira na vjeru, nacionalnost i drugo, može ostati ravnodušan na stravičnu tragediju?! Pa i danas, nakon 22 godine, kada su svima nama još i dalje u svježem sjećanju one jezive slike kolone izmučenih, gladnih, prestravljenih Vukovaraca, s plastičnim vrećicama u rukama, koje podmuklo tjeraju prljave četničke spodobe s oružjem u poganim rukama. Može li itko ikada zaboraviti uplakane oči one djevojčice kojoj je mladi život počeo prizorima pokolja, ubojstava, silovanja? Postoji li netko tko je to zaboravio?

Stoga, zašto to Josić radi? Zašto nas pokušava ponovo zavaditi, ovaj put Hrvate međusobno, sad kad je situacija sa Srbima u Vukovaru ionako već na samoj granici incidenta? A svi pribrani u državi strahuju da će ta granica biti prijeđena, i to baš na sam Dan sjećanja. Jesu li takvo što zaslužili ubijeni, masakrirani Vukovarci, silovane Vukovarke, djeca kojoj je budućnost već obilježena borbom za goli život u sivim podrumima pod zemljom? I to u 20. stoljeću, 50 godina nakon nacističkih zločina, a četiri prije genocida u Srebrenici…

Užasna je sudbina ove države, počela je u brutalnosti i krvi, stoga tko to sebi uzima za pravo raspirivati mržnju, posebice u sadašnjem vremenu, u kojemu se svi, manje-više, borimo za preživljavanje?

Stara je priča da političke elite dolaze jednom godišnje u taj tužni grad, donesu svijeće i poklone se žrtvama, pa odlaze natrag u svoje fotelje. Ne trošimo ovdje uzalud riječi na to, besmisleno je! Usredotočimo se na RAZUM, na dostojanstvo, na pijetet prema svim žrtvama! Ne zaboravimo oči one djevojčice, nikada i nigdje! Ako su istinske preživjele žrtve i borci Vukovara smogli snage za oprost onima pod čijim su kamama bili, tko smo svi mi da se, busajući se u prsa pod egidom tzv. pravih Hrvata, ne poklonimo mrtvima i da ponovo zazivamo krv?

Još tekstova ovog autora: