Vidio sam već kakva je strahota kad se desničari uhvate kamere

Prekinite me ako sam vam ovo pričao. Prije deset, dvanaest godina, ne sjećam se više, došao sam u Zadar na snimanje filma po mom romanu “Što je muškarac bez brkova”.

Došao sam jer se očekivalo da dođem i nisam se namjeravao dulje zadržavati jer takve zgode, i snimanja i kazališne pokuse, ne volim, proces nastajanja filma ili predstave je dosadan, često i razočaravajući, a ova je osobita prilika bila dodatno neugodna jer s redateljem Hrvojem Hribarom nisam bio u najboljim odnosima.

Da izgladi naše nesporazume, on me je, doznao sam kasnije, namjeravao dočekati snimajući najsmješniju scenu iz romana, i snimio bi je od slova do slova kako je napisana. Važno mu je bilo pokazati kako je vjeran predlošku.

No, za nevolju, smiješna scena bila je u eksterijeru, a taj dan se nepredviđeno podigla orkanska bura, pa se moralo snimati nešto drugo, u zatvorenom prostoru.

Otišao sam sa snimanja nespokojan, žalosnog srca, vjerujući kako će film “Što je muškarac bez brkova” biti teško sranje. I, kao što znate, prevario sam se. Hrvoje Hribar napravio je krasan posao

“Ne, ne morate na Maslenicu. Radimo na Boriku, na recepciji hotela Falkensteiner”, obavijestili su me organizatori snimanja, a ja sam došao zbunjen, ne sjećajući se da sam ikad napisao išta što se događa na hotelskoj recepciji. I zaista, scena koju su oni snimali nije imala baš nikakve veze s mojim romanom.

Zadržao sam se tu možda najviše sat, sat i po čavrljajući o koještarijama s glumcima, direktorom fotografije, scenografkinjom i šminkericama, a s redateljem sam se jedva pozdravio. On je zabio nos u monitor i činio fintu da me ne vidi, a iskreno, meni nije bilo krivo zbog toga jer ni ja njega nisam želio gledati.

Otišao sam sa snimanja nespokojan, žalosnog srca, vjerujući kako će film “Što je muškarac bez brkova” biti teško sranje.

I, kao što znate, prevario sam se.

Hrvoje Hribar napravio je krasan posao. Film je sa sto trideset hiljada gledatelja bio veliki hit u kinematografima, a zahvaljujući bezbrojnim televizijskim reprizama, piratskim kopijama i YouTubeu, gledali su ga svi ostali.

U Hrvatskoj je ostalo možda samo troje staraca u jednom ličkom selu bez struje koji su propustili film “Što je muškarac bez brkova”.

Dandanas me ljudi na ulici zaustavljaju da mi kažu kako im je nešto bilo specijalno duhovito, a ja se ljubazno osmjehujem obično nemajući pojma o čemu oni pričaju. Jer zaboravio sam u međuvremenu i ono što sam ja napisao i ono što je redatelj dopisao.

Nas dvojica Jugoslavena, komunista, udbaša, četnika, kako već pravi Hrvati običavaju nazivati i Hribara i mene, autori smo jednoga od rijetkih domaćih filmova koje Hrvati stvarno vole. Jedne hrvatske komedije koja je, za ne vjerovati, zbilja smiješna. Da nema nas jugoslavenskih izroda, šta bi ovaj napaćeni narod uopće gledao?

Mnogo je godina prošlo, druge me stvari sada zanimaju, odavno nemam i ne želim imati nikakve veze s najuspješnijom našom komedijom u ovome stoljeću.

Ipak, nakon što je Hrvoje Hribar prošlog tjedna na ružan i sramotan način najuren s čela Hrvatskog audiovizualnog centra, drago mi je da mogu istaknuti da smo mi to zajedno napravili.

Nas dvojica Jugoslavena, komunista, udbaša, četnika, kako već pravi Hrvati običavaju nazivati i Hribara i mene, autori smo jednoga od rijetkih domaćih filmova koje Hrvati stvarno vole. Jedne hrvatske komedije koja je, za ne vjerovati, zbilja smiješna. Da nema nas jugoslavenskih izroda, šta bi ovaj napaćeni narod uopće gledao?

Istina, trude se i Hrvati, okupe se kojiput i autentično hrvatski, državotvorni talenti kao što su Ivan Aralica i Jakov Sedlar, da naprave kakvo vrijedno djelo sedme umjetnosti poput “Gospe” ili “Četveroreda”, i to također bude nenadmašno duhovito, suze vam od smijeha pođu dok gledate film, ali bojim se da takva reakcija promašuje namjere scenarista i redatelja.

Ni Aralica ni Sedlar ustvari nisu željeli da se publika veselo cereka dok partizani ubijaju naše.

Aralica i Sedlar i drugi autori državotvornih nagnuća mogu okupiti značajniji broj gledatelja samo ako škole organizirano vode đake na projekcije, ali đaci vragolani često uđu na vrata, čekaju da se ugasi svjetlo u prostoriji pa šmugnu kroz prozor. Sutradan, kad treba napisati zadaćnicu o dojmovima koje je na njih ostavila “Gospa” ili “Četverored”, nadrljaju nešto što nema blage veze sa zdravom pameću.

Ni Aralica ni Sedlar ustvari nisu željeli da se publika veselo cereka dok partizani ubijaju naše

Srećom, i učitelj je sam propustio film, siroče je od muke zakunjalo u kinu, trzajući se povremeno samo kad bi Božidar Alić nešto hamletovski zavikao, pa ne zna da ga mališani muljaju.

Željka Markić i Zlatko Hasanbegović i svih sedamsto sedamdeset hiljada organizacija branitelja mjesecima su grčevito radili na tome da Hrvoje Hribar ostane bez posla i da na čelo Hrvatskog audiovizualnog centra dođe jedan pravi njihov Hrvat, koji će snimati prave hrvatske filmove kao što su “Gospa” i “Četverored”, a ja pravo ne mogu dočekati da se antitalenti ponovno prihvate posla.

Vidio sam već kakva je strahota kad se desničari uhvate kamere i unaprijed žalim i njih i njihovu publiku, kao i Hasanbegovića i Markić i branitelje.

Jadnici, sve im je džaba. Što bi djeca rekla, nije žvaka za seljaka.

(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).

    •  Nepismene poruke potencijalnih ubojica političara
    •  Zamalo je krunidba propala, ali se pojavio on, Grlić Radman!
    •  Lidija Bačić bila bi uspješnija ministrica od Branka Bačića
    •  Plenković živi isključivo od plaće? Ha, ha, ha, ha, ha...
    •  Želim živjeti u zemlji u kojoj će čistačice uzimati dva soma
    •  DORH-ov idiotizam koji će dugo biti teško nadmašiti
    •  Prelake i bespomoćne žrtve Maje Đerek
    •  Zašto naše übermensche vrijeđaju narodnjaci?
    •  Dan kada sam počeo cijeniti lezbijke i transrodne osobe
    •  Maji Đerek na isto dođe antikvarijat ili fast food

> Svi tekstovi ovog autora